Branko Ćopić

Branko Ćopić

Najpopularniji i najčitaniji jugoslovenski pisac dvadesetog vijeka, u Italiji je skoro nepoznat. Tokom rata u kojem, kao partizan, učestvuje od prvog dana, ovom atributu biće pridružen i onaj “partizanskog pisca”. Naravno – uz naznaku “pisac za djecu i odrasle”.

08.09.2014. -  Božidar Stanišić

Proteklo je  30 godina od tragične smrti Branka Ćopića (1915-1984). Pisac dvadesetak knjiga priča, romana I pjesama, dvije komedije i tridesetak djela za djecu, u svijetu je preveden prevedena na trideset jezika. Između ostalih na njemački,engleski, francuski, ruski,  poljski, turski, mandarinski… Na italijanski, do sada: poema za djecu  “Ježeva kućica”  (“La casetta di porcospino”, traduzione di Luci Žuvela e Manuela Orazi, Associazione Lipa, Roma 2003) i tri priče u panorami bosanskohercegovačke pripovijetke 20.vijeka, “Racconti dalla Bosnia – scelti e tradotti da Giacomo Scotti” (Diabasis, Reggio Emilia 2006). Dakle, Ćopić, najpopularniji  i najčitaniji jugoslovenski pisac dvadesetog vijeka, u Italiji je skoro nepoznat. U tom smislu nije bio od pomoći ni “Gluvi barut” (1990), film Bate Čengića snimljen prema istoimenom Ćopićevom romanu,  više puta repriziran na italijanskim televizijskim kanalima.

Branko, život i djelo – kratka skica

Lako je najveći dio života proveo u Beogradu, Ćopić se nikad nije odvojio od mikrokozmosa njegove rodne Bosanske krajine.  Baš tako,  kao i njegovi likovi. Koje je vjetar rata i velikih socijalnih i političkih promjena, iz  zabitih seoskih krajeva,  doveo u Beograd i u Vojvodinu. (Ponajviše u sela koja su koncem rata  napustili banatski Nijemci.)  Rođen je u selu Hašani, na padinama planine Grmeč. Odrastao je u seoskom ambijentu, u kojem su još uvijek dominirali tradicija srpske narodne pjesme i priče i smisao za humor. Rano djetinjstvo proveo je uz svog djeda Radu. Kao neki guru osobene humanosti  i jednostavne a duboke filozofije života, djed je   junak  i prvog dijela najpoetičnije Ćopićeve proze “Bašta sljezove bolje” (1971). Godinu kasnije za to  djelo  autor je dobio Njegoševu nagradu. (Godine 1958, za djelo “Ne tuguj, bronzana stražo”, primio je NIN-ovu nagradu, najveće jugoslovensko priznanje za roman.)

Ćopić je jedan od rijetkih jugoslovenskih književnika koji je tokom cijelog života bio profesionalni pisac. Još u studentskim danima, u Beogradu je objavio četiri knjige pripovijedaka (125 priča). Lliterarna rubrika lista “Politika” druge polovine tridesetih bila je nezamisliva bez priloga ovog autora “seoske pripovijetke”, u kojem je viđen kao  nasljednik velikog pripovjedača Petra Kočića.  Tokom rata u kojem,  kao partizan, učestvuje od prvog dana, ovom atributu  biće pridružen i onaj “partizanskog pisca”. Naravno – uz naznaku “pisac za djecu i odrasle”. 

Poslije rata njegova popularnost nezadrživo je rasla, tako da je postao najčitaniji pisac. U uspomenama njegovih savremenika zabilježeno je da je pisao svakog dana, do podneva. Ali, važnije je, naravno, kako je pisao.  Što je, pedesetih godina, posebno  došlo do izražaja u njegovim obimnim  djelima “Prolom” (1952)  i “Gluvi barut” (1957). U tim romanima, formalno bliskim romanu rijeci,  ostvario  je jednu impresivnu sliku narodnog ustanka u Bosanskoj krajini. Iako je osjećao blizinu sa Gorkim i Babelje, te  Cankarem, Andrićem, Crnjanskim, Krležom…, Ćopić se u „Prolomu“ i „Gluvom barutu“  ponajviše približio Šolohovu. Povodom romana “Gluvi barut”, u njemačkom listu “Rheinische Merkur“ (31.10.1958), objavljena je recenzija u kojoj je iskazana pohvala autorovoj hrabrosti u prilasku ratnoj tematici. Recenzent, Karl Rau, posebno je podcrtao Ćopićevu “kritiku komunističkog metoda“. Naime,  Ćopić je u tom romanu predstavio i fenomen “crvenog terora” oličen u komesaru  Vladi i njegovoj staljinističkoj prirodi mržnje prema seljacima. U autorovoj domovini? Po ustaljenom partijskom običaju, ne samo taj roman, već i književne kritike o djelima bile su predmet  rasprava i ocjena gradskih komiteta SK.  Ali, linija Ćopićevog istrajavanja na svojoj istini, daleka od linije “potreba za ispravnim viđenjem rata i Revolucije” u orijentaciji kakvu je zastupala Partija,  nije se prekinula do posljednjeg dana života.    

