Toledo, stari grad (foto © Sean Pavone/Shutterstock)

Toledo, stari grad (foto © Sean Pavone/Shutterstock)

Jedno putovanje u Španiju, tačnije u Toledo, tragom sefardskih Jevreja od kojih su mnogi, nakon protjerivanja sa Iberijskog poluostrva, pristigli u Bosnu i Hercegovinu. Prilika za duboko razmišljanje o sjećanju, Holokaustu i tragedijama iz prošlosti

27.01.2021. -  Božidar Stanišić

Svi turistički vodiči, bili internetski ili štampani, kao da su pokvarene gramofonske ploče, ponavljaju da vrijedi posjetiti Toledo; zbog crkava, tvrđave Alkazar, mosta Al Kantara, a prije svega zbog El Greka. Ne zaboravljaju ni suvenire – mačeve, noževe, viteške oklope, a podcrtavaju da je ovaj grad upravno sjedište pokrajine Kastilja - La Manča, i da rijeka Taho pravi jedinstven prsten oko ovog grada na uzvisini kao rođenoj za ljudsko naselje. Daju na znanje da je tu i sjedište nadbiskupije, a često podsjećaju turistu i da je to zavičaj Don Kihotov. Viteza tužnog lika i njegovog slugu Sanča putnik može nabaviti u suvenirskom izdanju – na volju mu plastični ili metalni. Ako je neoprezan, može se spotaknuti o statuu Servantesovog besmrtnog junaka u jednom od uskih sokaka ovog grada duge i bogate istorije, i to se tvrdi u turističkim vodičima.

Duge i bogate… I bolne, velim u samorazgovoru; istina, kako kome. Velim sebi i da nisam ove kasne jeseni 2018. doputovao* u ovo mjesto zbog svega već pomenutog već da vidim Jevrejsku četvrt ovog grada. I to nakon mnogih pročitanih knjiga o progonu Jevreja sa Iberskog poluostrva, da vidim četvrt koju u svim drugim gradovima Španije, u kojim je bilo Jevreja, zove Juderia . Ali, prije svega, da pokušam ovim prigodnim zapisom barem implicitno dovesti u vezu sve progone i pogrome Jevreja – od Španije i Portugala do Rusije, od riječi zadrtih hrišćana Srednjeg vijeka do Hitlerove i histerije njegovih savremenih sljedbenika. Naravno, i revizionista. I to zapisujem, iako sam nesiguran i povodom ovogodišnjeg Dana pamćenja do koliko duša danas, u ovom supertehnološkom svijetu, može stići bar poneko pitanje o smislu bilo kakvog pamćenja.

Svejedno, ne očekujte da hvalim marcipane, šafran, pršut i vino La Manče. Probao sam ih, complimenti vrijednim rukama koje nam daruju plodove, jela i pića ovog podneblja. Nemam namjeru ni da vas ugnjavim istorijskim podacima o Toledu od rimskih do današnjih dana. Pročitajte sami i kako je Jevrejima bilo do arapskih osvajanja španskih teritorija, kako nakon završetka Reconquiste i dolaska na vlast onog kraljevskog para koji je 31. marta 1492, nakon “zrelog razmatranja”, donio odluku “da se iz naših kraljevstava protjeraju svi Jevreji te da se više nikad ne povrate”. Ako vam dođe do ruke Kolumbov dnevnik, na jednoj stranici ćete naći retke kojim opisuje kako on plovi prema zapadu, a hiljade prognanih Jevreja, svim mogućim plovilima, prema istoku. Jedine luke otvorene za njihov prijem bile su u Otomanskom carstvu. Kasnije, neke skupine su se odselile iz Soluna i Carigrada u Bugarsku, Srbiju i Bosnu.

