Portrait Marine Abramović © ararat.art/Shutterstock

Portrait Marine Abramović © ararat.art/Shutterstock

Ironična priča kojom pisac Božidar Stanišić, potaknut gorućim pitanjima svog sagovornika, kritički secira umjetnost svjetski poznate umjetnice Marine Abramović

14.06.2019. -  Božidar Stanišić

Marina Abramović - šta mislim o toj perfomerki na svjetskom glasu? Neki Udineze, znajući koje sam gore list, postavio mi je to pitanje s neba pa u rebra jedne večeri nedavno završenog Festivala Vicino-Lontano .

Nisam dežurni na tu temu…

On? Mislio je da se šalim. Udaljio se čudeći se i organizatorima Festivala - nikad je nisu pozvali!

Ja? Trebalo je da mu kažem kako nije teško pretpostaviti da su cijele Udine finansijska šaka jada za M.A?

Nije jedini Italijan koji mi se obratio takvim pitanjem.

Konačno, odmotavam film one kasne novembarske večeri 2018, u jednom gradiću kod Vićence. Od šarolikog društva u lokalnoj piceriji, okupljenog nakon predstavljanja jedne moje knjige u tamošnjoj biblioteci, očekujem razna pitanja, pa tako i skoro neizostavno o situaciji na Balkanu , od kojeg mi se lako uspravi jedina vlas nad čelom. Ali, pitanja nema – organizatori vele da su zadovoljni, samo dva slušaoca su izašla iz sale prije kraja susreta. Uto jedan od prisutnih – sportski tip, ni milimetra sala, prav kao svijeća, bez sijedih (farba kosu?), đavo bi znao ima li četrdeset ili pedeset - veli da je zapazio neke moje članke o slikarima iz Bivše, na stranicama OBC Transeuropa. U posljednjih desetak godina posao ga je usmjerio prema Balkanu, pa redovno otvara te stranice na mreži. Velim mu da su ti zapisi prigodne naravi, izletnik sam na tom polju. Uglavnom se radi o slikarima koji su u Evropi znani malo ili nimalo. Periferija, margina evropska, ali - uticali su na moj život i moje knjige, pa im se, na neki način, odužujem. On misli da je to pozitivna stvar, ali ga kao ljubitelja umjetnosti čudi što nisam napisao ni retka o Marini Abramović. Eto, očekivao je nešto. Iznenađen sam, ali smiješim se, i njemu i njegovom očekivanju koje - varam li se? – počinje da lebdi nad stolom. On mi uzvraća radoznalim osmijehom.

Evo i pizza , i piva!

Prisutni nutkaju jedni druge zalogajima pizze , probaj ti moju – ja ću tvoju. Sa smiješkom odbijam razmjenu, meni je dobra i ova, samo-i-samo pugliese , s lukom – kao da je balkanska. Ljubitelj umjetnosti? Opet o Marini. Vidim, i ostatak društva se zainteresovao – pucaju pizzu , a svi - uho. Onom, već zadrtom na temu, nije jasno da toj velikoj, vjerovatno najvećoj svjetskoj umjetnici našeg vremena, nisam posvetio pažnju, a jesam nekima iz Bivše, koju sada zovu i Region. Ti slikari, po njegovom mišljenju, nemaju takav prestiž a o uticaju da se i ne govori. Sigurno imam nekih razloga, eto - on bi rado čuo moje mišljenje o, ponavlja iznova, najvećoj svjetskoj umjetnici našeg vremena. Nije mu jasno da je neko ravnodušan prema umjetnici koja je, smatra on, postigla nemoguće – postala je svoje vlastito djelo. Ali, prije toga, hoće da od njega čujem neke stvari.

Koje stvari ?

Prije dvije godine on je posjetio Moderna Museet (Muzej savremene umjetnosti) u Štokholmu, da vidi The Cleaner Marine Abramović. Ta retrospektivna izložba obuhvatila je 55 godina njenog stvaralaštva, od prvih slika iz studentskog perioda pa sve do najnovijeg performansa specijalno realizovanog za štokholmsku publiku. Sve to on mi opisuje vrlo detaljno - i da je Marinin štokholmski performans trajao cijele sedmice u jednoj nekadašnjoj crkvi nedaleko od muzeja, i da je u njemu sudjelovalo tridesetak performera, mnoštvo horova i petnaestak solista, i da on misli kako je umjetnica nastojala ostvariti “nešto” neponovljivo između sebe, drugih umjetnika i nebrojenih posjetilaca koji su sa nekom, skoro pobožnom strpljivošću čekali na ulazak.

Tu je zastao. Posmatra me radoznalo, čudi ga moje i? – pogled mu je sumnjičav. Pita me zar ne bih i ja, da sam se nekim slučajem zadesio u glavnom gradu Švedske, stao u red za ulazak, da vidim i osjetim to njemu tako bitno “nešto”.

