Zija Dizdarević

Zija Dizdarević

Prije osamdeset godina, u logoru Jasenovac ubijen je Zija Dizdarević (1916 – 1942), mladi bosanskohercegovački i jugoslavenski pripovjedač. Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića

27.05.2022. -  Božidar Stanišić

Sve priče Zije Dizdarevića mogu stati u jedan tom; obimom nevelik a zbog ljepote pripovijedanja i širok i dubok. U pripovjedačkom opusu pisca koji je živio svega 26 godina, najčitanija je Majka . Osim Cankara, u južnoslavenskim literaturamae niko prije Zije nije dao tako sugestivan portret vlastite majke. Ako izuzmemo Andrića, niko nije tako ubjedljivo ostvario vlastiti doživljaj bosanske kasabe, njene učmalosti i života, čini se, na slijepom kolosijeku. I niko (preuzimam rizik i ove ocjene) nije u jednoj rečenici sažeo svoj bol u pogledu na ondašnju, međuratnu Bosnu: “Bole me ograde, i zastori, i zidovi…”

Zija bi to ponovio i danas. To, o ogradama, zastorima i zidovima . On, koji je sanjao bolji, složniji i normalniji suživot u Bosni, i u njegovo vrijeme obilježenoj podjelama i neslogom; i to će Drugom svjetskom ratu dati karakter građanskog i bratoubilačkog, ponovljenog početkom devedesetih.

Zija Dizdarević je rođen u Vitini kod Ljubuškog, 1916. Djetinjstvo je proveo u Fojnici. Po završetku osnovne škole, upisao se u Nižu šerijatsku školu u Sarajevu, gdje je pohađao i učiteljsku školu. Nakon stečene diplome (1936), za mladog učitelja nema posla u školi: zbog svog buntovnog karaktera i učešća u đačkim protestima i štrajkovima – onim bez ikakvih nacionanih podjela protestanata - već je bio označen: nepodoban. (Policija ima dodatne uši. Ali, mladost je nešto više od sebe samo kad je buntovna!).

Zato se upisuje na studij pedagogije i psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. I tamo, u onomad vrlo dinamičnom studentskom ambijentu, već se znalo o Zijinim prvim književnim radovima objavljenim u Bosni, takođe o pohvalama njegovih početnih pripovjedačkih koraka. Sredstva za studij i život u velikom mjestu obezbjeđivao je pisanjem kratkih priča ( Pregled, Politika ) i davanjem privatnih lekcija.

Politički je aktivan u studentskim organizacijama Beograda i Zagreba. O tome je znala i specijalna policija u Beogradu. Dosje Zija Dizdarević imao je oznaku “komunist”. U Bosni, njegovim stopama već su se kretala njegova braća. (Sedam Dizdarevića, sedam partizana; Zija i dva njegova brata nisu doživjeli poraz nacizma). Raif [1] je jednom prilikom izjavio da se Zijina politička orijentacija prenosila “sa starijeg na mlađeg brata”.

U tom periodu je upoznao Branka Ćopića , svog najboljeg prijatelja. Krajem tridesetih, kad je započeo sukob na književnoj ljevici, Zija nije pao pod uticaj ortodoksnih komunističkih pisaca i ideologije socijalističkog realizma. Prilikom njihovog napada na Miroslava Krležu i njegovu kritiku pogubnosti uticaja idelogija na književnost, kad je “presudna bila Zogovićeva i Đilasova riječ”, Zija, marksist i komunist, stavio se na stranu zagrebačkog pisca pa tako i umjetnosti kao kreativnog iskaza slobodne volje.

Evo jednog fragmenta iz Zijinog pisma Krleži [2 ] : “Tu je jedna istinska veličina (glupo je kad moram da vam se obraćam kao laskavac a to baš neću) koja stvara, Krleža, a ovi sićušni duhovi kad sami snagom svog talenta ne mogu da se afirmišu, htjeli bi bar da umanje tu veličinu, da je svedu (makar i drugim, moralnim ili političkim stazama) na prosječan, njihov nivo pa da je popljuju i nametnu joj se kao naredbodavci. I kakva sve sredstva nisu upotrebljena za to! U početku su vas uvijek izdvajali ‘niko ništa direktno Krleži ne prigovara’, a docnije je stvar objašnjena: ‘I Krležin položaj među trockistima vrlo je nezgodan! On će morati da kapitulira!’ I tako dalje. Ne! Čovjek ne mora i neće da stane ‘mirno!’ i da sluša dnevnu zapovijest…”

Iako neoporavljen od tuberkuloze, u prvoj ratnoj godini Zija je djelovao kao ilegalac u Sarajevu i Fojnici. Uhapsile su ga ustaše, u Sarajevu, u proljeće 1942, dan prije odlaska u partizane. O tome su se pohvalili u jednim sarajevskim novinama. Neko ga je izdao. Zija, mada izložen torturi, nije izustio niti jedno ime svojih drugova. Ubijen je odmah po dolasku u Jasenovac. Tačan datum – nepoznat.

