Krajem aprila ugašeni su pogoni jednog od stubova bazne industrije u poslijeratnoj Jugoslaviji. Željezara Zenica je na vrhuncu svoje aktivnosti direktno zapošljavala više od 22.000 radnika i godišnje proizvodila do dva miliona tona čelika. Uz ostale rezultate “zelene tranzicije“, proljeće 2026. donijelo je kraj slavne epohe radničke Zenice.

Cijena ekološke tranzicije

Gašenje zeničkih rudnika, integralnog pogona u bosanskohercegovačkom sistemu rudnika mrkog uglja, sa tri jame i više od hiljadu rudara, opipljiv je rezultat zelene tranzicije u Bosni i Hercegovini. Paket energetskih zakona i “zelenih” direktiva Evropske unije, u BiH nije rezultirao ničim pravednim niti pragmatičnim. Naprotiv, proizveo je vakuum, stagnaciju i strukturalni sunovrat bazne industrije. Ne postoje operativni planovi za prelazak na održive izvore energije, a kamoli konkretne mjere i programi pomoći za radnike koji će u ovom procesu ostati bez posla.

Građani Zenice, nekada prvenstveno radničkog grada, koji se urbanizirao zahvaljujući snažnom prilivu radne snage iz ostalih zemalja Balkana i iz srednje Evrope, tek će osjetiti posljedice totalnog gašenja teške industrije. Posebno tegoban biće kraj jednog od najvažnijih simbola grada, odnosno proizvodnje čelika zasnovane na mrkom uglju i koksu, danas najvećim neprijateljima dekarbonizacije.

Krajem aprila, kako je najavljeno, ugašeni su glavni pogoni zeničke Željezare, majke i hraniteljice, kako je Zeničani odmila zovu već više od stotinu godina. Zahvaljujući Željezari, tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka u grad je pristiglo 30.000 ljudi. Zenica i Željezara rasle su kroz omladinske akcije, u opštoj mobilizaciji mladih koji su volonterski gradili poslijeratnu Jugoslaviju.

Kraj proizvodnje bazirane na uglju nije samo ekonomska tranzicija. Za grad čelika i njegove stanovnike, ovo je duboka i traumatična transformacija.

Vratolomije Pavgorda i nova željezara

Prošle godine kompanija Pavgord preuzela je pogone zeničke Željezare, kompleksa koji zapošljava više od dvije hiljade radnika. Novi vlasnik, suočen s nepovoljnim stanjem na tržištu čelika, regulatornim izazovima i ignorisanjem apela za pomoć upućenih državnim organima, odlučio je da mu se ne isplati nastavak integralne proizvodnje. Najavljena je obustava proizvodnje, koja je počela u jutranjim satima 22. aprila, zaustavljanjem pogona Aglomeracije. Istog dana, stala je visoka peć, a dan kasnije, isporučen je posljednji kazan za zeničku Čeličanu. Svega nekoliko mjeseci ranije, Pavgord je bio najavio milionska ulaganja, modernizaciju proizvodnje i prelazak na obnovljive izvore energije za bivšu Mittalovu željezaru.

ArcelorMittal, globalni lider u proizvodnji čelika, povukao se iz Zenice, nakon 21 godine, zbog porasta cijene čelika i energije na globalnom tržištu, kao i zbog povećanih troškova za filtere i sanaciju trošnih pogona zasnovanih na uglju. ArcelorMittal je 2008. revitalizirao zeničku integralnu proizvodnju čelika, ugašenu tokom ratnih devedesetih.

U oktobru prošle godine obavljena je prodaja zeničke željezare i prijedorskog rudnika željezne rude firmi H&P iz Zvornika, koja je dio poslovnog carstva grupacije Pavgord. Zenička Željezara, zajedno sa prijedorskim rudnikom koji ju je snabdijevao ugljem, prešla je tako u vlasništvo kontroverznog biznismena Gordana Pavlovića.

Tokom posljednjih godina, Pavlović je kupio velike, mahom industrijske subjekte, poput zvorničke fabrike glinice “Alumina“, rudarske kompanije “Boksit“ u mjestu Milići i sarajevskog preduzeća namjenske industrije “Zrak“, a kasnije je preuzeo Fabriku duvana “Banjaluka”, firmu “Srbinje putevi” i druge.

Kompanija Pavgord, koja je svoje carsto izgradila uglavnom zahvaljujući akvizicijama putem stečajnih postupaka i kupovinama udjelâ na tržištu kapitala, u slučaju Zenice je u povoljnoj poslovnoj transakciji došla do izuzetno vrijedne industrijske imovine. Vrijednost zeničke Željezare i rudnika u Prijedoru – koji je grupa Pavgord kupila za nešto više od deset miliona evra – procjenjuje se na oko 51 miliona evra i obuhvaća 300 hektara zemljišta.

Sumnje Zeničana u dobre namjere novog vlasnika Željezare pojačale su se nakon objave plana transformacije, vrijednog jednu milijardu KM. Ovaj plan, pored modernizacije proizvodnje čelika, širenja proizvodnih kapaciteta i prelaska na čistije tehnologije, obuhvaćao je uspostavu postrojenja na komunalni i bio otpad snage 30 MW. Najavljena spalionica komunalnog otpada izazvala je veliku zabrinutost značajnog dijela zeničke javnosti, s obzirom na loše mehanizme kontrole zagađivača, rizičan kotlinski položaj grada, ali i iskustva s ovim postrojenjima u Evropskoj uniji.