Dossier  Branko Ćopić

O piscu i komunisti Branku Ćopiću partijski dossier  u Gradskom komitetu SK Beograda je narastao punih sedamnaest godina.  Sličan, o njemu, imala je i UDBA. Bio je otvoren 1950,  objavljivanju njegove „Jeretičke priče“ u satiričkoj reviji „Jež“, sa ilustracijama karikaturiste (kasnije i značajnog putopisca) Zuke Džumhura. Da nije bilo Titove negativne reakcije, ova   Ćopićeva satira („ Una storia eretica “, objavljena u „Sagarani“ br. 56, na čemu zahvaljujem direktoru ove on line revije, piscu J.M. Martinsu i prevoditeljici A. Ivić)  ostala bi zabilježena samo kao jedna od ostalih iz istog žanra. Ćopić, umoran od vlastitih satira na račun sitnih buržuja, religije, popova, crkvenjaka, hodža, nije uspijevao da zatvori oči pred socijalnim i političkim pojavama u novoj, poslijeratnoj stvarnosti. Kao što će italijanski čitalac i sam ustanoviti, „Jeretička priča“ je napisana jednostavno, sva u kratkim sekvencama. Može se doživjeti i  kao scenarij jednog kratkometražnog filma. Ipak, njen protagonista nije onaj plivač koji je bio previše radoznao i isturio nos preko ograde jedne vile na Jadranu. Glavni lik je jedna mala ali simbolički značajna grupa nove, privilegovane klase. U njoj nalazimo jednog ministra, njegovu svastiku, pomoćnika ministra sa suprugom, jednog generala i jednu „krupnu zvjerku iz krupne ustanove koja samo mudro ćuti“. O cijeloj situaciji i reakciji ovih likova na pojavu onog  radoznalog tipa, koji je i udarnik – ostaviću na sud čitaocima.

U tom periodu novine i časopisi su se, jednostavno, utrkivali u blaćenju pisca ove priče. Na Ćopićevu  satiru ambisa koji se,  nakon rata, pojavio između proklamovanih komunističkih ideala jednakosti i pravde i njima pojava u stvarnom životu, javili su se oštro i neki od  njegovih prijatelja. (Osim Tita, tada je prema Ćopiću bespoštedan bio i Milovan Đilas.) U jednom svom govoru, na skupu žena antifašista, na kojem je bila prisutna i autorova majka, Tito je – nakon izgovorenih kritika na račun Branka Ćopića poručio: „Ipak, nećemo ga hapsiti!“ Dan kasnije, Ćopić je iz jednih novina izrezao tu istu poruku. Naravno, sa Titovim imenom  i zalijepio ovu na vrata svog stana. Ali autorov pravi odgovor na sve kritike bio je u nastavljanju njegovog satiričkog angažmana. Tako, u njegovoj priči „Sudija s tuđom glavom“, susrećemo jednog književnog kritičara koji  slijepo slijedi Staljinovu i Ždanovljevu doktrinu umjetnosti. A trebalo je da godina raskida sa Sovjetima, 1948, donese nove, slobodnije poglede i na literaturu. Autor ovu pripovijetku završava zaključkom da socijalistička literatura ne postoji baš kao što ne postoji socijalistički ručak.  „Ko s đavolom priče piše“ je satira u kojoj se autor  vraća tom žanru po nalogu samog Satane. A kad se u tim pričama počnu prepoznavati  autorovi prijatelji? Imaće samo jedan prijedlog: cenzura. 

Nekoliko godina kasnije objelodanjeni su pravi razlozi napada na Ćopića:  kritikovao je negativne pojave prije nego što je to učinila sama Partija. Ova epizoda iz njegove biografije na svoj način je poveziva sa hajkom, sedamdesetih, na Danila Kiša. Kojoj je povod bio njegov roman „Grobnica za Borisa Davidoviča“. Ostalo je, takođe, zapamćeno da je Andrić prvi put  opsovao pred drugima - u odbranu Branku.

Jedan beogradski most

Zove se već dugo Brankov, po Ćopiću. Sa tog istog mosta, pod kojim je proveo svoju prvu beogradsku noć, on se strmoglavio, na betonsku stazu, 26. marta 1984. Njegovo samoubistvo nadnosi  se, i  danas, kao neka mrka sjenka, nad  njegovim bogatim djelom. Odnio je, u smrt, vlastitu, mnoga pitanja. I svoja, i naša. I onaj, sjetni a neponovljivo blagi i  dobroćudni osmijeh. Koji je poručivao da je svijet takav jeste, i čovjek u njemu je „nekakav“ a bolji bi mogao biti, i da ima sjemena dobra, na svijetu?  Ćopić je, još onih dalekih sedamdesetih, u predgovoru „Bašti sljezove bolje“, govoreći o „crnima konjanicima“, svima nama bio uputio jednu profetsku opomenu. Naslov predgovora je jednostavan: „Pismo Ziji“ (u prijevodu Dragomira Kovačevića, u istom broju „Sagarane“). Zija Dizdarević (1916-1942), njegov prijatelj, završio je u logoru Jasenovac, pod ustaškim maljem. A ono pismo – čudesno je u svojoj dubokoj ljudskoj poruci o životi i literaturi.

Ipak, bolje će biti da ovo kratko podsjećanje na Ćopića završim jednim njegovim zapisom: „Moj deda Rade bio je neobičan čovek. Njegov začarani svet, sav satkan od bajki i maštarenja, mesečine i prozračne svile miholjskog leta, bio je svojevrsni svet oktobra u ranu jesen, o Miholjdanu, kada su nam u kuću dolazili dragi gosti, kad je sve bilo puno priča i obilja, kad je i mačka sita i miroljubiva, a miš debeo i bezbrižan… Ti dedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu  svih mojih pravih literarnih motiva. Odatle sam krenuo i počeo da stvaram svet po liku i podobiju ovog čestitog, duševnog i na svoj način pravednog čoveka“. Koji je tvrdio da je vuk zelen i da prijatelj ne može nestati, ni umrijeti sve dok je kod njega prijateljev džepni sat. Koji kuca kao srce.        


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by