Književnik Rizo Ramić [3], o svom drugu i saborcu iz ilegalnog antifastišistickog pokreta: “Imao je lijepu glavu rođenog umjetnika, sa plavo svijetlim bujnim vlasima, glavu koja je odavala nježnost i plamenitost njegove prirode. Vjerovatno je razmrskana pod silovitim, bijesnim udarcima ustaškog malja. A šta je sa očima? Oči koje su Zijinom liku davale nezaboravan izraz ljudske blage ljepote: plave, prozračne, krupne i nasmijane, veoma lijepe od tople ljudske ljubavi. Da li su te oči vidjeli koljači? I da li su osjetili u sebi ma šta ljudsko na njihov pogled?”

Mislim da je Branko Ćopić sa Zijom živio svakodnevno, kao da nikad nije ubijen. Pa tako i onih pedesetih, kad ga je lično Tito kritikovao i bio u nemilosti. Slutim da je vjerovao da ni Zija, da je preživio rat, ne bi skrenuo pogled ustranu pred deformacijama Revolucije i tokom rata propagiranih ideala. Bio je sa njim i onog dana kad je izvršio samoubistvo? Svom mrtvom drugu posvetio je Pismo , kojim otvara svoju najpoetskiju prozu, knjigu priča Bašta sljezove boje , u kojoj nalazim skriveni dah Zijine zbirke Prosanjane jeseni .

“Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluho doba razgovara se samo s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac. Pišem, dragi Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom. U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti si je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora. Tih istih godina, ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja: vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?”, stoji, između ostalog, kao da je uklesano u granit pamćenja, u Ćopićevom Pismu Ziji .

I mrtvi Zija, kao i brojni antifašisti koji su doprinijeli borbi protiv nacista i njihovih kolaboracionista, vrlo osobeno je “dočekao” period bratoubilačkog rata, potom groteskne tranzicije u Bosni. U Fojnici, gdje je i danas, uprkos procesima revizije istorije, sačuvana dugogodišnja tradicija Susreta Zije Dizdarevića i dodjele Nagrade za kratku priču, njegova bista u trećem je izdanju. Prva, rad Ranka Milanovića [4] “nestala” je 1993. Druga, Enesa Sivca, održala se tri godine – “isparila” 2013. Nadomještena je radom Mensuda Keče, 2018. Uprkos bijedi nastojanja da se anulira spomen takve vrste, niko nije mogao ukloniti Zijine priče, ni umanjiti poštovanje njegovih čitalaca koji vjeruju u značaj književnog djela i njegovu nadnacionalnu vrijednost.

Prema informacijama o prevodima u zemljama “prave” Evrope, fragmente Ćopićevih proza nalazimo ponegdje. Nema ni traga o Ziji. Nije važno, evo sitnog darka strpljivim čitaocima ovog zapisa.

…..

Zija Dizdarević Majka

Stoji iza mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo.

Da li se sjećam? Bila je jedna kutija – soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život.

Sjećam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su dječije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku “zelene odaje” čamila je mati i krpila.

Duvarevi tamni, u sjenci , pili su krv iz ženskih obraza.

Sjećam se: jurili smo po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz dječije razigrane prostore, zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i – poslije su očeve batine bile svršetak radosti. Mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi, suzila: “Svoj je otac, kad malo i udari… poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko”, a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala.

Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, neodigrane igre, žena sakrivena u tami i očev nemilosrdni pogled. Stražarska sablja što je goropadno gonila kroz sokake… Rasli smo.

Da mi se nijesi maknuo ispred kuće. Jes’ čuo? Nemoj da te ja špruljom (šipkom) pitam đe si bio! A sad – abdest pa namaz.

Zid pred sitnim dječijim željama.

Učiteljeva šipka bila je duža od očeve, a djeca su u školi zaplašeno šutila. Moj plač…

Sjećam se majke: blijedila je. Sakrivena iza žalosnog crnog vela, “vale”, uvijena u široko platno, zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proći ulicom. Kroz naš “halvat” prolazile su tetke, daidžince, nane, babe, žene i žene, donosile na licu mrke vale, u zjenicama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o košuljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naišao.

