Gustav

Gustav (screenshot youtube)

Osvrt našeg saradnika Božidara Stanišića na seriju mađarskih crtanih filmova Gustav (1961- 1977), povodom 60-godišnjice prve epizode

02.08.2021. -  Božidar Stanišić

Gustav (na mađarskom Gusztáv ) u Jugoslaviju je stigao početkom osamdesetih, u koincidenciji sa zahuktavanjem tadašnje ekonomske i političke krize. Neki danas u Regionu tvrde da je ova, najuspješnija serija crtanih filmova ostvarena u jednoj istočnoevropskoj zemlji vjerovatno otkupljena kako bi poslužila za popunu televizijskim programima od Vardara do Triglava, dakle kao “materijal” sekundarne važnosti.

Prema tome, nema dovoljno reklama – evo Gustava. Otkazano skijanje, evo Gustava. Neko u studiju nije dobro odmjerio dužinu neke emisije, Gustave upomoć!

Samo naizgled neočekivano, naš slučajni gost Gustav vrlo brzo je osvojio simpatije mnogih televizijskih gledalaca diljem cijele zemlje. Malo kome, pa tako i meni, onomad je bilo poznato da zapravo gledamo seriju crtanih filmova koja je već doživjela izuzetan međunarodni prijem ne samo u Istočnoj već i u Zapadnoj Evropi, te širom svijeta. (Ovu seriju RAI je emitovao 1968-69, te tokom sedamdesetih godina.)

O autorima te serije od ukupno 120 crtaća nije se znalo skoro ništa. Dugujemo je triju mađarskih filmskih majstora Dargaj - Nep – Jankovič 1 . Nakon uspjeha Nepovog crtanog filma Pasija angažovao ih je filmski studio Panonija . Iz njihovih pera i crteža rođen je ćelavko, svojevrsni antijunak realnog socijalizma i antipod njegovom Novom Čovjeku. Ipak, ne zaboravimo da je to period Otopljavanja, Hruščova na čelu SSSR-a, kulturnih i političkih strujanja koja će voditi prema ’68 na Istoku, potom prema padu Zida.

Gustav je u seriji uglavnom državni službenik. Nekad je oženjen, nekad nije. (Svejedno, sve žene u epizodama, na ogromno Gustavo zadovoljstvo, imaju enormne grudi.) Fizički neugledan (u životu zacijelo nije vidio nikakvu teretanu, niti je praktikovao jutarnje trčanje i slične stvari do kojih je stalo gustavima naših dana), on ima svojih antagonista koji se pojavljuju u raznim situacijama. On u njih jednostavno upada, bez vlastite volje. Tako se sukobljava sa Zavodnikom, Pijancem, Komšijom koji je veći namćor od njega… U svojoj totalnoj običnosti on je zavidan, ljubomoran, sumnjičav, nedruštven, nerijetko egoista teške naravi, ali ima i nastupe altruizma i naklonosti prema slabijima i nemoćnijim od njega. Takav kakav jeste, ima veliku manu da mu se u glavi upale sijalice reakcije na urbani svijet u čiju rijeku su ga tako nemilosrdno bacili njegovi “očevi”.

 

Gustav je ubrzo stekao kultni status i kod nas. Jednostavno, kao što je to u slučaju Čaplinovih likova, taj Nimalo-Novi-Čovo uselio se i u našu, već problematično složenu svakodnevnicu odumiranja socijalizma i obnove nacionalizama. Malo pomalo postao je i ogledalo naravi takozvanih običnih ljudi koji trpe nepravde i podnose vlastita nezadovoljstva svijetom oko sebe sve dok im ne prekipi. Sve se u Gustavu dešava bez riječi, on i drugi likovi uvijek samo mrmljaju. I tim “esperantom” tokom prosječno pet minuta trajanja svakog crtaća, vjerujem da su ti filmovi u gledaocu budili “nepočešljane misli”, kako bi rekao poljski satiričar S. J. Lec. Isto tako vjerujem da je Gustavo internazionale budio takve misli ne samo u nama koji smo živjeli na onom “jugo-jastučetu”, amortizeru između dva Bloka, već na obje strane Zida. (Dodajem: nije on kriv što smo jednog dana sa “jastučeta” pali u trnje žalosne evropske periferije.)

Je li to bio razlog zbog kojeg ranije, već šezdesetih i sedamdesetih, nismo imali priliku da gledamo tu seriju? Iako o tome nisam našao niti riječi u literaturi, takođe na internetu, pitam se je li neko od naših partijskih pametnjakovića u tom periodu vidio nešto nepodobno u glavnom liku serije koji se već bila odomaćila u mnogim zemljama. Možda se ponajprije radilo o uspavanosti i nemaru ondašnjih televizijskih a obavezno i političkih birokrata, u stilu “šta može biti dobro kod komšija?”

