Za mnoge stanovnike Balkana, Holandija je udaljena, bajkovita destinacija, gdje se živi slobodno i solidno, u sigurnosti strukturiranog društveno-ekonomskog konteksta, koji nudi alternative i mogućnost zadovoljavanja ličnih i profesionalnih aspiracija.

Moje putovanje u Heerlen, u pokrajini Limburg, pokazalo mi je da transformacija “na evropski način” nije nepogrešiva te da u ovom slučaju nije naročito uspješna. Prepoznala sam mnogo toga što postoji u brojnim postindustrijskim centrima u Bosni i Hercegovini: ponos rudarskog grada, tragedija izgubljenih radnih mjesta i potraga za novim identitetom.

Trauma gašenja industrije

Rudnici u Heerlenu su zatvoreni krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Za svega nekoliko godina, 75.000 ljudi ostalo je bez posla. Transformacija rudarske regije Južni Limburg nije se bazirala na ciljevima zelene dekarbonizacije. Bio je to surov odgovor na bolju i ekonomičniju energetsku alternativu.

Naime, 1959. godine otkriveno je ogromno nalazište prirodnog gasa, u regiji Groningen, na sjeveru zemlje. Stanovništvo i elektrane su masovno prešle na grijanje i proizvodnju na gas, a rudnici u Limburgu postali su ekonomski nekonkurentni.

Pad cijene čelika na svjetskom tržištu, loše stanje u četiri bosanskohercegovačke termoelektrane na ugalj (Tuzla, Kakanj, Ugljevik i Gacko), ciljevi zelene tranzicije i nesposobnost države da zaštiti domaću proizvodnju i radna mjesta. Ovo su razlozi zbog kojih su u Zenici, za svega nekoliko godina, bez posla ostale hiljade rudara i metalurga.

Vrijeme će pokazati koliki su stvarni gubici, imajući u vidu povezane sektore i radna mjesta. Alternativa za energiju pokušava se pronaći u obnovljivim izvorima, ali ovi procesi odvijaju se veoma sporo, bez jasnih strateških pravaca i u kontekstu sistemske korupcije i nebrige za izgubljena radna mjesta.

Ono što je zajedničko dvjema sredinama, koje su međusobno udaljene hiljadama kilometara i obilježene potpuno različitim istorijskim i političko-ekonomskim razvojem, jesu trauma izazvana gašenjem ključne djelatnosti, nostalgija za industrijskim načinom života, osjećaj gubitka životnog ambijenta koji je osiguravao ekonomsku sigurnost i unutarnje zadovoljstvo, uvjerenje da rad ima smisla, i, najzad, traganje za izgubljenim identitetom.

Može li Zenica učiti od Heerlena?

Heerlen je doživio jednu od prvih evropskih tranzicija. Ovaj gradić, na tromeđi tri snažne evropske države, značajno se urbanizirao u prvoj polovini 20. vijeka. Slično je bilo i u Zenici, u koju se sedamdesetih godina doselilo nekoliko desetina hiljada ljudi iz svih krajeva Evrope i svijeta, a naročito iz raznih djelova bivše Jugoslavije.

U Zenici su se miješale različite kulture, koje su decenijama gradile poseban identitet industrijskog grada. Građani su živjeli po pravilima zajedničkog stanovanja, uvažavanja različitosti i vrijednosti solidarnosti i razmijevanja.

Holandski grad doživio je raspad industrijske paradigme prije više od pola vijeka, stoga bi Bosna i Hercegovina mogla iskoristiti iskustva Holandije i naučiti iz njenih grešaka.

Heerlen nikada nije pronašao odgovarajuće rješenje za problem identiteta. Armija nezaposlenih rudara godinama je bile prepuštena nemilosti prve evropske energetske tranzicije. Alkoholizam, heroinska ovisnost i prostitucija, posljedice su zatvaranja rudnika, s kojima se Heerlen borio decenijama.

Njegovanje sjećanja na rudarski Heerlen i danas se može vidjeti posvuda: muzeji posvećeni industrijskoj prošlosti, stare rudničke zgrade i kopovi pretvoreni u turističke atrakcije, radnje sa rudarskim suvenirima, murali i predstave sa simbolikom tragedije koja je devastirala cijeli jedan evropski region, a pokrajinu dodatno udaljila od ostatka zemlje.

