Nasilje u porodici u Albaniji

Najnoviji podaci ukazuju na zabrinjavajući porast ove pojave. Rastuće brojke mogu, sa druge strane, biti i odraz rastuće svesti i spremnosti da se nasilje prijavi. Ova analiza daje pregled trenutne situacije, od nesprovođenja zakona do nedovoljnog angažmana države i pomoći koju ona daje

 

Tekst je dostupan i na albanskom i makedosnkom.

Nasilje u porodici ostaje ozbiljan problem u albanskom društvu a broj prijavljenih slučajeva i žrtava u stalnom je porastu. Većina devojaka i žena koje su postale žrtve nasilja u porodici dolaze iz marginaliziranih društvenih slojeva, sa nižim standardom obrazovanja i iz ruralnih su krajeva. Ipak, nasilje u porodici nije ograničeno na te društvene grupacije i prožima celo društvo, bez obzira na nivo obrazovanja ili ekonomsku situiranost.

Zvanični podaci Ministarstva rada pokazuju da je 2010. godine registrirano 1,998 prijavljenih slučajeva nasilja u porodici, dok je 2009. godine bilo 1,217 takvih slučajeva. Paralelno sa porastom broja prijavljenih slučajeva, tu je i razvoj aktivnosti sa ciljem osiguravanja garantirane zaštite žrtvama i razvoj strategija za prevenciju nasilja u porodici. U 2010. godini, lokalni sudovi primili su 1,230 zahteva za "neodložne zaštitne mere/ograničavanje pristupa" za počinioce nasilja, upoređeno sa samo 841. zahtevom jedne godine ranije.

Analiza prijavljenih slučajeva otkrila je faktor koji se iznova javlja - a to je da će jedan član porodice hteti da osigura svoju apsolutnu prevlast nad ostalim članovima porodice. To se uglavnom odnosi na ponašanje supruga prema svojoj supruzi, ali takođe i ponašanje roditelja ka deci.

Olakšati govorenje o problemu

Ako je u zadnjih nekoliko godina pričanje o ovoj pojavi u Albaniji postalo lakše, to je zahvaljujući nacionalnoj kampanji koju je 2000. godine sprovelo nekoliko udruženja i grupa iz lokalnih zajednica. Sa sloganom "Ne ćutite", kampanja je pozvala javno mnjenje da raspravlja o problemu.

Od tada je bilo i drugih inicijativa, mada moramo navesti da su sve imale puno više efekta i dale su više rezultata u urbanim sredinama. U perifernim krajevima, naročito na severu zemlje, nasilje u porodici i dalje ostaje pitanje zatvoreno unutar četiri zida i smatra se privatnom stvari.

Zakon iz 2006. godine

Što se tiče zakonodavnog okvira za zaštitu žrtava i prevenciju nasilja u porodici, 2006. godine Albanija je uvojila Zakon o merama prevencija nasilja u porodici. Zakon je prošao u parlamentu tek nakon velikog građanskog pritiska, uključujući i peticiju koju je potpisalo 20,000 građana.

Zakon pokriva dva bitna pitanja. Pre svega, on definiše koje javne institucije su ovlaštene za pitanja nasilja u porodici. Drugo, Zakon daje sudovima ovlaštenje da postavljaju i određuju “zaštitne i ograničavajuće mere”, u korist žrtava a protiv počinioca nasilja.

 “Zakon kaže da će počinilac nasilja morati da napusti dom po izricanju "zaštitne mere". Na nesreću, to često nije slučaj i nasilnik i žrtva nastavljaju da dele isti prostor a nasilje se nastavlja", kaže Sevim Arbama iz udruženja 'Korisno za albanske žene'. 

Regulative koje se ne primenjuju

Efektivna primena zakona ostaje ozbiljna prepreka koju treba prevazići, počevši sa kompletiranjem i pripremom relevantnih zakonskih i podzakonskih akata, kako i uspostavom budžetske podrške njihovoj primeni u praksi. 

“Činjenica je da od početka 2011. godine imamo veliki porast broja ubistava žena, a da još uvek niko nije u zatvoru. To jasno pokazuje da zakon ne deluje. Sistem i mreža za pomoć nailaze na prepreke u pokušajima primene zakona. Osim toga, ne postoje skloništa za žrtve gde bi one mogle početi da obnavljaju svoje živote", objašnjava Sevim Arbana.

Zvanične statistike i podaci sakupljeni od nezavisnih internacionalnih organizacija i udruženja pokazuju da je nasilje zapravo u porastu. Te podatke možemo gledati i kao ne potpuno negativne, uzevši u obzir moguće tumačenje da to znači da su građani i građanke konačno počeli da prijavljuju slučajeve nasilja i da problem konačno izlazi na otvoreno. Ipak, ti podaci sigurno ne ohrabruju.

Od dostupnih informacija vidimo da nasilje ima nekoliko oblika: emocionalno nasilje, ekonomsko nasilje (naročito u urbanim sredinama), fizičko nasilje (naročito u ruralnim sredinama) i seksualno nasilje, koje predstavlja i najsakriveniji oblik nasilja. Sa gledišta uzrasta žrtava, najčešće se kao žrtve nasilja javljaju devojke i žene na uzrastu od 18 do 23 godine, kao i žene na uzrastu od 37 do 45 godina. Najranjivije od svih žrtava su žene sa invaliditetom, migrantkinje, romske žene i žene koje potiču iz ruralnih sredina.

Država kao da ne postoji

Što se tiče pomoći žrtvama, pomoć koja dolazi od državnih institucija je tako mala da slobodno možemo da kažemo da i ne postoji. I pored Zakona iz 2006. godine, postoje ogromne potekoškoće u garantiranju zaštite žrtvama, u pomaganju da pronađu zaposlenje, stan, kao i po pitanju garantovanja prava njihove dece.

Ipak, nasuprot teškom stanju, predstavnici zajednica i organizacija se nadaju da će u bliskoj budućnosti uspeti da uspostave uspešniju saradnju sa državnim institucijama kako bi se zajedno suprotstavili problemu nasilja u porodici. Naročito se nadaju poboljšanoj saradnji sa policijskim službama nadležnim za pomoć u borbi protiv nasilja u porodici i pružanje zaštite maloletnim osobama.

Ovde želimo da izrazimo našu zahvalnost predsednici udruženja “Korisno za albanske žene”, Sevimi Arbana, za pomoć koju je pružila u pisanju ovog članka

Članak je pripremila grupa autora, u saradnji sa OneWorld SEE