Cécile Kyenge

Cécile Kyenge

Odnos prema migracijskom fenomenu od presudnog je značaja za budućnost europskog projekta. O tome smo razgovarali sa zastupnicom Europskog parlamenta Cécile Kyenge

22.12.2016. -  Fazıla Mat

Koja je bila osnovna ideja kojom ste se rukovodili prilikom izrade izvješća o migracijskoj problematici, čija ste koautorica, zajedno sa malteškom zastupnicom Robertom Metsolom?

Na samom početku mog zastupničkog mandata pokrenula sam u Europskom parlamentu jednu političku inicijativu s ciljem da na nivou Europske unije dođe do usvajanja jednog novog pristupa migracijskoj krizi. Svega nekoliko mjeseci kasnije, pod utiskom nebrojenih tragičnih pogibija u Sredozemlju, ta politička volja je dobila konkretnu formu u vidu jedne rezolucije Europskog parlamenta u kojoj se po prvi put pominje koncept holističkog pristupa migracijskom fenomenu. Pod tim se podrazumjeva pristup koji uzima u obzir sve relevante faktore vezane za ovaj epohalni fenomen: od spašavanja ljudskih života na moru do pružanja utočišta tražiteljima azila, od djelovanja na temeljne uzroke migracijskog fenomena do integracije migranata, od otvaranja humaniranih koridora do promoviranja legalnih kanala za ekonomsku migraciju.

Pomenutom rezolucijom predviđena je izrada jednog parlamentarnog izvješća čija je okosnica trebao bio upravo globalni pristup migracijskom fenomenu. Sastavljeno od strane malteške zastupnice Roberte Metsole i moje malenkosti, izvješće pod nazivom “ Situacija na Sredozemlju i potreba za cjelovitim pristupom migracijama “ usvojeno je od strane Europskog parlamenta u travnju ove godine.

Europa će jedino usvajanjem holističkog, cjelovitog pristupa migracijskom fenomenu uspjeti da se na konstruktivan način izbori sa najvećom emigracijskom krizom na ovim prostorima od Drugog svjetskog rata. Tokom protekle dvije decenije, migracijska politika kako Europske unije tako i pojedinačnih država članica pokazala se falimentarnom pre svega zbog stalne okarakterisanosti logikom izvanrednog stanja i sekuritarnim pristupom. Fenomenom migracija se nikada nije uistinu upravljalo.

Kakvu su ulogu odigrale pojedinačne političke grupacije unutar Europskog parlamenta prilikom izrade pomenutog izvješća? Kako ste uspjeli pronaći zajednički jezik sa različitim političkim opcijama?

Malteška zastupnica Roberta Metsola i ja, kao koizvjestiteljice, radile smo godinu dana na usaglašavanju pozicija dviju najvećih političkih grupacija u Parlamentu čije smo nas dvije predstavnice, Europske pučke stranke i Progresivnog saveza socijalista i demokrata, u nameri da izađemo pred Parlament sa dokumentom, pripremljenim uz punu suradnju svih zastupničkih grupa, oko kojeg bi bio postignut maksimalni konsenzus.

Kada je riječ o migrantskoj problematici, razlike u stavovima dviju parlamentarnih grupa kojima koleginica Metsola i ja pripadamo definitivno postoje, to se ne može negirati, ali isto tako je postojala, i još uvijek postoji snažna politička volja da se definira okvir jedne zajedničke europske migracijske politike koja bi bila ambiciozna i utemeljena, ukratko riječeno, na principima solidarnosti i ravnomjerne raspodjele odgovornosti među svim državama članicama Europske unije.

Gdje se situira Rezolucija usvojena od strane Europskog parlamenta na temelju vašeg prijedloga u odnosu na Agendu o migracijama koju je Europska komisija predstavila u svibnju prošle godine? Je li uopće moguć holistički pristup Europe rješavanju migracijske problematike?

Predsjednik Europskog parlamenta, Martin Schulz, u svom obraćanju na otvaranju prošlogodišnjeg Samita šefova država i vlada EU, citirao je mene i koleginicu iz Europske pučke stranke kao autorice buduće pozicije Europskog parlamenta po pitanju migracijske problematike. Upravo u tome leži snaga naše rezolucije, u činjenici da je njome definiran jedinstven stav Parlamenta po pitanju migracijske krize, nasuprot tužnom spektaklu razjedinjenosti šefova vlada država članica.

Cjelovit pristup Europe migracijskoj problematici je moguć i nužan, iako teško ostvariv: to je jedini način da se stane na put aktualnoj krizi. Izvješće čija sam koautorica nudi konkretne prijedloge u tom pravcu: aktualna izbjeglička kriza posljedica je krize solidarnosti među zemljama članicama EU, te se prvi korak u njenom rješavanju sastoji u konačnom provođenju u djelo principa solidarnosti na razini Europske unije, kao što je to predviđeno zakonodavstvom u oblasti migracija i azila, dok smo danas svjedoci situacije da pojedine države, poput Italije, snose najveći teret krize. Sljedeći prioritet je pokretanje jedne trajne akcije traganja i spašavanja na moru, a potom i revidiranje Dublinske regulative stvaranjem jednog centraliziranog europskog sustava za obradu zahtjeva za azil, čime bi bio prevaziđen dosadašnji princip, koji penalizira države poput Italije, po kojem je za odlučivanje o zahtjevu za azil nadležna zemlja prvog ulaska migranta.