Spalionica nije jedina kritična tema koja je izazvala negativan stav javnosti prema novom vlasniku Željezare. Na osnovu Pavlovićevih sumnjivih poslovnih veza sa predstavnicima Vlade Republike Srpske, netransparentnih ugovora i prijenosa imovine Željezare moglo se naslutiti da Pavgord i H&P imaju sasvim drugačije, skrivene poslovne vizije za Zenicu.

Svega mjesec-dva nakon pompeznih najava novog početka za industriju Zenice, uprava Nove željezare nagovijestila je mogući stečaj. Bezuspješno se od državnih organa tražilo uvođenje zaštitnih mjera na uvoz čelika, prije svega kroz privremene carine i regulaciju tržišta, kako bi se domaća proizvodnja zaštitila od jeftinog uvoza te spriječilo gašenje strateški važne integralne proizvodnje.

Stručnjaci ukazuju da je kriza Nove željezare zapravo počela nakon bezuspješnog pokušaja Pavgorda da spasi glavnog snabdjevača koksa za rad visoke peći i sačuva Koksaru u Lukavcu. Nedostatak ove ključne sirovine na domaćem tržištu doveo je do značajnog povećanja troškova nabavke uvoznog koksa, pa je nastavak integralne proizvodnje u Željezari Zenica postao neodrživ.

Posljedice gašenja domaće proizvodnje čelika

Nezainteresovanost državnih organa i pritisak uvoznog lobija u slučaju Nove željezare razotkrili su svu nesposobnost Bosne i Hercegovine da adekvatno odgovori na krizu strateški važne proizvodne djelatnosti i spasi hiljade radnih mjesta.

Napuštanje ključne industrijske infrastrukture znači povećanu zavisnost od uvoza i, posljedično, dodatno sužavanje prostora za suvereno provođenje razvojnih politika.

Ekonomski stručnjaci upozoravaju da će gašenje integralne proizvodnje u zeničkoj Željezari lančano pokrenuti pad ukupne privrede. Posljedice gašenja jednog od najvećih izvoznika u Bosni i Hercegovini značajno će uzdrmati poslovanje entitetskih željeznica i brojnih povezanih industrija te indirektno ugroziti više od deset hiljada radnih mjesta.

Vlada Federacije BiH – koja u vlasništvu nad Novom željezarom učestvuje sa simboličnim, ali potencijalno presudnim udjelom od osam posto – odlučila je progovoriti tek pod pritiskom javnosti, dan uoči najavljenog gašenja integralne proizvodnje. Prijedlog da se pokuša konsolidacija putem domaćeg energetskog giganta, firme Energoinvest Sarajevo, došao je prekasno i, kako tvrde iz Uprave Nove željezare, putem saopštenja za javnost.

Propast Željezare Zenica

Pad Željezare Zenica počeo je, ironično, s pokretanjem proizvodnje u pogonina zaustavljenim tokom rata i ulaganjima kuvajtskog investicionog fonda Kuwait Investmant Authority (KIA). Tadašnje vlasti, na čelu sa Harisom Silajdžićem, isposlovale su da se u ovu transakciju, vrijednu 90 miliona dolara, uračuna 30 miliona dolara prijeratnog duga Bosne i Hercegovine prema Kuvajtu. Željezara Zenica je u novo preduzeće, BH Steel, unijela većinu svojih postrojenja, obezbijeđujući nekoliko hiljada radnih mjesta.

Šest godina kasnije, proizvodnja se urušila. Brojni radnici poslani su na takozvano čekanje, sa naknadom od 40 KM (oko 20 eura) mjesečno. U jeku radničkih protesta Željezara je ponovo promijenila većinskog vlasnika. Vlada Federacije BiH je tada svoj udio u zeničkoj fabrici, izuzev simboličnih 8%, ustupila prethodnom investitoru za jedan dolar, praktično prepuštajući čeličnog giganta inostranom partneru, indijskoj kompaniji LNM, sadašnjeg naziva ArcelorMittal.

Vrijeme će pokazati koliko je ova transakcija bila regularna i da li se u prepuštanju strateškog industrijskog proizvođača subjektu, koji je u to vrijeme poslovao preko offshore kompanije registrovane na Holandskim Antilima, mogu utvrditi elementi krivičnog djela.

LNM Group, koju je osnovao indijski milijarder Lakshmi Mittal, preuzimanjem firme Arcelor, kao evropskog čeličnog giganta, i brojnih posrnulih pogona na Balkanu, postala je moćan multinacionalni čelični gigant, u čijem je sastavu poslovala i kompanija ArcelorMittal Zenica.

Ulaskom zeničke kompanije u novi globalni privredni sistem 2006. godine, a pogotovo nakon 2008, kada je ponovno pokrenuta integralna proizvodnja u zeničkoj Željezari, za Zeničane počinje dugogodišnja borba za osnovna radnička prava i čist zrak.

Iako je Mittal, na kraju svoje zeničke priče, bio suočen sa 137 miliona eura duga, padom potražnje i visokim troškovima proizvodnje, Gordan Pavlović je odlučio da nastavi tamo gdje je globalni čelični gigant stao. Barem zvanično.

U stvarnosti, kratko poslovanje H&P-a i grupacije Pavgord u Zenici je ugasilo sva svjetla. Zeničani su ostavljeni da se bore i s problemom daljinskog grijanja, koje je decenijama obezbjeđivala toplana Željezare.

Zatvaranje Željezare, a prethodno i rudnika mrkog uglja u Zenici, ne znači samo kraj dvije fabrike, već i početak urušavanja golemog industrijskog sistema koji je hranio grad i cijeli region te dalje slabljenje energetskog i privrednog suvereniteta Bosne i Hercegovine.