Boris Dežulović, Alem Ćurin, Viktor Ivančić (fotka © Manuel Angelini - Sa(n)jam knjige u Istri)

Boris Dežulović, Alem Ćurin, Viktor Ivančić (fotka © Manuel Angelini - Sa(n)jam knjige u Istri)

Novinari Boris Dežulović i Viktor Ivančić te karikaturist Alem Ćurin osnivači su poznatog satiričko-političkog tjednika Feral Tribune. Našli smo se s njima u Puli na Sajmu knjiga kako bismo porazgovarali o slobodi medija i politici u Hrvatskoj

31.12.2018. -  Giovanni ValeSrđan Sandić Zagreb

Ovdje smo na Sajmu knjiga u Puli koji je posvećen opusu i liku Predraga Lucića, vašeg nedavno preminulog kolege i prijatelja. Kako je sve krenulo s Feralom?

Boris : Ovo je pitanje za Viktora, pošto je on zapravo „kriv“ za sve.

Viktor : (smijeh) Ja sam s Predragom počeo surađivati još i prije nego je Feral krenuo u Nedjeljnoj jer je radio kao mladi student, imao je dvadeset godina, imao je priređen časopis, a ja sam radio za jedan fakultetski list na svom studiju. Onda smo skupa radili Feral neko vrijeme pa sam ja trebao ići u vojsku 1987., a Boro je kroz to vrijeme radio fenomenalnu satiričnu rubriku u omladinskoj Iskri, i onda smo se nekako skupili. Prepoznali smo se, bila je ista poetika i duh. I tako, dok sam ja bio u vojsci oni su skupa radili, a ja sam im se pridružio poslije završetka roka. Poslije smo iz Nedjeljne prešli u Slobodnu Dalmaciju, tad je već HDZ bio u igri, a onda je 1993. HDZ preuzeo i Slobodnu pa smo dali otkaze i napravili Feral Tribune, skupa tad s još većom grupom: Alemom i nekoliko novinara koji su popušili u ostalim redakcijama. Alem je od prvog broja.

Kakav je bio inicijalan dogovor suradnje? Pustili su vas da radite što želite?

Alem : Ja njih volim, ali oni su mlađi od mene, pa neću ja njih slušati nego oni mene. (smijeh) Nisu me nikada cenzurirali, imao sam slobodne ruke uglavnom.

Kažu da je Feral jedino i mogao biti moguć u Splitu?

Boris : To je zabluda i mit. Mi smo u Splitu bili incident.

Viktor : Pali smo s Marsa.

Boris : Zaista. Slučajno smo se dogodili.

Alem : U Splitu su jedino palili Feral!

Boris : Mogu razumjeti da su ljudi nasjeli na priču o puntarskom buntovničkom Splitu, Smojinom Splitu. Zavodljiva je to priča, ali ona naprosto to nije... Mi nismo izronili iz te tradicije nego iz pobune toj tradiciji. Nigdje nije Feral ignoriran i omrznut kao u Splitu. Ja znam imenom i prezimenom sve ljude koji vole Feral. Ne karikiram. To je sekta, ali to nije Split.

Viktor : Ja prije kada bih izašao, išao bih pješke do redakcije na Bačvicama. Trebalo bi mi deset minuta da me prvi pošalje u pizdu materinu, a takvih napada bi se zaredalo dva-tri svaki dan.

Boris : Pritom je to mila majka u odnosu na danas.

Je li se zaoštrilo danas više?

Viktor : To se uvijek diktira iz vrha. Bilo je mirnih godina.

Boris : Ona 1998/1999., 2000/2001..to su bile godine komoda u opozicijskoj poziciji. Sve do vremena Sanadera. Onda je počelo ludilo. Danas je gore nego ikada.

Postoji jedna teza koja kaže da je devedesetih postojala nekakva  veća razina slobode u medijima. Je li to točno?

