Đorđe Balašević (Foto © Ivica Drusany/Shutterstock)

Đorđe Balašević (Foto © Ivica Drusany/Shutterstock)

Đorđe Balašević (11. maj 1953 - 19. februar 2021.): Takve su, znate, osetljive osobe. Osete duplo, čuju ranije. Zato što tačno jedan korak ispred njih hoda njihova duša . Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića povodom odlaska Panonskog Mornara

23.02.2021. -  Božidar Stanišić

Zauvijek je otišao Đorđe Balašević, najveći jugoslovenski kantautor.

One februarske večeri, na Trg slobode u njegovom Novom Sadu, spontano su stigli njegovi mnogobrojni sugrađani. Gorjele su svijeće, pjevane su njegove pjesme. Nije bilo niti jedne jedine crne trake. (Prije 95 godina umro je Klod Mone, slikar svjetlosti. “Nemojte crno za Monea!”, uzviknuo je Žorž Klemanso, tada već bivši francuski premijer, slikarev prijatelj, opazivši crni pokrov.)

Nije bilo crnih traka ni u Zagrebu, u Ilici, gdje se uz upaljene svijeće pojavio prvi poslijeratni ćirilični natpis: бећарац (bećarac). U duhu svoje dobronamjerne ironije ali i satiričnosti ove forme slavonske narodne pjesme prihvaćene takođe u Vojvodini, Balašević je pjevao: “Da mi je još jedared proći Ilicom, pa da bećarac našvrljam ćirilicom …”.

Vijest je uzbudila i građanski Beograd i druge gradove građanske Srbije, Bosne i Hercegovine (na Vijećnici se pojavio ogromni fotoportret Đorđa Balaševića) i cijelog građanskog Regiona. Građanskog , velim jer ima i onaj drugi, ušančen u rovovima podjela, nepovjerenja i mržnje. Dakle, svega onog na što Đole nije pristajao. Jedan moj prijatelj iz davnih jugoslovenskih dana poslao mi je poruku: “Da si ovdje, pomislio bi da je drugi put umro Tito!”

Okupilo se dosta njegovih poštovalaca u Puli, na čijoj stanici je u jednoj pjesmi upoznao Katrin, Francuskinju iz Dižona. Da, u Puli u kojoj je nekad živio bokserski šampion Mate Parlov. Onaj isti Parlov koji je jednom rekao kako ne može postati nacionalistom. Nije mogao, bio je svjetski šampion, a svjetski šampion ne može zagrliti nacionalizam. Njemu u čast je Balašević, na jednom davnom beogradskom koncertu, zapjevao: U levicu te ljubim (a ne u razdeljak , kao u originalnoj verziji pjesme).

Ne, nije bilo crnih traka u Jugoslaviji koje više nema na karti Evrope ali je ima u Dobru i Svjetlosti Balaševićevih pjesama koje su rušile granice u Regionu, što još uvijek čine. Ima je i u njegovom glasu koji su mnogi pokušali imitirati, s dobrim namjerama ali bez uspjeha.

Nigdje. Nigdje. Nigdje.

Nema crne boje za Đoleta.

Ima samo još uvijek dobrih ljudi (makar i zbunjenih i nemoćnih). Ratovi prolaze, ljudi ostaju – to je izgovorio u Skenderiji, na svom prvom poslijeratnom koncertu u Sarajevu, u februaru 1998. Bio je to prvi značajni doprinos ideji pomirenja, dijaloga i povratka povjerenja nakon besmislenog bratoubilačkog rata. Bilo je tada u Sarajevu vozila sa registracijama iz svih krajeva podijeljene zemlje.

Vijest o odlasku Panonskog Mornara donijele su i vodeće svjetske informativne agencije.

Onaj nepoznat glas koji je započeo njegovu pjesmu Kad odem na novosadskom Trgu slobode kao da je učas riješio dilemu: ima li ili nema smrti za pjesnika i pjevača koji se već davno uselio u duše svih svojih slušalaca dubinom, poletom i savršenom lakoćom svojih kompozicija i tekstova.

Kad odem,
Kad me đavo isprati glavnim sokakom
I kad mesečina zaveje moj trag
Nemoj tugovati jer jednom svakom
Mali nemi slavuj doleti na prag .

