Danilo Kiš

Danilo Kiš

Proteklo je 45 godina od početka najznačajnije književne polemike u Jugoslaviji, koja će rezultirati Kišovim Časom anatomije , djelom i danas aktuelnim u Regionu. Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića

13.12.2021. -  Božidar Stanišić

Sarajevo, kasna jesen 1976. U grupici sam mojih kolega sa studija južnoslavenskih književnosti, diskutujemo o priči Smrt gospodina Goluže Branimira Šćepanovića, objavljenoj u beogradskom nedjeljniku NIN. Jedna koleginica, autorov “advokat“, smatra da je u toj priči našla više nego u najboljim Krležinim i Andrićevima djelima! Ponovivši sarkastično njeno više nego , jedan kolega tvrdi da je to prozna lakrdija. Na to se neko od entuzijasta Šćepanovićevom prozom poziva na brojne prevode ne samo te priče već i njegovog romana Usta puna zemlje . Negator kvaliteta te proze hladno zaključuje da će vrijeme pokazati gdje je mjesto takvoj prozi i takvim autorima. Prevodi, misli on, mogu biti i odraz neke mode. Neistomišljenici na to mlataraju rukama, niječno. Uskačem u diskusiju tvrdeći da u Goluži nisam našao ni razlog da priču još jedanput pročitam. Većina opet mlatara rukama.

Onaj kolega dodaje da literatura je nešto drugo a ne ta proza u kojoj on vidi mnogo toga neubjedljivog, štaviše vještačkog – od flerta sa temom samoubistva do očajnog stila. Pa lakonski dodaje: “Jeste li pročitali Kišovu Grobnicu za Borisa Davidoviča ?”

Tajac. Do tog trenutka samo je on pročitao tih sedam poglavlja jedne zajedničke povesti , djelo objavljeno u ljeto te iste godine.

Ima pouzdanih svedoka da se Kiš, autor Grobnice koja je već tada imalo širok odjek u Jugoslaviji (potom u Evropi i Americi), te jeseni podsmjehnuo Šćepanovićevoj priči. Pohvaljena je u NIN-u i kao jedini prilog iz jugoslovenske književnosti uvršten u izbor svjetske priče Charlesa Angoffa. Najavljeno je da će se ta priča naći i u antologiji moderne evropske pripovijetke, koju su u Danskoj pripremali Peter Brask i Mogens Gradenwitz. Dakle, Kiš se nije podsmjehnuo samo autoru priče, već i NIN-u, i ukusu antologičara (biće ih ukupno 18), posredno i brojnih prevodilaca. ( Ukus - eufemizam za pitanje šta literatura jeste a šta nije.) Vjerujem da se posredno podsmjehnuo i svima koji su zamišljali da je staljinizam, i ne samo kao metafora jednoumlja, u Jugoslaviji krepao 1948.

Književnost u Jugoslaviji od 1945. do početka sedamdesetih nije imala niti jednog značajnijeg predstavnika od Branimira Šćepanovića? Sumnjam da mu se Kiš podsmjehnuo podstaknut vlastitom sujetom. Vjerujem da je mislio i šire i dublje od priređivača antologija u kojim, htjeli mi to priznati ili ne, uvrštena priča (iz bilo koje književnosti) ima svoju širu ulogu. Sedamdesetih godina bili su još uvijek živi Crnjanski i Krleža (Andrić je umro 1975), kao i neki drugi, i danas bitni autori koji su mogli biti daleko bolji predstavnici jugoslovenske literature. Jedne od periferijskih u Evropi ali značajne po doprinosu njenih pojedinačnih predstavnika. Dakle, Kišov podsmijeh imao je značenje jednog posve razložnog pitanja.

Ako je u ovom slučaju i bilo nekog zrnca sujete, možda više autorskog ponosa, mislim da se radilo o plodu Kišove kritičke komparacije svog i Šćepanovićevog djela. Autor koji se još u ranoj mladosti izdvojio iz svih konzervativnih literarnih struja, koji je diferencijalno osjećanje smatrao presudnim činiocem svoje literarne laboratorije, imao je pravo i na to upravo u mjeri kojom se počeo suprotstavljati ne samo vladajućem ukusu već i književnim klanovima. In primis , beogradskim.

Gdje smo danas kad i najugledniji dnevnici, od Njujorka do Tokija, od Berlina do Johanesburga, proglašavaju “događajem” svaku knjigu koja se odlično prodaje? Gdje smo i ko smo kad zatvaramo oči pred kuhinjama pisac-izdavač-mediji-prodaja?