Ne bih, ni slučajno. Prvo, naći se u Štokholmu i stajati u redu pred tim, kako se već zove, muzejom i tom ex crkvom, iz pomenutih razloga – to nikako. Mene to sjeća onih redova pred knjižarama kad je u modi bio Hari Poter. Drugo, u Štokholmu bih pokušao naći neke prijatelje i poznanike. Tako bi mi taj grad postao bliži, imao bi lice nekih meni znanih lica. Rasijanih i tamo – tokom i poslije svega u Bosni.

Bože dragi, moj sagovornik ne popušta! Zar Marina nije jedno važno i znano lice? Vjerujem da mnogima jeste, ali nemam razloga da ga gledam. Kao da me nije čuo, moj sagovornik veli da je to njegovo, štokholmsko iskustvo neponovljivo. Kad je konačno ušao u onu bivšu crkvu, odmah je spazio Marinu. Kretala se među posjetiocima kao neka boginja, dodirivala ih, smiješila se, nekima i obraćala. To nije sve… Da sam, nekim slučajem, bio jedan od 750.000 hiljada posjetilaca njene izložbe The artist is Present (MoMa, Njujork 2010), kad je “eksponat Abramović” tri mjeseca po osam sati sjedio i gledao svakog posjetioca ponaosob u oči – on tvrdi da bih mislio drugačije! Njemu je to bio jedinstven doživljaj! Velim mu da mi je drago što on, u svemu tome, uživa.

Ali, i djetetu bi bilo jasno – on mi ne vjeruje! Svejedno što, kunem se, lice mi je bilo ozbiljno isto onoliko koliko i duša nasmrt izložena njegovom ubjeđivanju. Da mu velim šta bi se desilo nekom nesretniku koji bi osam sati, recimo u nekoj čekaonici, buljio u oči drugih? Da ga upitam je li dovoljno da pokisli kišobran izložimo na nekom praznom muzejskom postolju, pa da ovaj postane umjetnina – ah, ko zna gdje bismo završili. To pitanje su groteskno razriješili režiseri italijanske filmske trilogije iz 1978 - Dove vai in vacanza? ( Gdje ćeš na godišnji odmor?) , u kojem bračni par (koje tumače Anna Longhi i Alberto Sordi) posjećuju i Venecijanski bijenale. Malograđani su, ali nisu komformisti kao što su to profesionalni kritičari. I o tome razmišljam posmatrajući tužno moju tek načetu pugliese. A neki glas bi, čini mi se, da mi šapne kako je vrijeme da se nekako izvučem iz ovog uzaludnog razgovora koji sve više podsjeća na onaj iz anegdote o rabinu i hrišćanskom svešteniku.

Tip me zapitkuje je li meni jasna veličina Marininog čina rastanka sa prvim mužem, na Kineskom zidu – ona je krenula sa jednog a on sa drugog kraja Zida, pa su negdje na sredini rekli zbogom jedno drugom. Veličina ? Brakorazvodna, medijska ili estetska? On, prešavši preko ove šale kao da je nije ni čuo, tvrdi da je to neponovljivo umjetničko djelo… Pitam ga, vjerujem ljubazno, imamo li drugih tema. Možda smo dosadni prisutnima?

Niste, bože sačuvaj! Tako oni, uglas. Eh, njima je lakše - komotno jedu svoje pizze , piju pivo.

On? Drago mu je što to čuje, svaka dlaka mu se sija. Nazdravlja nam, potom pije pivo. To koristim da uzmem zalogaj-dva. Moja pizza – ohladila se, toliko da bi Selindžerov Holden rekao da je hladna kao vještičina sisa?

Ne, apologet Marine Abramović ne popušta. Pripovijeda mi o važnosti njenih drugih “eksponata”, to jest performansa. Smatra da su baš svi neponovljivo originalni – posebno onaj sa strijelom uperenom u njeno srce. Je li mi znana Balkan Erotic Epic , instalacija u kojoj je i d okumentarac o balkanskim seljacima koji seksualno opšte sa zemljom? Pita me je li mi poznat Marinin performans sa krvavim kostima. A onaj sa petokrakom, u kojem umalo nije izgorjela? Ona je živa energija! Potom tvrdi da takvim umjetnicima mora pripasti budućnost jer njena umjetnost je već postala esencijalnom za ljude 21. vijeka. Koje ljude ? Mrmljam to uzalud, on se ne zaustavlja! Znam li da je umjetnica iz mog bivšeg kraja među najuticajnijim ličnostima na svijetu? Zapitkuje me i da li je bio dovoljno ubjedljiv. Dakle, poslije svega što sam čuo od njega, stao bih u red pred nekim muzejom? Uostalom, Marina je redovni gost Bijenala u Veneciji. I, da ne zaboravi – pita me znam li da je obožavaju i neke svjetski slavne ličnosti. Recimo… Ledi Gaga!