Čuđah se: jesu li imale oca. Jesu li ikad bose skakale po livadama?

Tada smo smjeli, da ne smetamo po kući, izići na sokak. Igrali smo se pred kućom i čežnjivo zurili u daleke vrhove brda što se miluju sa oblacima.

I rasli smo.

Svake druge godine po jedno dijete došlo bi među nas. Majka bi tada obično ležala. Samo ne znam zašto sam sve češće bivao mlaćen, zašto majčine oči postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hljeb jeli…

Žene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, “top”, ćiza, prašina. Bježali smo iz odaja na sokak i od kamenja pravili snove. Zaborave.

Da. Četiri su jabuke u našoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se baš tada pretrgnulo moje djetinjstvo.

Sjećam se: bijaše ljeto. Na prozoru, iznad prašine u kojoj smo sjedili, bila je majka. Savijena ulica u suncu, žuta, opustjela, zabavljala se sa nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamenčića koju je Fikret lijepio okvašenom prašinom. Tiho i vruće.

Onda nešto snažno i otegnuto dreknu. Čudno! Čekali smo da ponovo počne. I čusmo: tuuu- uu! tu-u-u! dva puta.

Baš k’o truba u Ante Micinog, – otkrio je Bajro.

Nije, vala, veg’ k’o kad Mešan pjeva. Eno…

Tu-uu-uu! tuu-uu!

Zabavljalo nas je, a bilo je sve bliže. Kao iza našeg avlijskog zida. Sjedeći u prašini okretali smo glave prema zvuku.

Zašto je mati tako uporno udarala na prozor.

Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlačice…

A odjednom pred nama je ogromno crno tijelo aždahe.

Ili nemani. Sunce je blještalo iz staklenih očiju koje su išle na nas. Sasvim blizu… bliže.

Očajno brzo! Tuu!

Tonobil! – prestrašeno je skočio Bajro.

Ne znam da li se iza prozora začuo silan i beznadan urlik. Ni šta je bilo sa kulom od kamenja. Jesu li Fikret i Bajro, bili sa mnom ili nisu? Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima, zgrčene ruke, sjetih se…

Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh još samo kako malaksalo ručica mahnu ispod točka. Kao da je u ušima odjekivao rezak slomljen krik.

Guši u grlu. čije je to srce onako lupalo.

Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se. U prašini sam nazirao zelene… nešto zeleno.

Ljudi i djeca. Zagor. Užas.

Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i žara izjurila je mati i stala pognutih ruku nad zgnječeno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam… gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam, očajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko začinjala se luda misao: možda sve ovo i nije ovako… nije istina*

A majka je imala široko razrogačene oči. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom prašnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjećam da li je, najzad bilo sunca i prašine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni još uvijek kao teret da počiva beskrajno rječita ukočenost majčinih očiju.

Zatim je došao otac. Stajao je zaprepašten, malo ćutao, onda vidjevši majku nepokrivenu namrgodio se:

Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda. Šta si izlazila brez vale. Unilazi.

***

Sjećam se: polazio sam “na škole”. Mati je grcala ispraćajući me: – Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idi sredinom džade, satraće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, vego hajde ‘nako, ‘nako…

Dalje nije znala. Ili nije mogla?

---

[1] Raif Dizdarević (1926), pretposljednji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije (1988-89); na italijanskom je objavljena njegova knjiga La morte di Tito, la morte della Jugoslavia (editore Longo Angelo, 2001; prevod: Alice Parmeggiani Dri)

[2] „Relativno sam malo dokumenata i korespondencije sačuvao, ali u jednom svežnju pronašao sam pismo Zije Dizdarevića iz 1939. /.../ Točno govori o stanju fakata u našem pokretu i kulturnom životu neposredno uoči posljednjeg rata.“ (Krleža, u jednom od razgovora sa Enesom Čengićem)

[3] U Fojnici, 1976, na Simpozijumu o djelu i liku Zije Dizdarevića

[4] Ranko Milanović (Sarajevio, 1935- Visoko, 2012), visočki kipar; jedan od umjetnika koji je dozivio porazno negiranje i uklanjanje svojih djela nakon 1992.. O stanju antifašizma na visočkom području, jednom od ogledala cjelokupne revizije istorije u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, dajem na konsultaciju: https://www.spomenicinob.info/visoko

 


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by