Davno, u danima ratnog predvečerja u Bosni, rekavši da u Balaševićevim pjesmama za pjevanje ima više poezije negoli u knjigama “pravih” pjesnika, iznervirao sam jednog poznatog pjesnika. Jedan od mojih razloga bila je Đoletova pjesma iz osamdesetih godina Samo da rata ne bude , kojom je naslutio tamne oblake nad tada nam zajedničkom domovinom. ( Samo da rata ne bude/ludila među ljudima …). Ah, kako me je dotični pogledao! Nisam znao jesam li u njegovim očima bio neka seoska budala ili provincijalna sablast koja se, molim lijepo, usudila da to odvali i ostane živa! Ne, nije mi se više obratio niti jednom riječju iako smo sjedili za istim stolom. Budala je bila u pravu: onaj pjesnik kao da je u grob odnio i svoje pjesme. I sada bih to isto ponovio, naravno živima.

Mali nemi slavuj na pragu nije baš tako jednostavna metafora smrti iako je prozirna, toliko prozirna da se čini kako je sva sačinjena od svjetlosti i sna. Samo je Crnjanski prije njega rekao nešto poetski dublje, da smrti nema – ima samo seoba . I Van Gog, kojeg dosadno iznova parafraziram, da se slika noći može ostvariti bez crne boje.

Neću mnogo o njegovom životu, sve ćete lako naći u mreži. Sve, od početka njegove bogate muzičke karijere u tada nepoznatoj grupi Žetva , potom u Ranom mrazu (1977-1981), kad je našu generaciju (i ne samo našu) zanio svojim pjesmama – od U razdeljak te ljubim do Panonskog mornara i Računajte na nas , kojom je – kao niko prije njega na tako jednostavan način – jasno poručio da postoji duboka kriza u odnosima generacija - one koja je na svojim leđima iznijela rat i poslijeratnu obnovu i mlađih. Dakle onih koje nisu više bile u stanju da slijepo slijede ideale režima i vladajuće ideologije, bez obzira na poštovanje prema zaslugama starijih. Nije bio banalan ni u jednoj od pjesama posvećenih Titu nakon njegove smrti. Triput sam video Tita maršala … Jeste, sve ćete lako naći i o njegovom samostalnom putu kantautora, od 1982. do posljednjeg mu daha.

Od početka devedesetih nikad više javno nije zapjevao Računajte na nas . Nije se imalo na koga naročito “računati” od Vardara pa do Triglava. Kao guske u mraku, mase su potrčale za glasom etno-vođa. Balaševićev album Devedesete (2000) jedna je osobita sinteza njegovih političkih pogleda i kritika, naročito na račun Miloševića, ali bogami i na račun običnih ljudi koji su ga podržali. Krivi smo mi , jasan je bio u svojoj poruci. Nažalost, i danas je aktuelna njegova jetka i britka satira.

O, nisu krivci primitivci što su pokupili mast.
Korov nikne gde god stigne. Ma, svaka njima čast.
Krivi smo mi. Otkud svi ti paraziti što su nam zagustili ?

Zato Balaševića u Srbiji dugo nije bilo na državnoj televiziji, takođe na radiju. Glupost cenzora na vlasti, i to u vrijeme dominacije interneta, kad svako može gledati i slušati sve i svakog bez ikakve zabrane, ponovila se i nakon njegove pjesme Dno dna , u kojoj kritikuje sadašnju vlast.

Sve ja to velim danas – možda više srcem nego mozgom, ali ne misleći da je politički Balašević u sebi ubijao pjevača i pjesnika koji je svojom muzikom i poezijom spajao razne muzičke forme, od šansone do drevnih narodnih pjesama svoje Vojvodine. Nipošto! Zato se rado sjećam i njegove pjesme posvećene Novom Sadu pod Natovim bombama. Napisao ju je čovjek i muzičar koji nije znao da mrzi, ali je znao da razlikuje “smrad” od mirisa.

I kad stignu neki novi klinci , ako ništa drugo zviždukaće pjesme Panonskog Mornara. Onog koji je u trbuh svoje gitare stavio sve filozofije Dobra i prezira Zla na ovom, sve čudnovatijem zemaljskom globu.

Panonski Mornar je na svojoj posljednjoj plovidbi. Neka mu bude mirno more.

 


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by