Kao u mnogim europskim regijama, u Međimurskoj županiji u Hrvatskoj, sjeverno od Zagreba, već godinama se osjeća sve veća potreba za palijativnom skrbi. Stanovništvo stari, a medicinski napredak sve više pomiče horizont smrti. Praćenje osobe kroz završne faze života više nije proces koji traje tjednima ili mjesecima, već sve češće godinama.

Kako bi se odgovorilo na ovu potreba, Županijska bolnica u Čakovcu, najvećem gradu Međimurja, odlučila je osnovati odjel za palijativnu skrb, a to je učinila uz potporu europskog projekta Pali-Care. Između 2024. i 2026. godine, projekt je hrvatsko-slovenskom konzorciju putem programa Interreg Hrvatska-Slovenija stavio na raspolaganje otprilike 688.000 eura europskih sredstava. Sredstva su bila prvenstveno namijenjena osposobljavanju zdravstvenog osoblja i razvoju edukativnih materijala.

Razgovarali smo s Renatom Bermanec, medicinskom sestrom i koordinatoricom palijativne skrbi u Domu zdravlja Čakovec (koji razvija palijativnu skrb od 2013.), i Tadejom Gotar, voditeljicom projekta u Slovenskom udruženju hospicija (Slovensko društvo Hospic), vodećoj slovenskoj nevladinoj organizaciji koja djeluje na ovom području, a koja je takođe bila uključena u projekt uz Opću bolnicu Murska Sobota u Sloveniji.

Koji je glavni izazov na koji je projekt pokušao odgovoriti?

Renata Bermanec: U Međimurju, koje ima oko 120 000 stanovnika, svake godine umre otprilike 1300 ljudi, a barem polovica njih treba neki oblik palijativne skrbi. Danas brinemo za 500 ljudi zahvaljujući mobilnom timu liječnika i medicinskih sestara koji obilaze kućre i staračke domove. To je dobar rezultat, ali još uvijek nedostaje kadra. Nemamo dovoljno psihologa, socijalnih radnika i interdisciplinarnih timova. Zahvaljujući projektu, sada imamo poseban odjel za palijativnu skrb u bolnici Čakovec, doduše s tek nekoliko kreveta. Projekt je također pomogao u podizanju javne svijesti o ovim temama.

Tadeja Gotar: Isto vrijedi za Sloveniju. Naša udruga, sastavljena od dvanaest regionalnih jedinica diljem zemlje, nadopunjuje javni sustav tamo gdje potrebe umirućih pacijenata i njihovih obitelji premašuju dostupne usluge. U Sloveniji palijativna skrb još uvijek nije dovoljno zastupljena u formalnim obrazovnim programima, iako potoje različite mogućnosti usavršavanja za različite profesionalne profile, od izbornih predmeta i magistarskog programa do specijaliziranog stručnog usavršavanja. Klinički aspekti općenito su detaljnije obuhvaćeni, dok komunikacija, emocionalna podrška i relacijski aspekti još nisu dovoljno integrirani. Iz tog razloga, projekt je stavio snažan naglasak na usavršavanje.

Koji su bili zahtjevi stručnjaka kada ste utvrdili njihove potrebe za obukom?

Renata: Svi su, bez iznimke, spomenuli komunikaciju. Kako priopćiti loše vijesti, kako razgovarati s obiteljima, kako se nositi s emocionalno nabijenim situacijama. Tu je i samopodrška. Oni koji rade u palijativnoj skrbi svakodnevno žive s patnjom drugih i trebaju alate za suočavanje s tim teretom. Imajući ovo u vidu razvili smo module obuke, polazeći od stvarnih potreba. Projekt nam je također omogućio da otputujemo u Graz kako bismo vidjeli kako funkcionira gradski odjel za palijativnu skrb i njegov mobilni tim. 

Tadeja: Palijativna skrb je holistička disciplina. Uz medicinski pristup, nužna je psihosocijalna podrška, ali i duhovna. Ova disciplina sve više dobija na značaju kako stanovništvo stari, ne samo na našim prostorima, već i u cijeloj Europi. Nadalje, promijenio se i naš pristup smrti. U prošlosti su ljudi češće umirali kod kuće, okruženi obitelji i zajednicom. Danas, međutim, mnoge starije osobe posljednje godine života provode u domovima za starije i nemoćne ili drugim ustanovama za njegu. Ljudi su preopterećeni poslom, manje je podrške za umiranje kod kuće, a smrt je postala tabu.

