Teška industrija je dugo diktirala privredni rast Bosne i Hercegovine. Giganti poput Energoinvesta, zeničkog Rudarsko-metalurškog kombinata i mostarskog Aluminija, bili su izuzetno uspješni i visoko konkurentni daleko izvan državnih granica. Prije raspada bivše zajedničke države, bazna industrija je imala vlastite institute za razvoj tehnologija i domaću preradu sirovinske baze.

Danas je veliki dio preostale industrije sveden na poslove dorade, a BiH sve više zavisi od uvoza repromaterijala. U međuvremenu, domaći resursi, uključujući čiste sirovine, bezočno se izvoze. Čini se da je cjelokupan industrijski sistem BiH, kičma privrednog suvereniteta zemlje, bačen na koljena.

Pojedine industrijske grane su gotovo potpuno ugašene, poput hemijske, metalne i tekstilne. Od nekoliko hiljada industrijskih preduzeća, preostalo je nešto više od stotinu, od kojih je većina u privatnom vlasništvu. Privatni sektor se smatra nezaštićenim i zapostavljenim, zbog ogromnih fiskalnih nameta, nelojalne konkurencije, pravne nesigurnosti i odsustva strateške državne podrške.

Analitičari već godinama ukazuju na moguće katastrofalne posljedice ovakve zvanične politike, ili – možda je tačnije reći – njenog izostanka.

„Nestabilni uvjeti poslovanja, problemi i poteškoće karakteristični za zemlju u traziciji, kao što su pad proizvodnje, visok stepen nezaposlenosti, vanjskotrgovinski deficit, mali broj proizvoda sa velikom dodanom vrijednošću i drugo, predstavljaju glavne prepreke bržoj privrednoj obnovi i razvoju BiH. Na štetu BiH, struktura robnih razmjena je nepovoljna, s obzirom na to da se pretežno izvoze sirovine i poluproizvodi, a uvoze se sofisticirani proizvodi”, ocijenio je u intervjuu za Radio Slobodna Evropa još 2013. Bahrija Umihanić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Tuzli.

„Mi smo nasjeli na koncept usluga. Ne postoje industrijske politike preduzeća i nemamo koncepta razvoja. Mi smo već ostali bez industrije”, ukazivao je u isto vrijeme ekonomski analitičar Izudin Kešetović.

Kako je propala teška industrija

U strmoglavom padu bazne industrije, u periodu od svega dvije godine (2024. – 2026.), ugašene su dvije koksare i većina rudnika mrkog uglja u sastavu Elektroprivrede BiH. Povlačenje ArcelorMittala iz zeničke Željezare, nakon pune dvije decenije, nagovijestilo je totalni raspad nekada jedinstvenog domaćeg lanca – od sirovina, preko proizvodnje i transporta, do izvoza – koji je hranio crnu metalurgiju i stotine hiljada bosanskih porodica.

Prvi signal sumnje u dugoročnu održivost postojećeg industrijskog modela u Bosni i Hercegovini došao je od kompanije ArcelorMittal u aprilu 2024. godine, kada je – zbog „lošeg stanja na svjetskom tržištu čelika i previsokih troškova proizvodnje” – firma ugasila pogon koksare, izvor ključnog energenta u integralnoj proizvodnji čelika.

Svega godinu dana kasnije, ArcelorMittal se povukao iz Zenice, prepuštajući grupaciji Pavgord Željezaru i rudnik željezne rude u Prijedoru za cijenu od svega deset miliona eura, uz nakupljene dugove, koji su u protekle dvije godine premašili sumu od 141 milion eura.

Novi vlasnik, kompanija H&P, ambiciozno je najavio nove projekte, modernizaciju pogona i očuvanje integralne proizvodnje čelika. Svega nekoliko mjeseci kasnije, s obzirom na ignorisanje zahtjeva da država zaštiti domaću proizvodnju od damping cijena čelika iz uvoza, novi vlasnik je digao ruke od veliki planova, ugasio ključne pogone Nove željezare i uputio zahtjev sudu za otvaranje stečaja.

„Roba koja dolazi u državu je za 100 eura jeftinija od naše. Bez sistemskih mjera, subvencija i zaštite proizvodnje, koje imaju sve države svijeta, mi ne možemo opstati. Ekonomski gledano, mi više nemamo računicu”, izjavio je povodom gašenja integralne proizvodnje u Novoj željezari generalni direktor firme, Ahmed Hamzić.

U međuvremenu, pokrenut je stečaj i u Koksari Lukavac, koja je, nakon zatvaranja zeničkog pogona, bila ostala jedini domaći izvor metalurškog koksa za proizvodnju čelika. Reakcija institucija uslijedila je naknadno i bila je usmjerena na upravljanje posljedicama gašenja industrijskog kompleksa i prenamjenu zemljišta.