Ako se može biti tamo gdje nikad nismo bili, bio sam u Toledu. Davno, onih već dalekih devedesetih, dok sam u Friuliju pisao moju ne-poeziju Toledo, ključ na dlanu . Ne bi je bilo da u predvečerje naše jugo i bosanske tragedije u divnoj knjizi Miroslava Prstojevića Zaboravljeno Sarajevo nisam pročitao zapis o kazivanju jednog izraelskog turističkog vodiča o nekom čovjeku iz grupe turista koji je u Toledu zastao kraj jedne kapije, izvadio ključ iz džepa… Kapija se otvorila! Ključ je više od četiri stoljeća prelazio sa oca na sina i, tome ima četrdesetak godina, našao se u ruci jednog Jevreja koji je prepoznao kuću svojih prognanih predaka. Los ke sufren, angusija los gija , stih je iz jedne romanse sarajevskih Sefarda. One koji pate jedino tuga vodi . Ni u patnji evropski Sefardi nikad nisu zaboravili S’farad ( Zapadnu zemlju , sinonim na hebrejskom za Ibersko poluostrvo).

Onog studenog i maglovitog novembarskog jutra ušao sam u skoro pustu Crkvu Sv. Ivana. Za njenu gradnju tresnuo je kesom onaj kraljevski par koji je “nakon zrelog razmatranja” donio odluku o progonu Jevreja. O tom graditeljskom čudu i njegovom umjetničkom blagu putopisci kroz vjekove nisu štedjeli riječi divljenja. Nisam se ni u Toledu poštedio pitanja o odnosu dobra, zla i ljepote. Ostavljam čitaocima ovog zapisa na volju da sude sami o ljudima koji drugima čine zlo, a vole arhitekturu, muziku, književnost… Zar nije bilo u istoriji učenih i pobožnih rasista, te zadrtih nacista kojima je zvuk violine mamio suze, ali su ostali gluhi na patnje poniženih i osuđenih na istrebljenje? Zajedno sa vama prećutanim vlastitim odgovorom krenuo sam prema malenoj crkvi Sv. Tome, da vidim El Grekovu fresku Sahrana grofa od Orgaza .

U monografijama o El Greku stoji da je grof od Orgaza umro 1312, a veliki Krićanin je “oživio” njegovu sahranu slikom koju je završio 1586. Grof je, tvrdi se, bio uticajan čovjek, vrlo pobožan i široke ruke prema crkvi. Njegovim novcem sagrađena je ova crkvica, a pobrinuo se da grad Orgaz nakon njegove smrti crkvi i manastiru u tom mjestu godišnje daje dva jagnjeta, 16 pilića, dvije mješine vina, dva tovara drva i 800 bakrenjaka. Kad je umro u Toledu, legenda pripovijeda da su se nebesa otvorila prije nego što je tijelo vrlog i pobožnog viteza položeno u grob nad kojim se ukazala onozemaljska svjetlost. Građanima Toleda ukazali su se tada Hrist, Bogorodica, hor anđela i Sveti Ivan, a tijelo su u zemlju spustila dva sveca, Avgustin i Stefan. Tri stoljeća je vrli viteza tonuo u zaborav, a onda je jedan svećenik tužio gradsku upravu i dobio povrat novca kojim je dekorisao crkvicu Sv. Tome. Nisam poklonio neku osobitu pažnju nebeskom prizoru slike, ni El Grekovom portretu, ni onom njegovog sina već licima slikarevih sugrađana. Sva su pobožna, sva obasjana čudom mirakula. To su, da bude jasno ne samo meni, unuci i praunuci građana Toleda koji su jedno stoljeće prije gledali kako se prazni Jevrejska četvrt. Mnogi od tih predaka pobožno – a kako bi drugačije? – uselili su se u kuće prognanih sugrađana. El Grekov muzej je u kući čiji posljednji vlasnik je bio Ha Levi, bankar. Mene je ta kuća, kao i mnoge druge u Jevrejskoj četvrti, podsjetila na činjenicu da su takvo graditeljstvo Sefardi usadili i na tlu Bosne, posebno u Sarajevu.