Po vašem mišljenju, zašto je smrt postala tabu u suvremenom europskom društvu?

Renata: Društvo se duboko promijenilo. U prošlosti je smrt bila dio svakodnevnog života: ljudi su umirali kod kuće, sprovod se pripremao unutar obitelji, a prisustvovala su i deca. Danas smo skloni odbaciti sve što izaziva negativne osjećaje. Pojedini roditelji ne dopuštaju svojoj djeci da prisustvuju sprovodima kako bi ih “zaštitili”. Međutim, isključivanje djece iz smrti znači isključivanje iz života. Ako je smatramo normalnom, smrt također može donijeti osjećaje ljubavi, brige i bliskosti. Moramo smrt ponovno učiniti normalnom.

Tadeja: To vidimo svaki dan u svom radu. Obitelji nas zovu samo kada se više ne mogu nositi sa situacijom, na primjer, kada kemoterapija završi i ne znaju što učiniti. Odgađaju poziv jer se boje da će traženje pomoći “označiti” smrt njihove voljene osobe. To je razumljiv obrambeni mehanizam, ali zbog tog odgađanja pacijent i njegovi bližnji često gube dragocjeno vrijeme tijekom kojeg bi mogli dobiti podršku, razgovarati o svojim željama, riješiti otvorena pitanja itd. Razgovorati više o smrti – između ostalog kako bismo razumjeli želje svake osobe – jednako je važno kao i razvoj usluga.

Palijativna skrb često se povezuje s posljednjim danima života. Ova predodžba još uvijek odgovara realnosti?

Tadeja:U pitanju je raširena percepcija, ali suviše uska. Palijativna skrb ne ograničava se na skrb pruženu u posljednjim danima života i može započeti mnogo ranije tijekom neizlječive, uznapredovale ili životno ograničavajuće bolesti. Kako bolest napreduje, fokus skrbi postupno se pomiče s tretmana usmjerenih na izlječenje ili kontrolu bolesti na kvalitetu života, dobrobit i podršku. Hospicijska skrb uglavnom se povezuje s terminalnom fazom bolesti i s podrškom umirućoj osobi i njezinoj obitelji. Ta podrška može se nastaviti za obitelj i tijekom razdoblja žalovanja.

Renata: U Sjedinjenim Američkim Državama, pojmovi “hospicij” i “hospicijska skrb” odnose se na usluge pružanja kućne njege tijekom posljednjih šest mjeseci života (a problemi nastaju kada se to razdoblje produži preko šest mjeseci). U Hrvatskoj govorimo gotovo isključivo o palijativnoj skrbi, a hospicij je institucija, jedno od mjesta gdje se takva skrb pruža. Mislim da je to ispravno, jer medicina napreduje: ljudi kojima bi ranije preostalo šest mjeseci života sada žive pet godina. Proces je sve duži, pa se s vremenom mijenjaju i potrebe.

Što ostaje na kraju projekta?

Renata: Prije dvije godine u Domu zdravlja Čakovec i udruzi “Pomoć neizlječivima” imali smo samo jednog koordinatora palijativne skrbi i jedan mobilni tim (sastavljen od jednog liječnika i jedne medicinske sestre). Danas u bolnici Čakovec imamo dva koordinatora, dva mobilna tima (sastavljena od dva liječnika i dvije medicinske sestre) te odjel palijativne skrbi s dva liječnika i više od šest medicinskih sestara i zdravstvenih djelatnika. Ovo je opipljivo postignuće. Materijali za obuku ostat će dostupni na hrvatskom i slovenskom jeziku, a nadamo se da će ih moći koristiti i drugi stručnjaci.

Tadeja:Za nas je najveća vrijednost prekogranična suradnja. Izazovi su isti s obje strane, a suradnja s onima koji rade u drugom sustavu pomaže nam da vidimo stvari na novi način. To je nešto što bismo željeli nastaviti i nakon projekta.