Dove iniziano i Balcani

Dove iniziano i Balcani , Ediciclo Editore

Jedan kritički pogled našeg saradnika Božidara Stanišića na knjigu putopisa Gdje počinje Balkan ( Dove iniziano i Balcani ) Frančeske Kozi i Alesandre Reposi, Ediciclo Editore , Portogruaro 2019

27.02.2020. -  Božidar Stanišić

Dva moja prijatelja već pola godine mi dosađuju istim pitanjem, jesam li pročitao Gdje počinje Balkan F. Kozi i A. Reposi. Eto, tako, pa neka mi ta dva, meni draga Italijana zamjere koliko hoće. De, sebi rekoh nedavno, da ih konačno zadovoljim… Prvo sam telefonirao prijatelju D..

“Ah, pročitao si knjigu? I… šta misliš?”

“Tu knjigu je potrebno ali i nije potrebno pročitati…”.

“Treba - ne treba? Ne budi misteriozan! Autorke su napisale knjigu o tvojoj rodnoj zemlji…”.

“Nisam misteriozan…”, rekao sam, bez ikakve želje da mu velim kako možda tamo nisam ni rođen, možda sam tamo prosanjao 36 godina, kao da sam živio u drami onog starog Španca, napisanoj prije 385 godina… Nismo dugo razgovarali, obećao sam mu jedan osvrt na tu knjigu. Ali ne usmeni.

Zatim sam telefonirao prijatelju M.. Kad sam ponovio ono moje treba-ne treba , on se malo začudio. Tvrdio da je ta knjiga kao neki bunar ili, još bolje, magazin. Vrlo je bogata detaljima. Ni njemu nisam rekao ništa o mojoj hipotezi da tamo možda uopšte nisam živio, da ne govorim o sjećanjima, iskustvima i prostudiranim knjigama. Ni o rođenju, vlastitom, tamo . Biće da je to anagrafska greška. I njemu sam obećao jedan osvrt na tu knjigu. Ali ne usmeni. O medvjedima sam rekao samo mojoj ženi: “Otpiši turizam tamo! Međedi vire iza svakog ćoška!”.

Prije dvadeset godina

Molba jednog mog sunarodnika: kćerka njegovog šefa studira “nešto o Jugi”, pa se sjetio mene. “Traži savjete, nije zadovoljna svojim… Mentorom? Tako se kaže? Platiće ti savjete…”. Dan kasnije – evo studentkinje, u ruci - ceker knjiga. “Je li ovo dovoljno za moju tezu?” Zaključio sam uskoro da taj ceker nije dovoljan. Obećani spisak literature na italijanskom i engleskom predao sam joj dan-dva potom. “Nemoguće! Toliko naslova? Znate, ne pišem doktorsku tezu već običan diplomski rad!” Nikad više je nisam susreo, ali nisam zaboravio njene riječi pune nervoznog kajanja: “Ah, da sam znala u šta ću upasti…”. Ne, nije završila rečenicu, ali nije bilo ni potrebno.

Danas, godina 2020

Sjetio sam se tog susreta čitajući “putopise” F. Kozi i A. Reposi. Ona studentkinja mi se onomad pojadala na pošten način, iskreno. Dok sam čitao Gdje počinje Balkan nisam osjetio iskrenost u pogledu na putovanje pomenutih autorki, a o količini poštenja, koliko u pristupu odabranoj temi i raznolikim motivima istorijske, političke, umjetničke i naročito urbanističke prirode neka zaključi svako od čitalaca portretiranih mjesta i likova. Ipak, neka i sami zaključe u šta su upale autorke ove knjige.

F. Kozi i A. Reposi su putovale kroz bivšu Jugu, prema karti na početku knjige reklo bi se posvuda osim po Makedoniji. Svejedno, uporno koriste termin Balkan. To što nisu ni nožnim palcem dotakle ni tursko, ni grčko, ni albansko, ni bugarsko tlo, oprostimo im – nisu jedine, ima i barona univerzitetskih u cijeloj Evropi kojima se taj termin zalijepio za jezik a bogami i za mozak.

Dakle, Balkan = Juga koje više nema. Zaludno je i pero Marije Todorove – de to objasni onima koji žive opšta mjesta kao rituale ili molitve.

Plod njihovog putovanja, tvrdi se na koricama knjige, pješke i biciklom (mada sama ostao zbunjen kaznom za parking auta u Beogradu), su “putopisi” o Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori. Podnaslov, valjda kao neki pokušaj ispravke onog “termina”: U ex Jugoslaviji, među medvjedima, ratnim utvarama i betonskim čudovištima . Na kraju knjige – bibliografija, ali, svejedno, našao sam u njihovim pogledima na prošlost i sadašnjost, naravno “balkansku”, sloj Paola Rumica, sloj Emilija Rigatija, sloj Anđela Florama i još nekih autora. Bez navodnika, naravno. Njih su zaslužila samo imena vrlo poznatih autora, recimo jedne Rebeke Vest.

Ako ste očekivali stil, osim bljedila rečenica (kao da su prošle kroz Google translate ) i sklonosti ka citiranju i metodu isjeci-zalijepi, pretpostavljam i sa raznih putopisnih portala, ne očekujte ništa drugo.

Ako ste očekivali…

Zaboga, ovo nije dobar način – treba da kažem: očekivao sam putopise, a našao sam jedan haotičan kolaž. Vjerujem da ima onih koji će braniti i stil i teme ove knjige. Pa zar tu nisu našli mjesta i desetodnevni rat u Sloveniji, Vukovar, Sarajevo, Jasenovac, Mostar, Goli otok, Natova intervencija, raspad jedinstvenog jezika i tako dalje? Jesu, ali na već viđen način. Ponegdje - Andrić, ima tu i jedan medaljon o Kišu. I jedno pitanje: “Možda je Andrić bio srbofil?”.

