Miroslav Krleža, naš savremenik

Osvrt našeg saradnika Božidara Stanišića na dramu U agoniji Miroslava Krleže (1893-1981) evropskog klasika XX stoljeća i najvećeg hrvatskog pisca, objavljenu u kolajni Orienti modenskog izdavača Infinito edizioni (2020, 160 str.), u prijevodu Anite Vuco

Krležina drama U agoniji, na italijanskom…

Riječ drama me već godinama bocka da pomislim na nekoliko južnoslavenskih pisaca čiji dramski likovi žive svoj produženi život u svakodnevnici Regiona. Tu svoju vitalnost moraju zahvaliti ratnom i poslijeratnom periodu na čijem repertoaru imamo sve dramske žanrove – od farse i vodvilja do tragikomedije i teatra apsurda. Neka mi oproste savremeni dramski pisci - od Ljubljane do Skoplja, ali već dugo posmatram i uživo susrećem likove iz djela dramskih klasika. Sterijinih Rodoljubaca (1847), Cankarevog Kralja Betajnove (1902), Nušićevog Pokojnika (1937) i Kulenovićeve Djelidbe (1947).

Oko nas su i sa nama, dakle realna lica - bez ikakvih skrupula, odani moći, vlasti i bogatstvu, manipulatori političkim nazadnjaštvom, etničkim podjelama, revizijom istorije, informacijama, lažnim rodoljubljem, vjerskim ubjeđenjima… “Ima i onih koji bi danas prodali vlastitu mrtvu babu, zajedno sa kolima pogrebnog preduzeća i rezervnim točkom!”, veli mi jedan stari prijatelj, obješenjak i u svom ogorčenju pred teatrom privatizacije.

Sve te kreature igraju svoje uloge ne samo u Regionu – tamo sam odavno samo radoznali turist - već i na prostoru cijelog bivšeg komunističkog Istoka; sa njima su i “glumci” pristigli tamo sa sve četiri strane svijeta, koji su uz pomoć domaćih mešetara pokupovali “nazadna i neproduktivna” socijalistička dobra i nametnuli novi obrazac života uopšte.

Naravno, pridružujem im i likove iz Krležnih drama - naročito one iz ciklusa o Glembajevima.

Na vijest o Krležinoj drami U agoniji na italijanskom prisjetio sam se jednog davnog razgovora sa profesorom Silviom Ferrarijem¹. Onomad mi je ispripovijedao o svojim nastojanjima – izostavimo atribute, posebno tokom osamdesetih godina, da ubijedi pojedine italijanske izdavače u značaj Krležinih romana, priča, drama, poema, eseja… Profesor Ferrari je najplodniji prevodilac ovog pisca u Italiji i najzaslužniji za promociju jednog dijela obimnog opusa najvećeg hrvatskog pisca.

Nakon davnog i, nažalost, skoro zaboravljenog Ferrarijevog prijevoda Gospode Glembajevih (1988), kojim Krleža otvara dramsku trilogiju o Glembajevima, konačno se na italijanskom pojavio i drugi dio ovog dramskog ciklusa. Hrabrim i izazovnim činom objavljivanja drame U agoniji, u prijevodu Anite Vuco², Infinito edizioni reaktualizuje Krležu ne samo kao autora “iz susjedstva” već i evropskog dramskog pisca.

Ovim izdanjem modenski izdavač neposredno ukazuje i na potrebu prijevoda Lede, trećeg dijela Glembajevih te cijele trilogije u jednoj knjizi. A – zašto da ne? – i jedanaest pripovijedaka ostvarenih na istu temu, dakle uspona, agonije i rasula jedne bogate agramerske porodice od sredine XVIII do tridesetih godina XX vijeka. Krleža je ovim prozno-dramskim ciklusom osvijetlio - kako je napisao u uvodnoj noveli O Glembajevima - povorku od tri stotine lica koji stupaju od marijaterezijanske cehovske tmine do današnje sinkopirane crnačke glazbe, koji, uzeti sintetično, znače neko naporno, sretno i nadareno kretanje egzistencija (…) od blata, zločina, nepismenosti, dima i laži do svjetlosti, profita, ukusa, dobrog odgoja, gospodskog života (u jednu riječ: kretanje iz tmine u svjetlost).

