"Frontalna postavka" - 1956 - Leonid Šejka

"Frontalna postavka" - 1956 - Leonid Šejka

Leonid Šejka, duša i stub Mediale, najavangardnijeg poslijeratnog umjetničkog pokreta u Beogradu i Jugoslaviji, 15. decembra 1970. prerano je završio svoj put slikara i mislioca umjetnosti. Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića povodom pedesetgodišnjice slikarevog odlaska sa životne i umjetničke scene

31.12.2020. -  Božidar Stanišić

Kad bi bilo moguće, najpoštenije bi bilo da u ovom prigodnom zapisu veliki slikar i mislilac umjetnosti Leonid Šejka govori sam o sebi svojim slikama , mislima, pismima i pjesmama koje je za svoje društvo uz gitaru rado pjevao na ruskom. (Njegovi prijatelji su tvrdili da je Okudžavine pjesme pjevao bolje od tog velikog kantautora!). Ali to, s izuzetkom Njemačke, gdje je u svoje vrijeme zaslužio monografiju prije nego u rodnoj zemlji, nije moguće ni u Italiji, ni drugdje u svijetu.

Šejka…Chi ?

U periodu dominacije pseudoumjetnosti i njenih koka nosilja zlatnih jaja koje, poput Marine Abramović, forsiraju najznačajniji svjetski muzeji i galerije savremene umjetnosti to bi bilo jedino, nažalost sasvim logično pitanje.

Šejka - život i djelo

Rođen je 1932, u Beogradu. Njegov otac, Trofim Vasiljević, bio je Rus, bivši oficir carske vojske, a majka, Katarina Zisić (Zisijadis), grčkog porijekla. Držala je mnogo do obrazovanja i kulture. Pohađao je rusku osnovnu školu, kasnije gimnaziju. Potom je položio ispite na arhitektonskom odsjeku jedne srednje tehničke škole. “Bio je određen za šefa gradilišta hotela Morava u Čačku. U klaustrofobičnoj sredini, ‘po zadatku’, na idiotskom poslu sa idiotskim ljudima, kako je opisao, doživljava duhovnu krizu i na zaprepašćenje radnika dolazi na posao ošišan do glave, puštajući da mu izraste duža brada…”, piše njegov biograf Dejan Đorić.

“U toj kafkijanskoj atmosferi dogodio se njegov unutrašnji obrt, konverzija ili drugo rođenje. Počeo je da crta i piše, samovoljno napustio radno mesto i uspeo da se upiše na Arhitektonski fakultet u Beogradu. Na studije je došao kao erudita. Veoma rano je stekao grandiozno, borhesovsko obrazovanje. Kao retko ko obrazovao se temeljno, sistematski, po oblastima, sledeći abecedu. Počeo sam od astronomije. Prešao sam na atomistiku, a potom na biologiju. Zatim sam mogao da konstatujem njihov redosled prema evolucionom stupnju stvari koje su one ispitivale. Postao sam usamljen (Šejka, 1955-56).

Enciklopedijsko znanje odredilo je razvoj njegove dijalektike čudesnog, omogućilo mu da se nadmoćno i sa lakoćom kreće po raznim duhovnim oblastima, po istorijskoj vertikali i horizontali i tako formira radikalne ideje…”

Kad bi govorio o sebi, nije spominjao ni to ni ostalo. O mom ranijem životu ukratko: u detinjstvu, ništa izuzetno. Gledajući sebe tadašnjeg, teško se prepoznajem. Vidim samo jednu tamnu svest ili, još bolje, jedan mrak u svesti. A zatim uspon, napredak, izvesno rasvetljenje, sa kojim dolazim samo do jedne potpune prosečnosti. Zabave, igranje fudbala, vezivanje kose preko noći, učenje novog šlagera za sutradan. Jednog dana ušao sam u jednu biblioteku. Na stolu su bile razbacane knjige. Dobih želju za skupljanjem znanja. Počeo sam od astronomije. Astronomija je za mene bila poetična nauka; vređalo me je iznošenje praktične koristi astronomije. Zvezdano nebo je takav prostor po kome može slobodno da se luta u mislima. Mesec, ugledan kroz teleskop, umesto ravne pločice ukazivao se sličan rapavoj, okrugloj i suvoj zemlji; uzbuđivalo me njegovo tragično lebdenje u praznom.