Ovo jasno govori o “pravednoj” tranziciji, koja ostavlja stanovnike i bivše industrijske sredine bez perspektive i mehanizama za ublažavanje posljedica zatvaranja radnih mjesta i tradicionalne proizvodne djelatnosti.

U Heerlenu su i danas prihodi niži u odnosu na ostatak zemlje, socijalne razlike su veće, a – uprkos snažnom razvoju sektora usluga, zdravstva, obrazovanja i prekogranične ekonomske saradnje – građani i dalje osjećaju da im je država oduzela temelje lokalnog identiteta.

Mnogi stanovnici Zenice danas pate zbog toga što nekadašnji pogoni teške industrije stoje ugašeni. Jedan od razloga je gubitak hiljada radnih mjesta, ali se mnogo teže podnosi gašenje Željezare, “majke hraniteljice” i stogodišnjeg simbola industrijskog grada. Zenica bi sada trebalo da dobro razmisli i trasira put alternativnim pravcima razvoja lokalne zajednice i ekonomije.

Međutim, u državi opterećenoj dugovima, korupcijom i tromom administracijom, tranzicija bi mogla imati još tragičnije posljedice od onih viđenih u Heerlenu.

Industrijski pejzaž Parka Gravenrode i zenička halda na Rači

Ono što razlikuje Heerlen i Zenicu jeste pristup rješavanju pitanja napuštenog zemljišta na bivšim industrijskim lokacijama. U blizini Heerlena se nalazi živopisni sportsko-rekreacioni park Gravenrode, u okviru kojeg se uzdiže veštačko brdo Wilhelmina.

Na mjestu gdje se danas nalaze most, park i čuveno stepenište, gdje šetaju zaljubljeni parovi, te jedno od najvećih unutrašnjih skijališta na svijetu, nekada je bilo podnožje goleme rudničke deponije sa 36 miliona tona rudarskog kamena i jalovine iz državnog rudnika Wilhelmina.

Danas je tu uređen turistički park smješten na jednoj od rijetkih uzvisina Južnog Limburga. Krajolik brda Wilhelmina osmislile su regionalne i lokalne vlasti, a danas je pod upravom nekoliko opština kojima pripada šire rekreaciono područje Parka Gravenrode.

Na deponiji metalurškog otpada Rača, u blizini Zenice, Željezara Zenica je stotinu godina odlagala opasni industrijski otpad – trosku i bernu – nastao proizvodnjom u Visokoj peći, Čeličani i drugim željezarskim pogonima. Industrijska deponija Rača zatvorila je nekada vodonosne izvore starog naselja Tetovo, a njeno tijelo je izbušeno desetinama ilegalnih rudnika, koje lokalno stanovništvo decenijama eksploatiše kako bi prehranilo porodice.

Danas je Rača predmet ekonomske računice i tržišnog nadmetanja. Onaj ko utvrdi vlasništvo nad ovim izdašnim izvorom dobiti, taj će i dalje izvlačiti vrijednu bernu iz zeničke halde.

Činjenica da je ova industrijska deponija opterećena teškim zagađenjem toksičnim materijalima koji su tu decenijama odlagani, uz sigurnosne rizike nestabilnog terena u neposrednoj blizini naselja, sporedan je problem, koji se još dugo neće naći na dnevnom redu donosilaca odluka.

Sanacija industrijske deponije Rača zahtijeva znatna sredstva i obiman projekat zatvaranja i transformacije. Ova pitanja su političarima potpuno sporedna, iako se cijela Bosna i Hercegovina suočava sa izazovima energetske i zelene tranzicije.

BiH nema ni odgovarajući zakonski okvir koji bi omogućio realizaciju skupih i složenih projekata zatvaranja i remedijacije napuštenih industrijskih lokacija, kojih je mnogo u državi sa slavnom prošlošću metalske industrije i rudarstva. Dvadeset godina taloženja rezultiralo je visokom koncentracijom zagađivača, posebno olova, kadmijuma i policikličnih aromatičnih ugljikovodika u gornjem sloju tla okolnih naselja, uključujući Tetovo i Kanal. Danas ne postoji dovoljno dokaza koji bi utvrdili da li se ovi nivoi prirodno smanjuju ili ostaju na opasnim pragovima uprkos zatvaranju fabrike.