Dakle, preko plota, u Mađarskoj.

Onog davnog novembra 1989, prvi put sam pomislio da je Gustav profetski najavio pad Zida, ali i rađanje kapitalizma bez ljudskog lica u zemljama bivšeg komunističkog istoka. Hiljade i hiljade gustava iz Istočnog Berlina nije se pokrenulo prema zapadnom dijelu grada kako bi se “nahranilo” u komunizmu zabranjenim knjigama, novinama, filmovima, teatarskim predstavama… Masa gustava je dupke ispunila trgovinske centre, takođe sex-shopove. Da, baš kao u crtaću Gustav u supermarketu , u kojem Dargaj - Nep – Jankovičev antijunak više puta dnevno odlazi da kupi paketić kafe a vraća se sa 1001 stvari koja mu ne treba, da bi na kraju završio u ludnici. I tamo, naravno, nalazi istu pasiju: na bolnička kolica, umjesto raznih artikala, stavlja pacijente. (Gustavovi očevi su naslućivali da konzumerizam, prije ili kasnije, vodi prema socijalnom ludilu?) Zanimljiv je, izmeđ ostalih, i crtać u kojem je nakon duge štednje kupio automobil; u brizi zbog auta izloženog opasnostima na parkingu, unosi vozilo u svoju spavaću sobu.

Meni je osobito drag onaj u kojem Gustav, bankovni službenik, radi sporo na šalteru. Toliko sporo da nekim strankama raste brada, trudnicama stomak… Uto stignu razbojnici. Traže, naravno, novac koji im Gustav vrlo rado preda, ali jednom od njih padne na pamet da uzme i njegov sendvič. Tada se Gustav pretvori u karatistu i savlada lopove. Potom mirno uzme svoj sendvič i još mirnije, dakle sporo kao i dotad, nastavi svoj posao. To je čisti petominutni obračun sa idejom o zaživjelosti potrebe za društvenom imovinom i ukazivanje na egoizam malog čovjeka spremnog na obračun za svaku svoju sitnicu.

Posmatrajući apsurdna zbivanja u predvečerje raspada Jugoslavije jednom mom prijatelju Gustav je bio parametar za sve. “Kad bi vidio ovo ludilo, i Gustavu bi se povraćalo!” A drugom se, u ljutnji pred istim ludilo, omaklo ali nimalo slučajno: “I Gustav bi se ibretio!”

Gustav se odavno preselio na YouTube. Na tom kanalu živi svoj produženi vijek, dakle ima gledanost. Ali, odavno ga nema na kanalima 2 novih državica. Ko bi znao zašto? Možda zbog nevjerice današnjih urednika državnih i privatnih televizija da je serija aktuelna i u pustinji postsocijalizma (kako glasi naslov jedne zbirke eseja na tu temu)?

Kad bi Gustav iznova zaista oživio, i ne samo u Mađarskoj, jednoj od zemalja nove, ujedinjene Evrope, da li bi se barem ogrebao o bodljikavu, antimigrantsku žicu? Ko zna, možda bi promrmljao svojim “esperantom” da je on ostao običan čovjek, pun mana ali da nije izgubio dušu? I još svašta uz to. A to ostavljam mašti strpljivih čitalaca ovog prigodnog osvrta na njegov čudesni lik rođen prije 60 godina.

Sretan rođendan, Gustave!

 

1 Attila Dargay (1927 – 2009), scenograf, crtač stripova, režiser crtanih filmova. Neko vrijeme u nemilosti režima, od pedesetih godina radio je kao nezavisni umjetnik – autor popularnih stripova i crtanih filmova.

József Nepp (1934-2017), scenarist, kompozitor, reditelj.

Marcell Jankovics (1941-2021), filmski reditelj, autor crtanih filma, grafičar. Dobitnik Oskara (1974) za animirani kratki film Sizif , Zlatne palme za kratki film Borba na Filmskom festivalu u Kanu 1977, više nagrada na Kecskemet festivalu animiranog filma. Godine 2009, dodijeljena mu je Svjetska nagrada za umjetnost Leonardo da Vinci. Njegov četvrti igrani film Tragedija čovjeka proizvodio se od 1988. do 2011. godine.

2 Samo je tokom 2013/14 iznova prikazivan na Hrvatskoj televiziji.


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by