Ferida Duraković

Ferida Duraković

“Si paga con la vita”, odabrane pjesme Feride Duraković i njenu uvodnu riječ (“Scrittura, transizione, impegno”) , u prevodu Alice Parmeggiani, objavio je “Il ponte del sale” (Rovigo, 2015). Djela ove sarajevske pjesnikinje prevedena su na dvadesetak jezika. Nedavno je objavljena i jedan izbor njenih pjesama na bugarskom, u prevodu Hriste Popova – “Duga je noć” (“Dolga e nošta”, “Panorama”, Sofija)

26.03.2015. -  Božidar Stanišić

Izdanje ove knjige pjesama osim  Feride ima nekoliko “krivaca”. Put prema “Si paga con la vita” započet je 1993. Tada sam pjesniku Emanueleu Bettiniju, uredniku  “Si scrive” iz Cremone, odgovorio kako nije red da u toj literarnoj reviji budu objavljene samo neke moje ne-poezije. Tako je, u prevodu Alice Parmeggiani, objavljen i moj izbor iz savremenog pjesništva Bosne i Hercegovine. Objavljene su bile pjesme Ilije Ladina, Maria Suška, Abdulaha Sidrana, Slobodana Blagojevića. I Feridine, naravno. Bez ijedne riječi predgovora, kojem je, za tu “namjenu” ostavljena prazna stranica ove revije. 

Jeste, bila je samo jedan sitan znak protesta u vremenu u kojem su “moji” bombardovali Sarajevo. Prazna stranica – ali ni duša punija nije bila u vremenu u kojem je nestajao cijeli jedan svijet, naš. Ni najbolji, ni najgori na ovom dunjaluku ali naš. U kojem, da je bilo više pameti, ne bih – kao ni desetine hiljada našijenaca rasutih po bijelom svijetu -   danas živio u Friuliju, raduckao koješta, rasplitao niti besanica kojim, kao u nekom filmu bez the end , promiču lica, lica, lica. Mislim da bih,  i danas, predavao književnost. Podsjećao bih, vjerujem, srednjoškolce i da postoji jedna F.D., pjesnikinja. Ponekad bih vodio te učenike u Mostar, Zenicu, Tuzlu, Banjaluku…  Dakle, kao nekad davno,  na ekskurzije. Jeste, i u  ono isto Sarajevo o kojem je Andrić izrekao najdublju istinu u tri riječi: “To je grad.”  O kojem jedan Englez, davno, nije odolio a da ne propjeva kako ima gradova u kojim se cijeli svijet tako lako zavrti oko jednog revolverskog metka. (Kao što se zavrtila Evropa, nekoliko sati, tokom onog sarajevskog koncerta 28. juna 2014, zavrtila – pa otputovala. Ne, tim povodom nije morala ni doputovati, dovoljno bi bilo da je koncert održan u Beču, Parizu ili, zašto da ne, u Berlinu.) Jeste, to je onaj isti grad kojem je Ferida, u jednoj od svojih pjesama, dala ime “božićno drvce”.

Ali, da konačno kažem poneku o svakom od “krivaca” iako znam da to oni, u svojoj skromnosti, uopšte ne očekuju. Prije šest godina  javio mi se Bruno Cappuccio. Ovaj advokat iz Katanije, odličan poznavalac južnoslovenskih i literatura istočne Evrope, obratio mi se u želji da sazna jesu li, pored engleskog,  Feridine pjesme prevođene na italijanski. Kad sam mu poslao “materijal”, primio sam jedno njegovo pismo. Iskazivanjem svog doživljaja njene poezije oživio je moju staru želju da se objavi i njena knjiga na italijanskom.  

I tako, što u susretima, što u prepisci sa izdavačima, uz magareću upornost (tako komplimentiram sebi samom) izdržao sam na tom putu.

U proljeće 2010, u starinskom teatru “Ballarin” u mjestu Lendinara, nedaleko od Roviga, učestvovao sam u predstavljanju Crnjanskijevog   “Lamenta  nad Beogradom”. Nakon  te večerinke  rekao sam Marcu Munaru, izdavaču, nešto, sasvim jednostavno.  Da ću mu poslati one Feridine pjesme dotad prevedene na italijanski. A sa “Mosta od soli” (tako se zove  njegova majušna kuća u Rovigu),  odgovor je bio brži negoli da je stigao iz torbe poštara zeca.