U agoniji je zapravo prvi prijevod Anite Vuco. Tekst ove Krležine dosad najizvođenije drame mirovao je u ladici dvanaest godina. Niko nije prevodilac, kao što niko nije pisac djela za ladicu, već to čini iz vjere u trenutak obasjanja teksta svjetlošću oka i duha drugih. (Tu vjeru sa Anitom je svojevremeno podijelila Antonella Ottai, penzionisana profesorica rimske Sapienze, svojim savjetima za finalnu reviziju prijevoda.) U zanimljivom i nadahnutom prevoditeljičinom predgovoru (autor pogovora je Silvio Ziliotto³), naglasivši svoj credo prema kojem nije u stanju da književnost doživi apstraktno, govori o čudu doživljenom u ranoj mladosti, u Narodnom kazalištu u Splitu, dok je gledala jednu predstavu Gospode Glembajevih. Čudo Krležinih drama, ne samo pomenutih iz ciklusa o Glembajevima, jeste i u bespoštednosti njegovog pogleda na stvarnost i ljudske kreature osobito u prijelomnim vremenima. U kreaciji likova on evidentno polazi od žive drame nerava, krvi i mesa svojih aktera. “Ovdje je neko uperio reflektore prema najskrivenijim zakucima, prema tenzijama koje bismo najradije ignorisali, pa od nas traži da napravimo darmar, i to ne samo u cijeloj kući ili pretrpanom ormaru, već u cijeloj egzistenciji u svom kompleksnom toku jer ovaj gospodin namjerava praviti teatar od sirovina koje su odložene u našem mozgu…”, piše Anita Vuco u svom predgovoru, u kojem daje i svoju sintezu o rađanju i razvoju Miroslava Krleže, dramskog pisca koji se početkom dvadesetih godina XX st. vratio svojim uzorima – Ibzenu i Strindbergu.

Za ohrabrenje onima koji drame radije samo gledaju: U agoniji se može se čitati i kao uzbudljiv psihološki roman u dijalozima, a sve zahvaljujući Krležinim krajnje preciznim didaskalijama, koje funkcionišu i kao korisni savjeti rediteljima, scenografima, kostimografima... Italijanski čitalac neće imati glavobolju zbog nekih dijaloga na njemačkom – prijevod istih slijedi u tekstu, dakle bez fusnota. (Koliko znam, takvom, korisnom rješenju nije pribjegao niti jedan izdavač Krležinih djela u Hrvatskoj i Regionu.)

Osim osnovnih naznaka i nekih refleksija o ovoj drami, neću se udaljiti od istih. Neka čitanje ovog djela bude ponajbolja provjera.

Prvi put je izvedena 1928. u Zagrebu i Beogradu, u prvoj verziji od dva čina, 30 godina kasnije dopunjenoj trećim (italijansko izdanje donosi i varijante kraja drugog čina). Do danas je ostala najbližom senzibilitetu pozorišnih gledalaca u Regionu i Srednjoj Evropi. Osim brojnih izvođenja u Regionu, prisjetimo se onih u Bratislavi (1930), Varšavi (1933), Brno (1934), Budimpešti (1963), Vankuveru (1976), Moskvi (1979) i Magdeburgu (1980).U italijanskim teatrima Krleža dramski pisac je terra incognita.

Ova drama u kojoj se prividno ništa ne zbiva odigrava se tokom jedne večeri i noći godine 1922. a završava samoubistvom glavnog ženskog i muškog lika. Njeni likovi, u kritikama najčešće striktno viđeni kao produkt smrtniku nesagledivih političkih i društvenih promjena nakon Prvog svjetskog rata, ipak su na svoj način naši savremenici. Bračnom paru Lenbach je od plemićkog statusa ostao samo prazni odjek titule barona. Dramu otvara njihova svađa: Laura, spremna da prihvati novo stanje, bori se za opstanak radeći u krojačkom salonu, a njen muž pije, kocka i od njen neprestano zahtijeva novac. (Primijetna je u njemu i antisemitska crta: na koncu, propalima je uvijek kriv neki Jevrej.) Krleža je majstor psihološke drame koji sukob gradi na jakom kontrastu. U ovoj drami je, čini se, primijenio tehniku crescenda u sukoba dva ekstremno različita pogleda na prošlost i sadašnjost. Lik koji stoji između njih, advokat Križovec, Laurin ljubavnik, zapravo je čovjek bez svojstava. Zavjesa je tek prividno posljednji znak teatra koji se u tom, posljednjem času raspleta zapravo tek otvara svojim pitanjima, bespoštednim – i ne samo o braku, ljubavi koje nema, već i onim pitanjima koje je Krleža ne samo u svojim dramama već i u esejima i romanima postavio prije Kamija i Sartra. Eh, živo me zanima hoće li neki italijanski teatar – jednog dana a možda i prije? – postaviti ovu dramu. Sada, kad je prijevod iste svakom pred nosom.