Boris : Kratki odgovor bi bio da je bila veća. Jer je bilo medija, pa je onda i moglo biti nekakve slobode u njima. Danas medija nema. Kada se kaže da je bilo više slobode u medijima devedesetih, to super zvuči, ali prava istina je da je bilo slobode u Feralu. A Feral je slučajno medij, i slučajno hrvatski. Činjenicom da je izlazio u Hrvatskoj ispada da je u Hrvatskoj bilo slobodnih medija, to je jedini razlog. Danas je naravno Feral nemoguć, mi smo tu u baru u Puli, pričamo o njegovom životu. Ovo sve ostalo ne da nisu slobodni mediji nego nisu mediji ili bar nisu mediji na način na koji su mediji definirani u nekim našim zajedničkim jezicima, kao posrednici društveno-političke stvarnosti i konzumenta. Današnji mediji su zapravo marketinški letci.

Danas svi radite za Novosti, kako to?

Boris : Razlog je puno banalniji nego što može izgledati u slavnoj historiografiji. Hrvatska država po uzusima Europske unije mora davati neku lovu za nacionalne manjine, a mi smo okupirali taj medijski prostor.

Viktor : Greška u sistemu. A čak nismo ni Srbi, jebate!

Boris : Za početak po prvi put u naših trideset godina djelovanja i pisanja nam priznaju da smo Hrvati, pa kažu „kako Hrvati mogu raditi za srpske novine?“, a kako smo do sad bili četnici, pička li vam materina? (smijeh) Cijelo vrijeme grozničavo traže način da to ukinu a da se previše ne zamjere Briselu što će, poznajući povijest, biti sve lakše. Mislim da će s ovakvom Europskom unijom naći način i za to.

S jedne strane Novosti su nekoliko puta javno spaljivane u centru grada Zagreba. S druge strane, nekoliko medija sprovodi aktivnu difamaciju va š eg rada. Koliko je tužbi protiv vas u igri?

Viktor : Mi smo prestali brojati na dva milijuna maraka, još su tada bile marke, kada je bio Feral.

Boris : Sud i tužba je u opisu radnog mjesta pa makar se bavio u Finskoj novinarstvom. Efikasan je to mehanizam za ušutkavanje, dobro su oni to shvatili. Koriste to protiv svakog tko iole dovede u pitanje postojeći poredak. To više ne mora biti visoka politika, Hrvati, Srbi, HDZ već može biti i lokalni sudac, lokalni mafijaš… Onda kad suci počnu tužiti, e onda si gotov. Tako da je to jedan zatvoren sustav u kojemu ti sve teže možeš izgovoriti naglas nešto, a da to ne platiš i da ne nestaneš.

Boris Dežulović, Alem Ćurin, Viktor Ivančić (fotka © Manuel Angelini)

Boris Dežulović, Alem Ćurin, Viktor Ivančić (fotka © Manuel Angelini)

Kako reagirate na novo zazivanje potrebe za Feralom?

Viktor : Feral je bio drugačiji kreativni pogon koji Novosti ne mogu biti. One su odlične. Druga je infrastruktura danas. Mediji su počeli živjeti od oglasa, a to je strukturna greška. Ti radiš jedan posao, a živiš od nečeg drugog. To te dovodi u cijelu mrežu lojalnosti. Mi kada bismo opet pokrenuli Feral, ne bismo imali niti jednu stranu oglasa, i automatski bi propali, puno prije nego prije.

Boris : Da mi je netko rekao prije trideset godina da ću za trideset godina govoriti da država treba pokrenuti novinu, poslali bi ga u pičku materinu jer je država bila psovka, da te financira. Informacija je postala javno dobro kao što je npr. tekuća voda ili čisti zrak. To je javni interes koji mora biti zaštićen. Jedino moguće novinarstvo u budućnosti će bit novinarstvo financirano novcem građana kojima će oni plaćati svoje pravo na informaciju i kritiku, na jednak način na koji ćeš plaćati vodu.