Toliko o sebi. On, Leonid Šejka. Nije mi poznata kraća autobiografija. Tako mogu o sebi da govore samo oni koji su spoznali da je sve u djelu jer djelo je sve. Ozbiljni likovni kritičari smatraju da je koračao ispred svog vremena: najavio je neodadu, objektivnu umjetnost, box-art, hiperrealizam, dao veliki doprinos konceptualizmu. Bio je vjerovatno prvi umjetnik koji se u Jugoslaviji bavio enformelom. “Slika Muzejska postavka (1956) može se smatrati prvom anahronističkom slikom u svetu, prvim primerom tzv. „slikarstva memorije“ (D. Đorić).

Ostvario je dvanaest samostalnih izložbi, neke i u inostranstvu (Minhen, Bazel, Bern, Rim, Prag, Franfurt, Aleksandrija…). Godine 1972, predstavljen je i posthumno, velikom retrospektivnom izložbom u Beogradu.

Duša i stub Mediale

Niti jedan poslijeratni umjetnički pokret u ex Jugoslaviji osnovane i Šejkinom zaslugom, nije ostavio toliko dubokih tragova i najavio nove tendencije kao što je to slučaj Mediale pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka. U grupi umjetnika čije su ideje bile dijametralno suprotne tadašnjim preporučljivim temama, o ukusu publike i kritike da ne govorimo, Šejka je ubrzo postao njena duša i stub. (Kad se ugasio njegov život, prestalo je djelovanje grupe, ali ne i njen uticaj.) Pomenimo i neka druga imena, kasnije poznata u svijetu evropske i svjetske umjetnosti, poput Dade Đurića, Vladimira Veličkovića, Miće Popovića, Olje Ivanjicki… Svoje ideale prezentovali su konkretno, svojim izložbama. Grupa (Šejka, Ivanjicki, Glavurtić, Radovanović) je imala svoj prvi zajednički nastup 1958. izložbom Medijalna istraživanja, predstavivši seslikama, objektima, fotografijama, tekstovima, zvucima…

Rijetki su onomad bili kritičari koji su razumjeli profetski smisao Mediale, koja je naziv dobila po medu (eliksiru ali i simbolu stapanja različitosti u jedinstvo) i ali (aždaji, simboličnom žderaču umjetnosti). U tom kontrastnom a sjedinjujućem elementu ti mladi umjetnici nalazili su podsticaj za potpuno odstupanje od onomad dominantnog modela. Svoje poglede objavljivali su u revijama Vidic i i Student . Njihov doživljaj umjetnosti postao je bliskim i nekim budućim značajanim piscima, prije svega Danilu Kišu. Osim Šejkinih refleksija o spoju tradicije i savremenih tendencija po ugledu na renesansu i klasicizam, sintetizovanu konceptom “tradicije budućnosti”, izdvajam misao Milovana Vidaka, autora Kodeksa grupe : Treba da budem trezan, usredsređen, budan i odgovoran sebi. Treba da shvatim prolaznost formalnog privida probuđenja realnosti. Ne smem izgubiti iz vida dolazak tehničke inteligencije, uslovljene zakonom i svetom destrukcije .

Vlastima su bili sumnjivi, agenti su pratili njihovo kretanje. Ali, vlast je uvijek tragikomična kad ispoljava sumnju prema umjetnicima. Vrijeme je ipak džentlmen koji elegantno smješta na otpad istorije kratkokovide vlastodršce i njihove sluge (ko se danas sjeća imena šefova beogradske milicije?), a na svom dlanu drži vrijednosti.

To je potvrdila i beogradska retrospektivna izložba djela Leonida Šejke, 2017. Istina, nisam siguran koliko je u Beogradu i Srbiji onih kojima je i danas jasno da je grad u onom, već davnom periodu bio je jedan od evropskih centara avangardne umjetnosti. Da je drugačije, valjda bi barem neka od ambasada te zemlje u nekoj evropskoj prijestonici pokušala da organizuje izložbu tog pokreta i, zašto ne, Šejkinu. Na onu u Rimu ne računam, ni prevod Romana o Londonu Miloša Crnjanskog na italijanski nije joj bio dovoljan razlog iako je riječ o jednom od velikih evropskih pisaca 20. vijeka.