Dalje, neophodno je poštivanje sporazuma, već usvojenih od strane EU, o relokaciji tražitelja azila među državama članicama; aktiviranje mehanizama, poput izdavanja viza i otvaranja humanitarnih koridora, za bezbjednu evakuaciju ugroženog stanovništva iz zona zahvaćenih sukobima; jačanje napora u borbi protiv krijumčarenja i izrabljivanja migranata; zalaganje za očuvanje slobode kretanja u Šengen zoni, uz poštivanje zajedničkih pravila o kontroli spoljašnjih granica EU; otvaranje legalnih migracijskih kanala; aktiviranje akcijskog plana za integraciju imigranata; jačanje suradnje s trećim zemljama na uklanjanju strukturalnih uzroka migracija.

U konačnom tekstu rezolucije Europskog parlamenta, svaka od navedenih stavki propraćena je vrlo hrabrim smjernicama koje se nalaze u dijalektičkom odnosu prema sadržaju Agende o migracijama koju je predstavila Europska komisija.

Koji su sljedeći koraci kako bi rezolucija Europarlamenta bila pretočena u zakonodavni akt od strane Europske komisije? Kakva je u tom kontekstu pozicija Europskog vijeća i koje su konkretne prepreke za sprovođenje rezolucije u djelo?

Komisija je iznijela nekoliko prijedloga koji se tiču različitih poglavlja rezolucije. Glavni kamen spoticanja je reforma Dublinske uredbe. Komisija je nažalost po tom pitanju zauzela popustljiv stav prema vetu pojedinih država članica i nije konkretizirala duh rezolucije Europarlamenta usmjeren ka prevazilaženju krute dublinske regulative kroz uspostavu centraliziranog sustava za prikupljanje i raspodjelu zahtjeva za azil.

No, još uvijek nije sve izgubljeno s obzirom da zakonodavna funkcija Parlamenta podrazumeva mogućnost izmjene ili odbacivanja prijedloga pojedinačnih zakonodavnih akata. Krucijalna tačka je revizija aktualnog Dublinskog sustava na kojem se temelji zajednička europska politika azila. Prijedlog reforme Dublinske uredbe koji je predstavila Europska komisija nije prihvatljiv, nedostaje istinska solidarnost. Mi takav prijedlog ne možemo podržati niti smo voljni pristati na surogatne vrijednosti poput “fleksibilne solidarnosti“.

Tokom rada na pomenutom izvješću, imali ste prilike susretati se i razgovarati sa građanima. Kakvi su vaši dojmovi vezano za svijest europskih građana o mehanizmu kreiranja politika na razini Europske unije?

Tokom brojnih inicijativa “na terenu“ i posjeta prihvatnim centrima zaizbjeglice na Siciliji, koje su bile sastavni dio pripremnih radnji za izradu izvješća, na površinu je isplivala ogromna angažiranost europskog civilnog društva u pružanju pomoći migrantima, ali istovremeno i velika ranjivost javnog mnijenja koja potiče iz dva izvora: osjećaj nemoći Europe i narastanje populističkih pokreta ksenofobne matrice. Evidentno je da je europsko društvo zaraženo pošašću populizma, za šta je u velikoj mjeri odgovorna politika.

Vlade država članica iluzorno pokušavaju zaustaviti rast populizma, u stvari mu samo doprinoseći. Egoistički pristup europskih država izbjegličkoj krizi stoji u osnovi percepcije nemoći Europe, te, paradoksalno, upravo ta nemoć, ostavljajući probleme nerješenim, hrani populizam i rastući euroskepticizam. Antieuropska retorika pronalazi svoj pandan u antimigrantskoj, što ima za posljedicu pomjeranje biračkog tijela ka nacionalističkim i populističkim partijama.

Jedini način da se stane na put ovoj pošasti, koja prijeti da dovede do urušavanja samog procesa europskih integracija i uspona desnice u čitavoj Evropi, jeste da se promjeni politički kurs dok još nije kasno, da se deficit solidarnosti među državama članicama nadomjesti efektivnom primjenom u praksi onog principa solidarnosti i pravedne raspodjele odgovornosti koji je propisan europskim zakonodavstvom.

U ožujku sljedeće godine obilježava se 60. obljetnica potpisivanja Rimskih ugovora, kojima su postavljeni temelji procesa europskih integracija. Upravo u duhu i vrijednostima, počev od solidarnosti, otjelotvorenim u tim dokumentima moramo ponovo potražiti nadahnuće ne bi li načinili korak naprijed u procesu europskih integracija. U protivnom, bićemo svjedoci njegove konačne propasti. Europska unija će uspjeti upravljati migracijskim fenomenom onda kada pronađe političku hrabrost da se s njim suoči kroz jedan globalni pristup, kao što bi to učinila jedna federalna država sa 500 milijuna stanovnika. Ako u tome uspjemo, ako se na adekvatan način suočimo s problematikom migracija, spasićemo Europu, učinivši je jačom i sposobnijom da se suočava sa drugim izazovima, sadašnjim i budućim. Na pitanju migracija se dakle prelama kako odnos građana prema Europskoj uniji tako i sama budućnost europskog projekta.

 

Parlamento europeo

Ovaj članak/prijevod nastao je u okviru projekta Parlament prava , koji je sufinanciran sredstvima Europske unije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Osservatorio Balcani e Caucaso Transeuropa i ni na koji se način ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by