Ipak, Krleža u Italiji, kao ni u drugim evropskim zemljama, nema status koji zaslužuje. Evropski teatri, sa časnim izuzecima pojedinih iz Srednje Evrope, bili su i ostali gluhi prema ovom klasiku evropske drame 20. stoljeća.

Da je bio Englez, Francuz, Austrijanac, Rus ili Nijemac, Krleža danas ne bi silazio sa repertoara evropskih teatara. Ali, budite bez brige - ni ovaj put neću nastaviti sa mojim zapažanjima na “temu”, kako ne bi bila shvaćena kao lament. Svejedno, i ovim povodom razmišljam o evrocentričnosti kao bolesniku koji nevješto prikriva simptome svoje bolesti. Zar nije dovoljno imati makar i djelimičan uvid u programe nastave književnosti, od Londona do Rima, od Berlina do Pariza? To je odličan način da bi se shvatilo kako se niti jedna od dominantnih evropskih kultura još uvijek nije izliječila od “zdravlja” dominacije. To podrcrtavam ne skrivajući ni sada uzbuđenje koje sam osjećao čitajući češke, poljske, rumunske i druge dramske pisce iz zemalja bivšeg komunističkog Istoka. U svemu tome ima i neke lijepe pravde za “periferijske” autore: ne vjerujem da bi, recimo, Slavomir Mrožek, poljski autor, “proradio” kao dramatik u nekom drugom, “čisto” evropskom centru. Isto tako ne vjerujem da Krleže ne bi bilo bez Miroslava, mladog kadeta K. Und. K monarhijske oficirske škole u Pečuju, koji piše svoje prve drame uvjeren već tada da biti sam još uvijek ne znači ne biti u pravu.

Za kraj, chapeau izdavačima, naravno i organizatorima filmskih i teatarskih festivala u Italiji i Evropi koji u posljednje tri decenije svojim mentalnim otvaranjem prema “periferijama” doprinose stvaranju drugačijeg pogleda na kulturu u najuverzalnijem smislu tog koncepta.

Chapeau i prevodiocima sa “malih” jezika (gledano iz “centara” - takođe egzotičnih). Vjerujem da je prijevodom Krležine drame U agoniji Anita Vuco priuštila osoben doživljaj italijanskim čitaocima koji još vjeruju u značaj i ulogu književnog djela u aktuelnom svijetu.

 

PS - Ipak, jedan prigovor izdavaču drame U agoniji: situiranjem ovog djela u kolajnu Orienti postignut je dvosmislen efekat. Krleža zaslužuje otvaranje neke druge, a njen naziv ne bi trebalo da nam priziva u pomoć misao Edvarda Saida o orijentalizmu.

1 Pisac i prevodilac (Zadar, 1942). U Ferrarijevom prevodilačkom opusu sa hrvatskog, srpskog i bosanskog jezika (Kovač, Matvejević, Sidran, Sarajlić, Albahari, David, Đikić, Šoljan, Brešan…), izuzetno mjesto zauzimaju Krležina djela: Sull'orlo della ragione (Studio Tesi, Pordenone 1984); I signori Glembay (Costa & Nolan, Genova 1988); Bellezza, arte e tendenza politica (Costa & Nolan, Genova 1991); La battaglia di Bistrica Lesna (Studio Tesi, Pordenone 1995); Le ballate di Petrica Kerempuh (Einaudi, Torino 2007); Il ritorno di Filip Latinovicz (Zandonai, Rovereto 2009); Il dio Marte croato: quattro racconti (Hefti, Milano 2017).

2 Rođena i odrasla u Splitu u mješovitoj porodici, od 1990. godine živi u Italiji, gdje je diplomirala savremene strane jezike i književnosti (1999) na rimskom univerzitetu "La Sapienza", a na istom univerzitetu je doktorirala na studiju istraživanja filologije i uporednih književnosti Srednje-Istočne Evrope (2006) tezom „Danilo Kiš: enigma pisma“ u kojoj istražuje osobine Kiševog judaizma i značaj jevrejske kulture za njegovu poetiku. Oduvijek piše na italijanskom - koji smatra svojim jezikom - prozu i poeziju. Osim ove drame Miroslava Krleže, prevela je i djela srpskih autora (Stojanović, Tasić, Marković, Tuševljaković, Pantić); sa italijanskog na hrvatski roman Giuseppea Catozzelle Nemoj mi reći da se bojiš, kao i sa italijanskog na srpski Godine obrnutim redosledom Nadie Terranove. Počasna je članica Udruženja književnih prevodilaca Srbije te Udruženja hrvatskih književnih prevoditelja.

3 Autor zanimljive studije o Krležinom djelu i životu Sentinella del piccolo popolo, Infinito edizioni 2019

 

 

blog comments powered by