Heerlen je opasne posljedice koje dugogodišnji rad teške industrijske ostavlja na napuštenom zemljištu i površini okolnih naselja spriječio opsežnim intervencijama na stabilizaciji terena nekadašnje deponije, prekrivanjem jalovine slojem čistog zemljišta, ozelenjavanjem i pošumljavanjem te uspostavom kontrole erozije i procjednih voda i dugoročnog monitoringa.

Problem industrijske deponije Rača je znatno složeniji od onog deponije Wilhelmina, koja se uglavnom sastoji od rudarske jalovine. Zenička lokacija sadrži metalurški otpad nastao preradom rude, uključujući trosku i metalne ostatke.

Problem grijanja

Predstojeća sezona grijanja u Zenici je neizvijesna s obzirom na povezanost integralne proizvodnje u Željezari sa sistemom daljinskog grijanja grada. Sa gašenjem pogona Željezare Zenica, koji su grad snabdijevali energijom za grijanje, a zatim i Koksare i Visoke peći, čije je plinove koristila nova Toplana, ugašen je i sistem koji je bio zasnovan na toj povezanosti.

Zenička Toplana – nastala zahvaljujući javno-privatnom partnerstvu između Grada Zenica, kompanije ArcelorMittal Zenica i finskih partnera – već mjesecima upozorava na neodrživost rada, praćenu ogromnim gubicima i neizvijesnošću prelaska na alternativne energente. Najavljena je mogućnost pokretanja stečaja, što samo potvrđuje osnovanost bojazni Zeničana da će u predstojećoj zimskoj sezoni ostati bez grijanja.

Problem daljinskog grijanja za stanovnike Heerlena riješen je prije dvadesetak godina, kada se shvatilo da se korištenjem energije iz zatvorenih rudnika može proizvesti dovoljna količina toplote za grijanje cijele regije. Danas ovaj sistem pokriva stotine hiljada kvadratnih metara korisne površine i dalje se širi.

Sistem funkcioniše tako što bivše rudničke jame, koje su napunjene vodom, služe kao izvor energije za grijanje, a hladna voda iz plićih dijelova rudnika koristi se za hlađenje zgrada. Radi se o tzv. mreži pete generacije, koja koristi toplu rudničku vodu i otpadnu toplotu iz zgrada i data-centara, toplotnim pumpama podiže temperaturu na potreban nivo za grijanje te povezuje stambene i poslovne objekte u jedinstvenu geotermalnu mrežu.

Politehnički fakultet Univerziteta u Zenici pokrenuo je razg

ovore sa opštinskim vlastima Heerlena o razmjeni korisnih iskustava koja bi se mogla primijeniti u Zenici, na osnovu korištenja energije iz zatvorenih rudnika mrkog uglja.

Univerzitet u Zenici je u januaru ove godine, nakon najave iz Nove željezare o mogućem stečaju, organizovao javnu tribinu o budućnosti grijanja u Zenici, na kojoj su javnosti predstavljena četiri različita pogleda na ovo pitanje. Sva predložena rješenja se zasnivaju na tehnološki i infrastrukturno trenutno mogućim konceptima dovođenja toplotne energije do domaćinstava i privrednih subjekata. Međutim, nijedan prijedlog nije uzeo u obzir mogućnost crpljenja termalne energije iz ugašenih rudničkih pogona.

Priču o povezanosti zajednica koje su kroz istoriju izgubile svoju industrijsku svrhu, a danas žive sa naslijeđem prošlosti tragajući za novim identitetom, pokrenuo je Maurice Hermans, umjetnik iz Heerlena, u sklopu jedinstvene platforme pod nazivom The Anti-City Guide.

Rezultati ovog zanimljivog projekata, koji istražuje industrijsku prošlost i posljedice tranzicije u više gradova Evrope, uključujući Zenicu, naći će se u online publikaciji i štampanom izdanju, koje će uskoro biti dostupno na holandskom jeziku.