Transit clasificando

Šejkin Traktat o slikarstvu objavljen je 1964, godinu kasnije autor je primio Nolitovu nagradu. Bilo je to vrijeme kad su pojedine nagrade imale svoj smisao i značaj. Čitao sam Traktat sedamdesetih godina, kao student književnosti. Malo šta sam onomad razumio. Malo bolje njegovo, danas već mitsko djelo Grad, Đubrište, Zamak objavljeno posthumno. Ponekad pomislim: šteta što Šejka nije bio ni Englez, ni Francuz, ni Rus iz Rusije. Ta njegova djela stajala bi uz bok O duhovnom u umjetnosti Kandinskog i zacijelo bi bila prevedena na najvažnije svjetske jezike. Šteta, velim, iako slutim da tada možda Šejka ne bi bio Šejka.

Leonid Šejka i Marija Čudina

Leonid Šejka i Marija Čudina

Na Kiša i njegov koncept skladišta Šejka je uticao svojim transit clasificando, prolazim praveći katalog, dakle tako postojim. Povodom smrti svog prijatelja, Kiš je napisao jedan od svojih najkraćih a najljepših eseja, iz kojeg citiram posljednju misao: Učenik Berđajeva i egzistencijalista, on je išao kroz život kao mudrac, kao stari mudraci: pomiren sa smrću i izmiren sa životom: imajući u svom kratkom i bogatom životu kao jedinu prtljagu svoje duhovno bogatstvo, svoju umetničku savest i svoju beskrajnu dobrotu mudraca . Preminuo je istog dana kad i Vermer, a rođen, kao u nekoj mističnoj igri brojeva jako bitnih za istoriju svjetske umjetnosti, tačno tri stoljeća od dolaska na svijet tog velikog holandskog slikara.

Šejkina prva supruga, hrvatska pjesnikinja Marija Čudina (1937-1986), jedan od najosobenijih poslijeratnih poetskih glasova, nekoliko godina prije smrti objaviće prvu monografiju u Jugoslaviji o velikom slikaru i misliocu umjetnosti. (Dvojezičnu, na srpskom i engleskom, objaviće Dejan Đorić, 2007). Ana Čolak-Antić, njegova druga supruga, najzaslužnija je za osnivanje Legata Leonid Šejka u Muzeju savremene umjetnosti u Beogradu, koji sadrži najveći broj njegovih djela. Neke Šejkine slike su u stalnoj postavci Muzeja.

Neki put šaljemo pisma i na tačne adrese a ne dobijamo odgovor , to je Šejka napisao u svom prvom pismu Mariji Čudini. Sva ostala “pisma” uputio nam je svojim djelima, sa tačne adrese umjetnosti .

Vrijedi vidjeti njegova slike , a ko ih vidi jednom taj ih ponese u sebi. Kao neočekivan odgovor, zauvijek.

………………………………………………………..

Đubrište je za mene imalo značaj prelaznog iskušavanja moderne umetnosti; s time je moderna umetnost za mene završena.
Kad bih se vratio životu (životnoj snazi) slikao bih onako kako slikanje pruža najviše radosti po uzoru na stare majstore po cenu toga da ne budem originalan.
Mislim na slike sa značenjem.
Sada odlazeći poručujem svima koji ovo slede da nastave ne bojeći se rizika.
Slikanje je oblik molitve. (Posljednji Šejkin manifest, napisan pred smrt)

(…)

Na tom putu Šejka je zapazio da uvek kada se ova nit prekine dolazi do entropije suvišnosti, do nagomilavanja nepotrebnosti – do postvarenja sveta i čoveka u hajdegerovskom smislu tog stanja. Kao da u ovom odnosu prošlog, sadašnjeg i budućeg postoji nekakva mera koja je u suštini Sveta, ali mera koja se s vremena na vreme gubi. Šejka je to sublimisao parabolom Grad Đubrište Zamak , pa je u jednom svom zapisu to uporedio sa Danteovim Paklom Čistilištem Rajem , želeći time da naglasi da ta parabola ima metafizičko značenje. Grad  je čovekovo stanište – dakle Svet – u komee čovek, gubeći oslonac koji ga vezuje sa kosmičkom harmonijom stvara prostor nagomilavanja predmeta koji postaju neupotrebljivi i gube svoje osnovno značenje, da bi se tim gubitkom opovrgli u svoju suprotnost. Ta suprotnost i opiranje izvornom smislu i značenju stvara Đubrište . Jedini izlaz iz ove "rđave beskonačnosti" jeste vratiti poverenje u Svet, dakle u sebe, čime će čežnja ka Zamku  ponovo vratiti smisao, povratiti zaboravljeni zavičaj u kome se odvija svrhovitost života. ( Branko Kukić )

 


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by