Kao i u drugim dijelovima Otomanske imperije, Sefardi su u Sarajevo stigli sa znanjima mnogih korisnih zanata, a bilo je među njima i apotekara i ljekara – već prema poznavanju medicine u tom dalekom vremenu. Donijeli su vjekovima čuvali i jezik njihove zle maćehe Španije, njene romanse i muziku. Ta muzika će kroz stoljeća uticati na bosanske sevdalinke. I ona, Kad ja pođoh na Bembašu , o mladiću koji u društvu sa bijelim jagnjetom polazi da vidi svoju milu dragu za demirli pendžerom , sva je ispjevana u duhu romanse. Među sefardskim porodicama zacijelo je bilo i nekih porijeklom iz Toleda. Sa austrijskim okupatorom stiglo je i dosta aškenaskih porodica, koje su donijele i navike evropskog načina života. U aprilu 1941, kad je Bosna i Hercegovina postala dio Nezavisne Države Hrvatske, u njoj je živjelo 14.000 Jevreja; najviše u Sarajevu, oko 10.000, većinom Sefarda. U logorima je završilo njih 9000, vratilo ih se samo 1237. U ostalim dijelovima BiH bilo ih je oko 4000, a preživjelo ih je 546. One kobne godine svaki četvrti stanovnik Sarajeva bio je Jevrej. Njihova imovina je temeljito i “junački” opljačkana. Danas, nakon našeg bratoubilačkog rata, u Sarajevu živi svega nekoliko stotina Jevreja.

Ima li slučajnosti u Istoriji kad je u pitanju označavanje drugih i različitih kao nepoželjnih? Ima li slučajnosti kad se taj drugi i različiti nastoji uništiti do korijena ili, u “boljem” slučaju, prognati, getizovati i tako dalje? To su pitanja mnogo, mnogo starija od svakog stanovnika sadašnjeg svijeta. Osjećao sam njihovu konstantnu težinu tokom mojih izučavanja istorije evropskih Jevreja, posebno Sefarda na Balkanu. Javljala su mi se i vizuelno kad sam se na Starom jevrejskom groblju u Pragu osjetio dokle može da stigne podozrenje, a posljedično i zlo prema drugima: praški Jevreji nisu mogli dobiti dozvolu za proširenje groblja pa je groblje raslo okomito. (Jaroslav Sajfert je o tome napisao potresno divnu pjesmu.) Vidio sam i kamenolom Mathauzena, one stepenice sa kojih je pad značio smrt, tamošnje i krematorije Aušvica, gomile odjeće, posuđa, naočala. Znam gdje su i šta su Jasenovac i Gradiška (gdje je bio logor za žene i djecu), Topovske šupe u Beogradu, i ono mjesto na Dunavu na kojem je čudom ostao živ Eduard, otac Danila Kiša, i logori u Mađarskoj, i San Saba u Trstu… Vidio sam i stara jevrejska groblja u Bosni, na čijim nadgrobnicima se vrijeme zaustavilo na godini 1941. Takođe u Italiji. Impresivno je i ono u mjestu San Daniele del Friuli, kao i ono u Rožnoj Dolini, na korak-dva od italijansko-slovenačke granice. Kad bi svaki nadgrobnik progovorio, čuli bismo na stotine priča.

Sjećajući se mojih prvih poslijeratnih putovanja, naravno turističkih, iz Italije u novonastale države na tlu bivše Juge, ne zaboravljam da se u Hrvatskoj i Srbiji na prijelomu prošlog i sadašnjeg stoljeća lako mogla kupiti Knjiga sionskih mudraca , ali i dosta druge “korisne” antijevrejske literature. I to sam dakle vidio, a slušao sam, čisto turistički, da su Jevreji krivi za loše stanje u svijetu. Jeste, ograničenim umovima uvijek mora biti kriv neko drugi. I danas se u mojoj bivšoj domovini može čuti, kao neka uzrečica, pogrdni naziv za Jevreje – Čifut, Čifutin. Jedan Sefard, prijatelj mog oca, jednom je rekao da bi radije da ga neko nazove psom nego Čifutom. On je bio jedan on nekoliko preživjelih visočkih Sefarda. Nije povjerovao u dobre namjere ustaških vlasti.

Ovdje, u Friuliju, ebreo je onaj curak farbe koji ostane na omolovanom zidu. Ko zna hoće li nečija mašta nekoj drugoj, naravno nesavršenoj stvari uskoro dati ime migrant ?

Dok sam bazao sokacima Jevrejske četvrti, mislio sam i na sve one italijanske nastavnike koji ne žale ni truda ni vremena da svojim učenicima objasne holokaust na licu mjesta, u logorima, pred krematorijima i gasnim komorama. Sve je manje živih svjedoka holokausta, sve je više onih koji ga podcjenjuju ili osporavaju. Biće to duga i teška borba za pamćenje, protiv negiranja činjenica.