Što se promijenilo u tvom crtanju, odnosno karikiranju moći?

Alem : To što sam dospio na naslovnu stranicu. Ne pruža slobodu koju pruža kad si unutra. Unutra imaš apsolutnu slobodu, a na naslovnoj, kurci, pičke, to se ne smi. Onda, imam više zabranjenih, odbijenih ilustracija u Nacionalu nego ikad dosad.

Postoji jedna bizarna usporedba, a to je da je satira izjednačena, zamijenjena s fake newsom? Tako ju barem tretiraju oni koje se satirizira....

Viktor : To je fašizam. Jedna od odlika fašizma je obesmišljavanje kategorija istine i laži. Danas se izmišljotina pravda satirom. Tak da je, čini mi se, cilj obesmiliti kategorije tako da imaš javni prostor koji će biti čisto ludilo i manipulacija. Poslije ćeš to moći pravdati slobodom govora, satirom…

Alem : I onda fake news postaje istina, a sve drugo bude za kurac.

Žele li ljudi još uvijek satiru? Ili smo potpuno otupjeli od političke korektnosti?

Alem :Jebe me se za političku korektnost. To je floskula. Ja sam bio politički nekorektan otpočetka. To je definicija koju ja ne priznajem.

Jeste li ikada razmi š ljali o odlasku iz Hrvatske?

Boris : Da mi je današnja pamet, 1989. ili 1990. vjerojatno mi ne bi padalo na pamet ostajati jer nisam zamišlja da ću čekati penziju pišući isti tekst, a već trideset godina pišemo iste tekstove. Ipak, nije nam padalo na pamet.

Alem : Ja sam se vratio pred rat.

Boris : Mi smo imali i ponuda. Naša odluka da ostanemo bila je motivirana time da ne priznamo poraz. Nismo kurvinim sinovima dali gušta. Bilo je to nepovlačenje pred višestruko nadmoćnim neprijateljem. Ne idemo. Tko vam jebe mater, tako smo nekako osjećali. Sad možemo otići...

Alem : A sad je za kurac otić. Ja sam u penziji, jebate.

Cijelo vrijeme se u našim mainstream medijima osporava uloga i postojanje ljevice, isključivo se misli na SDP, dok su drugi akteri i dalje nerelevantni. Što uopće se danas ima za reći o ljevici kod nas, postoji li uopće taj politički prostor?

Boris : U Hrvatskoj ljevice nikada nije bilo. Ako govorimo o modernoj hrvatskoj državi. To što se zvalo SDP-om nastalo je na kalkulantskoj i šupačkom programu Ivice Račana i drugova 1990. To je još jedna državotvorna stranka, drugačijeg grba i retorike. Jedina je razlika što među SDP-ovcima nema ratnih zločinaca. Ljevice prave nema. Ali to nije ekskluzivno hrvatski problem. Ljevica i desnica su stare i konzervativne kovanice, modeli podjele svijeta. Danas se njima barata vjerojatno zbog potrebe da se svijet tako podijeli jer je kapitalizam brutalniji no ikada. Samo što je danas desnica mainstream, a ljevice nema na vidiku.

I što nam onda preostaje?

Boris : Ja sam s 54 godine shvatio ono što s 25 ne možeš. Kad sam imao 25 mislio sam da možeš promijeniti svijet, 30 godina kasnije shvatiš da trebaš uredit svoju malu oazu. Ja sam to našao u jednom malom selu, u moj dvor dolaze najbitniji, najljepši, najpametniji ljudi iz bivše Jugoslavije, mi se tamo družimo, pričamo, ja pravim vino, rakiju. I to je naš mali otok slobode. Ne možeš nažalost oslobodit svijet, oslobodit Europu, pa ni ovu usranu Hrvatsku, ali možeš svojih 500 kvadrata. Ovaj svijet je otišao u kurac. Zadnja nada koju imamo je da uložimo u djecu, da kod njih sijemo sjeme sumnje, kritike, slobode.


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by