“Možda su zaista mrtve sve literarne struje? Možda je mrtva i Gutenbergova galaksija a da prije svog nestanka nije dovoljno obasjala Istoriju u Pokretu? To ne znam, ali sam siguran da danas dominira jedan jedini ‘literarni pravac’: editorizam. Sav njegov manifest se zasniva na jednom prostom retoričkom pitanju. Ako vam nije poznato, podsjećam vas: Vaše knjige na tržištu idu dobro ili loše?”, napisao bi tako ili slično, da je i danas fizički živ? On, Kiš.

Krajem 1976. na Kiša se prvi okomio Dragoljub Golubović Pižon, novinar revije Duga . U svom članku je optužio autora Grobnice da je u svojim pripovijetkama koristio odlomke iz djela drugih autora a da im nije naveo izvore. Polemika se razbuktala ponajviše u zagrebačkom časopisu Oko , te u beogradskim Književnim novinama, a vremenom će stići i do glasila tada jedine poličke partije. Evidentno orkestrirano, Golubović je podržala grupa beogradskih pisaca. Najglasniji su bili Miodrag Bulatović, prof. Dragan M. Jeremić i, naravno, Branimir Šćepanović. U Kišovu odbranu tada je stalo mnogo više zagrebačkih nego beogradskih pisaca, među kojim se isticao Predrag Matvejević, a u Sloveniji Taras Kermanuer. Beogradski pisci i intelektualci su na početku polemike koja će nadrasti svoje vrijeme relativno mirno iščekivali rasplet spora, ali javno nisu ćutali Oskar Davičo, prof. Nikola Milošević i Borislav Mihajlović Mihiz. Redakcija NIN-a je nastojala relativizovati značaj te polemike tek povremenim objavljivanjem dijelova tekstova u kojim je Kiš branjen od napada. U ime redakcije javio se jedan pisac koji je smatrao da će, kad se sve to sti š a, na bojnom polju ostati stotine hiljada reči i citata i da se u tom konglomeratu neće ni znati o čemu je polemika počela .

U tome su se prevarili svi koji su tako mislili pritom iskazujući svoju neutralnost ili toleranciju prema obje strane u sukobu, dakle u poslovičnom smislu da svako ima pravo na svoje mišljenje.

Putevi Danila Kiša i Branimira Šćepanovića, Miodraga Bulatovića, Dragana M. Jeremića te uz njih - kako će uskoro izaći na vidjelo – provincijalnih duhova ne samo beogradske već i cijele naše jugoslovenske književne palanke, postaju posve paralelni.

Mi, studenti, pratili smo onomad kao neki navijači to pro i contro Kiša, svrstavali se na jednu i drugu stranu ne pretpostavljajući, uostalom kao ni mnogi drugi, da se autor Grobnice neće zaustaviti na svojim javnim odgovorima učesnicima hajke na njega već će taj pijani vašar naše književnosti , to prolivanje mastila, štamparske boje i žuči , zauvijek obilježiti Časom anatomije (1978). Dakle, djelom kosmopolitskog duha koje će nadživjeti period u kojem je nastalo.Svojim promišljanjem književnosti Kiš nam je i tim djelom ostavio dovoljno materijala da zamišljamo njegove odgovore o aktuelnim fenomenima – literarnim (i ne samo). Uostalom, zar u Času anatomije nije među prvima potegnuo pitanje bolno brojnim piskaralima našeg doba – da li je pisac svako ko pero drži ?

Korifejem antikišovskog hora u jeku polemike postao je Dragan M. Jeremić, redovni profesor estetike i sociologije umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, predsjednik Udruženja književnika Srbije, književni kritičar znan po svojoj zatvorenosti za nove književne tendencije. Ipak, važio je za ozbiljnu osobu, kao i tada poznati pisac Miodrag Bulatović.

Šta je bio primarni razlog Jeremićeve klevete? Andriću niko nije prigovorio jer je za roman Travnička hronika koristio razne izvore - od arhivskih dokumenata i pisama do istorijske građe. (I to će naći svoje zanimljivo mjesto u Času anatomije .) Romana Seobe Miloša Crnjanskog ne bi bilo bez memoara Simeona Piščevića, austrijskog, potom ruskog oficira srpskih korijena. Meša Selimović nije skrivao literarno oblikovanje građe sarajevskog ljetopisca Mula Mustafe Bašeskije prilikom rada na romanu Tvrđava , niti su mu kritičari to smatrali grijehom. Navodim ove autore i zato što su poznati i evropskim čitaocima.