Nekom slučajnošću baš tada mi je telefonirao jedan prijatelj iz djetinjstva. Živi, kao i ja, već dugo izvan od Bosne. Kad sam mu rekao da sam u Toledu, izjavio je da mi zavidi. Nikad nije uživo vidio El Grekovu Oluju nad Toledom . Potom sam mislio na najboljeg prijatelja mog oca, rahmetli Ramiza. Njemu su onomad ustaške vlasti ponudile mjesto logornika u Visokom. Ako odbije, rekli su mu, neka ne računa na njihovu milost. Ramiz je odbio taj prijedlog iako nije znao šta ga čeka dan kasnije. Nekim čudom nije bio kažnjen. Mnogo godina kasnije rekao je mom ocu da nema gore kazne od one koju nam može odrediti naša savjest.

Pogled na Toledo, El Greco (CC license)

Pogled na Toledo, El Greco (CC license)

Neka mi ovog Dana pamćenja oproste svi dobri turisti ovog svijeta – nemam ja ništa protiv Toleda. Samo sam tamo bio, šetao, gledao lijevo-desno, gore-dolje. I razmišljao, mada je to danas uglavnom luksuz. Pa i o tome da Hitler nije izbio iz neke minhenske birtije tek slučajno, već iz jedne duge, preduge evropske istorije u kojoj su Jevreji označavani kao krivci za sve. Ali da ne završim ovaj zapis podsjećanjem na jednog propalog slikara. Bolje će biti da kažem: posmatrao sam Toledo i sa posljednjeg sprata jedne velike biblioteke.

Jeste, vrijedi ga vidjeti. Autori turističkih vodiča nisu lažovi, a pažnju zaslužuje i slika Oluja nad Toledom . Sa potpisom El Grekovim, kao i uvijek na grčkom. Δομήνικος Θεοτοκόπουλος nikad nije zaboravio ko je ni odakle je stigao u Španiju

……………………….

Za nagradu strpljivim čitaocima - odlomak iz putopisa U odajama velikog Grka Zuke Džumhura:

Sklanjajući se u naše krajeve, gonjeni pogromima, lomačama i nepravdama, španski Jevreji prenijeli su jednu veliku kulturu stanovanja, življenja i ishrane, i tu su se, u našoj zemlji, ponova sastali sa adetima Istoka, samo što su Jevreji obišli pola ondašnjeg svijeta da bi, pošavši sa Istoka, naišli u Bosnu sa Istoka.

Od moje majke sam još kao dijete čuo riječ: Toledo.

Ta riječ je za mene u djetinjstvu imala neki čarobni prizvuk i nešto daleko i u isto vrijeme tajanstveno u svojoj melodičnosti, ali svakako ničeg zajedničkog sa običnim riječima i nazivima koje sam izgovarao.

Tako se zvao i tako se i danas zove, veoma lijep i težak vez koji je vezla moja majka. Kao i tolike mlade žene, i ona je taj vez naučila od svojih komšinica Jevrejki u Sarajevu, ili od nekoga koga su Sefartke toj vještini ranije poučile.

U ovoj kući na brijegu sjetio sam se sarajevskih Jevreja i onih davnih vremena njihovog sretnog života po Bosni i Hercegovini. Sjetio sam se i svojih najboljih drugova iz djetinjstva sa beogradskog Dorćola i sa Zereka.

Kad sam napisao: “sretna vremena”, manje sam mislio na blagostanje i berićet, a više na mir i neki rahatluk.

(…)

Oni su voljeli Bosnu kao svoju najrođeniju zemlju. Bosna ih je primila prijateljski poslije tolikog potucanja po morima, pustinjama, vrletima i bestragijama.  Jevreji su voljeli bosanske tihe kasabe i vezirsko Sarajevo i Travnik, ali je Toledo, Saragosa, Galicija ili Andaluzija, bila i ostala njihova golema mora koju nekada i čitavi narodi poput njih, a ne samo pojedinci, ne mogu nikada sasvim preboljeti ni zaboraviti.

*Zahvalan saputnicima sa putovanja – prijateljima Jasni i Brani, i mojoj Slavici, koja već 40 godina sjajno podnosi moje “turističke” izbore.


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by