Gradovi, pejzaži i lica u Gdje

O Ljubljani sam konačno saznao da je zelena, o Beogradu da je siv, o Sarajevu – tamo su bučni vodokotlići naročito u 6.00, o crnogorskim planinama – da su tamne; ima tu i jedna starica iz Hrvatske koja zna samo svoj jezik, i neki namrgođeni beogradski konobar, i vodiča ima u knjizi – svi su ljubazni, ali jao putniku ako ne zna ćirilicu. (O kojoj nam autorke ipak daju neke svoje savjete kako da je naučimo). Da nabrajam dalje? U tom slučaju bih lako prokockao moju hiljadarku riječi za ovaj portal. Samo o naslovnoj strani, sa koje nas mrko gleda jedna brutalistička zgrada, o kojoj sam neoprezno pomislio da je greškom zalutala iz albuma fotografija o Belfastu, Briselu ili Milanu, mogao bih napisati sljedeću hiljadarku, a najmanje dvije o foto-dodatku na kraju ove knjige, koja knjiga zaista jeste. Ima i korice, i tekst u kojem se autorkama omakne i poneki autorski opis. Recimo onaj o krstarenju kruzerima.

Brutalizam, socijalistička odmarališta, Tito

Opisima socijalističkog stila gradnje autorke su posvetile mnogo pažnje. (Beograd je opet u fokusu, to je grad u kojem, ako niste znali, uglavnom možemo naći samo ružne zgradurine i ratne ruševine). To je brutalizam, tvrde autorke. Nalaze i objašnjenja, naravno negdje su ih prethodno pokupile i preradile. U tome nam nema pomoći od bibliografije – navodnici im nisu posebno dragi. Ipak, teško je da im ne dam za pravo. Građena su čudovišta, zaista. Ali, zar sva mjesta u ex Jugi nemaju svoja drevna urbana jezgra?

Čitam i o godišnjim odmorima radnika u Jugi, poslije 1945. U crtici Indiskretni šarm socijalističkih hotela udrobile su sve i svašta, kao mali Perica hljeba, čokolade i aspirina u bijelu kafu. Da su naši radnici silom morali ići na godišnje odmore – to nikad nije bilo. Ali tu su Frančeska i Alesandra, one tvrde da su radnike slali na more da bi bolje radili kad se vrate sa odmora. Naredio je to, ko će drugi, nego Tito. Tek od 1967. bilježi se početak odlaska u hotele, bez “režimske naredbe”. Dakle, bez ijednog možda, niko prije te godine nije išao u hotele!

Možda nije postojala ni moja stara tetka Krista, sestra moje babe? Nije bila bogata, ali je svake božje godine odlazila na more – nema boljeg hotela u kojem nije bila, od Crikvenice do Ulcinja. Možda moja sestra i ja nismo pravili kutije od razglednica, sa datumima od 1949. do šezdeset i neke, koje je tetka slala mojoj babi? Jadni moj stari Španac – i ja sa njim, jer se konačno moram probuditi… L a vida no es sueño .

Ova cijela balkan-opereta, ni tri groša vrijedna, ima svoj lajtmotiv – Tito. Iako nikad nisam bio član jedine partije u zemlji koje više nema, mislim da Maršal zaslužuje, ako ništa drugo u bilo kojoj knjizi, barem jednu nenapabirčenu analizu. Dakle potpuniju i pošteniju, makar bila pisana daleko od vegan-menija, uz nesimpatične ćevapčiće i koju čašicu onog prokletog žestokog pića od šljiva… Kako se ono zvaše? Naravno, i uz kafu/kavu/kahvu – ima u knjizi prežvakanih detalja i o tom magičnom, naravno balkanskom napitku.

Post scriptum

Odavno u nekoj knjizi nisam osjetio tako izrazitu vezu sa Saidovom idejom orijentalizma kao projekcije autoafirmacije evropskog identiteta u kontrastu prema kolonizovanima, koja potvrđuje ne samo potrebu za dominacijom već i neskrivenom superiornošću. Autorke su, kako tvrde, tražile Drugog a vjerujem da su našle samo sebe u ovom pseudoliterarnom djelu. Iako se osjećam pokradenim - mogao sam za uloženo vrijeme napisati nekoliko stranica proze na kojoj sada radim (ipak nastojim da pišem literaturu), dobro je što sam pročitao ove “putopise”. Susret sa ovom knjigom mi je pomogao i da bolje shvatim zašto nijedan italijanski izdavač dosad nije prihvatio moj prijedlog za objavljivanje barem jednog izbora čudesno lijepih i dubokih putopisa Zuke Džumhura . (Djela duha nisu roba za dobru prodaju).

Dakle, odbacujem ono ne treba . Inače, kako bih se iznova uvjerio da nama iz tamo zapravo nisu krivi pisci ovakvih “knjiga”. Takvi stižu poslije svega , raspišu se o nama, pa onda odtabanaju ili se odbicikliraju kojekuda. Ali oni su samo jedna od brojnih posljedica. Krivci smo mi sami – i za pobjedu nacionalizma, i ratne opcije, i za pobjedu postratne socijalne i političke ograničenosti u našim podjelama. Istina, o tim “pobjedama” bi trebalo da pišu bolja evropska pera. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog Evropljana koji još uvijek smatraju da su pomenuti fenomeni nezamislivi na Starom Kontinentu.


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by