Između brojnih sjećanja Kišovih savremenika na tu polemiku, izdavajam zapis pisca Ivana Ivanjija, jednog od rijetkih živih srpskih pisaca starijih od autora tada inkrimisane Grobnice: Konzervativni Jeremić je najviše voleo velike ruske pisce, pre svega Dostojevskog, koji se takođe ponegde oslanjao na tuđa iskustva iz Sibira. Ja mislim da je Dragan Jeremić, koga sam takođe dobro poznavao, bio ljubomoran na Kiša, i zbog njegove rane književne slave i zbog toga što je bio lektor na univerzitetu u Francuskoj, što dr Jeremić nikada nije uspeo da postane. Osim toga, Kiš je u nekom svom ranijem tekstu napisao da je "nacionalizam paranoja", pa je duboko uvredio sve naše "patriote" koji su zaključili da kao Jevrejin nije "naš". A Danilo je (…) strastveno težio ka tome ne samo da bude univerzalan, već da bude i "naš".

Napadi na Kiša su, između brojnih indikatora provincijalnog duha beogradskog i jugoslavenskog književnog konteksta, pokazali koliko je još uvijek živ duh staljinizma, i to bez obzira na istorijski sukob Tito-Staljin 1948. (Jedina tadašnja partija, dakle komunistička, mudro se držala u polemici, ali je ostala zabilježena usmena izjava jednog od najviših funkcionera da je Kišova knjiga ipak napad na komunizam. U tom periodu sastali su se Tito i Brežnjev, koji se obratio jugoslavenskom predsjedniku pitanjem o nekoj antisovjetskoj knjizi . Nije poznat Titov odgovor.)

Kiš? Nije pristao na pasivno sjedenje na optuženičkoj klupi. Nije bio nježan u toj polemici zasnovanoj na optužbi o plagijatu, odbacio je i klevete da je projevrejski i antisocijalistički pisac. “Dokazi” protivnika za plagijat: “prepisane” stranice iz djela Louisa Réaua, Roja Medvedeva i Karla Štajnera. U nastavku polemike će profesor Jeremić dodavati i druge autore od kojih je Kiš “krao”, među kojima su Borhes i Šulc.

Ne, Kiš nije bio nimalo nježan: ta polemika njemu je bila pitanje života i smrti: pisac plagijator je mrtav bez obzira da li je mrtav zaista. Plod te borbe za život pisca je njegov Čas anatomije . Lekciju koju su mu namijenili zlobnici i zavidnici pretvorio je u lekciju prosječnim literatima ali i mladim piscima koji tragaju za svojim credom .

Čas anatomije danas, dakle nakon četiri decenije zvaničnog završetka polemike sudskim putem, početkom osamdesetih u Kišovu korist? Najjednostavnije bi bilo zaključiti: Mocart je nadvladao i nadživio salijerije – pisce mediokritete, polupisce, pisce “filozofe, pisce-novinare a sve redom zavidnike i zlobnike. ( Narcis bez lica - 1981, Jeremićev odgovor na Čas anatomije , djelo u kojem je evidentno iz sebe iscijedio sva svoja znanja i umijeća, optužio Kiša valjda i za neuspjehe vlastite karijere, završilo je u antikvarijatima.)

U kontekstu srpske (ali i ostalih južnoslavenskih književnosti) Čas je, ajme, važan jer je Kišov obdukcijski zahvat primjenjiv i na aktuelne književne klanove, gangove, kuhinje: beogradske, zagrebačke, sarajevske… Dosad je u Jugoslaviji, potom u Srbiji i regionu doživjelo dvadesetak izdanja. Bez obzira na svoj nacionalni kontekst, ovo djelo po svemu esencijalno estetičkom jeste nadnacionalno. Krivac je autorov kosmopolitski duh. Nažalost, Čas anatomije do danas je preveden samo na francuski, njemački i španski. To navodim bez ikakvog lamenta, već želeći da podsjetim preostale istinske čitaoce u Italiji da bi prevod Časa više no ponekom ličio na kamen bačen u močvaru književne hiperprodukcije.

 

 

Priča koja sledi, priča koja se rađa u sumnji i nedoumici,

ima jedinu nesreću (neki to zovu srećom) što je istinita:

ona je zapisana rukom časnih ljudi i pouzdanih svedoka .

Danilo Kiš: Grobnica za Borisa Davidoviča


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by