Slično, vlasti Republike Srpske nisu reagovale na stečaj u Rudniku Nova Ljubija kod Prijedora, izuzev insistiranja na socijalnom zbrinjavanju oko 600 otpuštenih radnika.

Vlada Federacije BiH, koja u vlasništvu nad Novom željezarom učestvuje sa simboličnim, ali potencijalno presudnim udjelom od osam posto, odlučila je reagovati na poteze kompanije H&P tek pod pritiskom javnosti, dan uoči najavljenog gašenja integralne proizvodnje.

Danima su tv-dnevnici i novinski stupci bili ispunjeni vapajima o mogućim katastrofalnim posljedicama gašenja poslovanja jednog od najvećih bh. izvoznika, koje bi značajno uzdrmale poslovanje entitetskih željeznica, brojnih povezanih industrija, pa i Luke Ploče (u Hrvatskoj) te indirektno ugrozile desetine hiljada radnih mjesta.

U junu su oba doma Parlamenta Federacije BiH usvojila Zakon o postupku vanredne uprave u Novoj Željezari, na osnovu kojeg Vlada Federacije planira pokrenuti model konsolidacije poslovanja firme kroz vanrednu upravu i mjere kojim bi, kako je istaknuto, trebalo da se sačuvaju radna mjesta i integralna proizvodnja čelika. Još nije poznato koji od dva zahtjeva (otvaranje stečaja ili uvođenje vanredne uprave) će prihvatiti Opštinski sud u Zenici, nakon što je 25. juna održano prvo ročište po zahtjevu Uprave za pokretanje stečaja u zeničkoj željezari.

Radnici se nadaju ponovnom pokretanju integralne proizvodnje u Željezari, čime bi se očuvalo blizu dvije tisuće radnih mjesta. Vlada Federacije ne otkriva detalje plana prema kojem bi Energoinvest trebalo da preuzme operativnu kontrolu nad konsolidacijom poslovanja nekadašnjeg čeličnog giganta.

U sjeni drame sa zeničkom Željezarom, a nakon više obustava rada kojima su zenički rudari zahtijevali isplatu neisplaćenih primanja, Uprava Elektroprivrede BiH je obustavila proizvodnju u jami Raspotočje, posljednjem aktivnom proizvodnom pogonu Rudnika mrkog uglja Zenica. Time je praktično završen period od više od 140 godina kontinuirane eksploatacije uglja u ovom gradu.

U socijalističkom periodu, sistem današnjeg koncerna Elektroprivrede BiH imao je više od trideset rudničkih jama i kopova. Danas je preostalo svega 8-9 aktivnih proizvodnih jedinica u nekoliko gradova. U razdoblju 2009. – 2022. kumulativni gubici rudnika u BiH premašili su 940 miliona konvertibilnih maraka.

Izazovi dekarbonizacije

Ovaj pregled svjedoči o nesposobnosti vlasti u BiH da se uhvati ukoštac sa promjenama na tržištu, ali i da domaću privredu prilagodi globalnim ekonomsko-političkim zbivanjima, u kojima zelene politike igraju primarnu ulogu.

Uvođenje EU ekoloških taksi kroz Mehanizam za prilagođavanje granica ugljika (CBAM) proizvelo je direktan finansijski udar na baznu industriju u Bosni i Hercegovini. Početak pune primjene ovog mehanizma suočio je domaće kompanije u sektoru proizvodnje čelika, aluminijuma, cementa i električne energije s radikalnim poskupljenjem izvoza na tržište Evropske unije i dodatnim gubitkom konkurentnosti.

Država nije na vrijeme uspostavila sopstveni sistem trgovanja emisijama ni berzu električne energije, pa sav novac od ekoloških taksi odlazi direktno u budžet EU, umjesto da se prikuplja u državi i investira u ekološku tranziciju lokalnih preduzeća.

Evropski uvoznici proizvoda iz BiH moraju kupovati CBAM certifikate, čija se cijena kreće između 70 i 100 eura po toni emitovanog CO2. Posljedično, proizvodi iz BiH koji nastaju upotrebom „prljavih” tehnologija postaju drastično skuplji za kupce u Evropi.

Izvoz metala gubi tržišnu utakmicu na terenu Evropske unije, zato što je proizveden uz korištenje prljave struje iz bh. elektroenergetskog sistema.

U 2026. godini domino-efekt započet 2024. doveo je do raspada bazne industrije, jer pasivna vlast nije uspjela odgovoriti na izazove s kojima su se suočila brojna industrijska preduzeća: rast troškova proizvodnje, uvođenje karbonskih taksi i ciljevi dekarbonizacije. Danas, umjesto ravnopravnog partnerstva, Bosna i Hercegovina postaje sirovinska baza EU i svijeta, gubeći svoj industrijski suverenitet u korist zapadnih zelenih ekonomija.