Već je kasno, tako rado bih da čujem konobarevo signori, è tardi . I, kad već nema fajronta…

Hvala vam na vašem trudu da me ubijedite u vrijednost umjetničkog i neponovljivog u performansima Marine Abramović. Međutim, ne bih stao u red onih posjetilaca ni u Štokholmu, ni u Njujorku, ni u Veneciji, ni u Firenci, ni… Još manje bih poželio razmišljati o poljima njenog uticaja, a najmanje o Time -u, koji svake godine objavljuje listu najuticajnijih ličnosti svijeta. (Da su zaista uticajni, bilo bi manje zla i nesreće na svijetu.) Jednostavno, u koju god knjigu velike umjetnosti bih situirao performerku Abramović, nisam siguran da ne bi bilo gunđanja prisutnih - od anonimnih iz Altamire do Van Goga, od Fidije do Henrija Mura, od Đota do Endija Vorhola… Ipak, možda se varam? Bili bi tolerantniji od mene? Poneko od njih bi mudro predložio da to pitanje prepustimo vremenu?

Ne, tip se nije uzbudio. Pita me hladno je li moja kritika definitivno negativna. Velim mu kako vjerujem da je pitanje kritike umjetnosti, bez obzira je li negativna ili pozitivna, davno prije nas riješio stari Deni Didro. Parafraziram ga – kritika umjetnosti je kritika društva. Moja malenkost smatra da su narcističkom društvu potrebne marine, ono je u konstantnom traganju za njima i, u tom nastojanju, stvara ih načinom kojim egosti ištu potvrdu u sebi sličnima.

Ne varam se, lice mu je uvrijeđeno. Kaže da to nije očekivao, ali on je velikodušan – tako kao ja mogu da misle samo oni koji nikad nisu vidjeli uživo niti jedan njen performans! Tada bi mi bilo jasnije kako je ona sebe samu pretvorila u umjetničko djelo! U njenoj blizini i mi postajemo dio njenog čina, i tako dalje…

Ima li smisla da mu velim kako bih želio povjerovati da budućnost neće pripasti marinama razne vrste, uopšte - performerima izraslim na bijednim krhotinama dadaizma i pop-arta i dosjetljivim “artistima” multimedijalcima koji odlično (i profiterski) iskorištavaju dekadansu ne samo umjetnosti već i njene recepcije? I da u tom opadanju moderni neandertalac očekuje redukciju umjetnosti na kratku poruku, slogan i lakonsko ubjeđivanje da je i on sam, nostro caro Neo Neandi , učesnik u stvaranju “umjetnine”? O tome ćutim, ali mu velim: Jao literaturi koju bi Tomas Man u svoje vrijeme sveo na tri rečenice ili nas jednom jedinom pozvao da posjetimo kliniku opisanu o Čarobnom brijegu , jao i onoj koju bi Tolstoj u pet riječi sveo na samoubistvo Ane Karenjine! Jao muzici u kojoj bi Betoven insistirao da sa njim zajedno komponujemo Devetu simfoniju , jao kiparstvu u kojem bi Mikelanđelo, umjesto da se lati dlijeta, pozvao građane Firence da posmatraju njegovu izduženu sjenku na komadu mramora. Nije to učinio, zato je nastao David .

Što se tiče onih krvavih kostiju, za tu temu krivi smo mi, iracionalne glave balkanskih krajeva. Ipak, pošteno bi bilo da je performerka nastavila da ih glođe i struže - ratova od devedesetih naovamo ne manjka u svijetu. Što se tiče onih njenih seljaka i njihovog polnog opštenja sa zemljom, u svojim intervjuima Marina Abramović ponavlja da je “istraživala” drevne tradicije, a ne navodi niti jedan izvor. Svaki ubogi student bio bi vraćen sa ispita, ali umjetnica ide naprijed. De, upitajte je o izvorima! Kome treba durbin da se uvjeri kako su i ti njeni seljaci ogledalo njenog komformizma – dajmo drugima sliku o Balkanu kakvu već očekuju. U toj slici nema mjesta za umjetnike iz Bivše, čija djela su zaista umjetnička. Evo, pokušajte nekoj galeriji ili muzeju predložiti nekog velikog slikara iz Bivše? U odgovor ćete dobiti ćutanje ili manje-više učtive razloge odbijanja. Predložite Marinu Abramović, naravno u šali, direktorima tih ustanova zablistaće oči. Da zaključim – možda je M. A. nekad prije bila umjetnica, u mladosti - dok je slikala i, kažu, vajala. U tome lično nisam našao mnogo, štaviše – samo osrednjost. Potom je uslijedila groteska l'art c'est moi.

To ga je potreslo, pita me glasno je li to što velim iskaz mog mišljenja ili zavisti. Započevši razgovor sa mnom, očekivao je, posve skromno, da bih nekad obratio pažnju na Marinu Abramović, i nešto napisao.

Ćutim - nije mi poznat bolji odgovor na besmislena retorička pitanja. Brojim do pet, da mu ne bih rekao kako je najbolje ne očekivati od drugih baš ništa, već se latiti pera i sam nešto naškrabati.

Uto do nas stiže signori, è tardi . Divno, pravedno kasno je .


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by