“Ferida ide”.

To, Marcovo “ide”, istina, na sva tri naša slavna be-ha jezika lako može da znači i kao da je  neko krenuo prema željezničkoj stanici ili, daj bože, na more. Ali na italijanskom je jasno, posve.  Marco je dodao, onomad, da je radostan ali i pomalo zabrinut.

“A ko bi te pjesme preveo?”

 Alice Parmeggiani, prevoditeljica sijaset romana, priča, eseja i pjesama jugo autora vrijednih pažnje (Andrić, Pekić, Velikić, Albahari…),  odgovorila je posve lakonski: “Konačno, Ferida!”

Što se tiče izbora pjesama, “krivica” je Feridina. Mene je boljela glava dok sam   odabirao njene pjesme: “Kako da u knjigu ne uđe ova, i ova, i ova!” Ali sav njen opus nije mogao biti obuhvaćen jednom knjigom. Zar ne bi bilo dobro da pjesnikinja sama predloži jedan izbor? Ona je to i učinila.

Mislio sam da su ovoj knjizi dovoljne pjesme i Feridina uvodna riječ. O poeziji, savremenoj,  ne pišem. Već  dugo ne prizivam Crnjanskog da bi me podsjetio kako je “pisanje stihova za pesnika, kao što je poznato, mentalna, skoro fiziološka potreba”. I kako je ta potreba, po njegovom mišljenju, “kod mnogih pesnika pretvorena u brbljanje”. A brblja se mnogo, i pola stoljeća nakon ove kritike, neumoljive. Toliko mnogo da vjerujem da je to brbljanje jedna, svakodnevno narastajuća, deponija jednog te istog otpada potrošenih riječi.  (Kakvu bi sudbinu trebalo da očekuju potrošene riječi?) Gombroviczev izazov, njegov esej “Protiv pjesnika” , blizak mi je sve do njegovog iskoraka u  negaciju poezije juče-danas-sutra. Taj, uistinu veliki,  Poljak radikalno je tvrdio kako je poezija nesposobna da odgovori na bol.  A ta nesposobnost, misli problematični Witold,  nije uzrokovana ničim irealnim već činjenicom da je poezija utješna, narcisoidna i groteskna. Tome bih ja dodao samo jedno “skoro sva”. Ali,  neću dalje o tome.

Eto, kad sam konačno shvatio da se od mene zaista očekuje pogovor,  dva puta sam to “pošteno” odradio. Da, baš kao kad treba nabrati poena za curriculum vitae . Ali, “Feridu”, akademski smještenu gdje treba i predstavljenu kako treba, oba puta sam pocijepao. Kriv je bio onaj crv, kojeg svi imamo. (Istina, sve zavisi kada, kako i zašto se taj crv probudi .)  On me je nagovorio da Feridi, umjesto pogovora, napišem jedno pismo!

Sam đavo bi znao zašto- posumnjao sam da će možda i meni biti namijenjeno. Ne krijem da sam osjetio neko slatko zadovoljstvo pred činjenicom da  akademski predgovori/pogovori ipak mogu da izgore. Možda bi mi pozavidjeli na tome i ona dva Cervantesova lika, paroh i berberin: uništavanjem viteških romana  željeli su pomoći Vitezu Tužnoga Lika? 

Eto, tako se to sve odvijalo, istina kao na nekoj isprekidanoj vrpci. A šta ova knjiga traži u svijetu koji je skoro sve u sebi podredio profitu i kako će u tom svijetu koračati, to mene, bogami, neka niko ne pita.

Za kraj – ostavljam prostor osloncu koji je Ferida našla kod Czeslawa Milosza,  u njegovoj istini o poeziji kao “instrumentu dobrih a ne zlih duhova”, živoj  metafori odnosa pjesnika, Istorije, zla i dobra. To je, dakle, onaj isti oslonac u čijem duhu je onomad, u jednom intervjuu, izrekla svoju istinu: “Premalo je potrebe da razumijemo Drugoga. Premalo je svega što nije profitabilno. ‘Veliki svijet’ laže da će ga globalizacija spasiti: dušu svijetaspasiće oni koji teže da je upoznaju djelić po djelić i sačuvaju kroz nesreće koje nam se obilato nude, a ne kroz njegovu merkantilnu vrijednost u barelima nafte.”

 


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by