Ženi Lebl, Danilo Kiš, reditelj Aleksandar Mandić, producent Milena Stojićević, snimatelj Done Zipevski, Tel Aviv, Izrael (foto © Aleksandar Mandić)

Ženi Lebl, Danilo Kiš, reditelj Aleksandar Mandić, producent Milena Stojićević, snimatelj Done Zipevski, Tel Aviv, Izrael (foto © Aleksandar Mandić)

Od danas je u knjižarama La vita nuda Danila Kiša i Aleksandra Mandića, u izdanju milanskog izdavača Mimesis (kolajna Saggi letterari , prevela: Alice Parmeggiani Dri). Osvrt našeg saradnika Božidara Stanišića, autora pogovora

14.10.2021. -  Božidar Stanišić

Logori - prema Kišu nema bitnijeg obilježja istorije 20. stoljeća. Njegovu misao o logorima, nacističkim i staljinističkim, nalazimo na početku i u središtu njegovog opusa. Na kraju svog životnog puta, snimanjem televizijskog serijala Goli život , zajedno sa rediteljem Aleksandrom Mandićem, Kiš je iznova potvrdio vlastito ubjeđenje o logorima. Takođe svoje značajno mjesto na vertikali evropskih pisaca i filozofa koji su odbijali svaki kompromis sa revizijom istorije. U tom smislu vidim ga posve blizu Adornu, osobito Kamiju i njegovom stavu o piscu 20. stoljeća, koji je dužan da govori “u ime svih koji pate, bez obzira na svojstva prošlosti i budućnosti i ma kakve bile zastave naroda koji ih ugnjetavaju. Za umjetnika nema privilegovanih dželata…” A to važi i za one koji su mučili, nerijetko i ubijali logoraše Golog otoka i ostalih logora i zatvora za takozvane informbirovce.

Svega dvije stranice predgovora Aleksandra Mandića ( Poslednje Kišovo delo ), Kišovog glavnog saradnika i “krivca” za realizaciji serijala Goli život neophodna su prolegomena svakom čitaocu ovog djela. Predgovor sadrži sve što je od esencijalnog značaja za razloge nastanka tog serijala i knjige, trideset godina potom 1 .

Esencijalno - navodim prema Mandiću: Kiš, gost Instituta Van Lir, 1986. u Izraelu je sreo Evu Nahir i Ženi Lebl , Jevrejke porijeklom iz Jugoslavije; “verovale su da je jedino Kiš pravi čovek koji bi mogao da piše o njihovim životima”. Danilo je slušao njihove ispovijesti, “bolne i čudesne sudbine o kojima ne bi hteo da piše”. Predlažio je Mandiću da ode tamo i napravi dokumentarac. „Naš Šoa“, rekao je. Reditelj je pristao, ali pod uslovom da Kiš bude ispred kamere, “pripovjedač koji će ih uzeti za ruke i provesti kroz sećanja”.

Odbio je, uz svoj čuveni odmah rukom.

“Televizor nikada nije imao, pa ni želju za takvim prisustvom po kućama. Trebalo je tri godine da ga ubeđujem i tek u martu 1989. krećemo sa malom ekipom u Izrael. Snimali smo tamo nedelju dana po celoj zemlji. Slušao sam njihove ispovesti. Potresen i u neverici šta se sve može preživeti. I mog druga Danila kako od njih traži detalje i činjenice poput kakvog islednika iz svojih knjiga, ali sa saosećanjem i pažnjom. Pretposlednjeg dana bili smo ispred Zida plača i kao u najgoroj petparačkoj priči, tako nesvojstvenoj njemu, tu, baš tu, zabolelo ga je rame. Pojavila se senka smrti koju je u poslednjih nekoliko godina nosio u plućima. Sutradan smo otputovali, mi do Beograda a on dalje, do Pariza. Sumnja je tamo potvrđena, bolest se vratila a nada potonula. Doktori preporučuju ponovno zračenje, Danilo odbija. Još malo voljenog Dubrovnika, Još malo šetnje uz more i… gotovo . Oktobar, kraj u Parizu i sahrana u Beogradu. Niti je tražio da vidi, niti sam ja bio u stanju da, bez njega, tih meseci gledam išta od snimljenog materijala. Kada je sahranjen, krenuo sam da zaokružim taj dug i sačuvam njegovo poslednje delo. Obišao sam i snimio mesta o kojima se govori u seriji. Zatim smo montirali zajedno. Bio je pored mene, u svim nedoumicama, u stvaranju redosleda, u izboru kadrova, na svakom rezu, sam slušao sam šta bi on rekao. I siguran sam da ga nisam izdao. Serija ima četiri epizode koje traju 215 minuta. Emitovana je od 12. do 15. marta 1990. godine iz studija u Sarajevu. I opet, kao u nekoj simbolici neupotrebljivoj za umetnost, bila je to poslednja stvar koju su zajedno, uživo, gledali ljudi u Jugoslaviji. Osim u Hrvatskoj, gde su stvar „morali da provere” pre nego što su je emitovali posle nekoliko dana. Pred vama je tekst serije. Ja, koji ga takoreći znam napamet, i sam se čudim neverovatno moćnoj, ljudskoj i literarnoj snazi koja zrači iz ovog dijaloga, zahvaljujući iznad svega Danilovom načinu razgovora. Nemam šta da dodam”.

Znam, nakon ovog svjedočanstva, trebalo bi bilo reći samom sebi: završi ovaj prigodni tekst baš ovim nemam šta da dodam . Ali, budući grešnik, dodajem: Tokom šest godina kroz logore na Golom otoku i Svetom Grguru prošlo je… Koliko logoraša? Prema istraživanjima ozbiljnih istoričara i publicista brojke variraju između 13.000 i 16.000 lica (nikako, kao što su tvrdili neki od njih, među njima i Vladimir Dedijer, Titov biograf, 33.000 ili, tokom devedesetih, u periodu antikomunističke histerije, kad se u državama nastalim na pepelu Jugoslavije propagandno operisalo realno nepostojećim podacima o desetinama, nerijetko i stotinama hiljada logoraša). Na Golom su postojala četiri radilišta: „Stara Žica“, „Žica“, Radilište V, Radilište 101 ili „Petrova rupa“. Radilište V bilo je žensko. Najveći broj žena zabilježen je 1951. godine – 550. Tokom Perioda Informbiroa istovremeno na Golom otoku i u drugim logorima i zatvorima nikad nije bilo više od 8.200 interniranih. Ukupan broj umrlih na Golom otoku nije nikad tačno utvrđen, ali se pretpostavlja da ih je bilo oko 400. Isto tako se pretpostavlja da je broj umrlih (do 1963) od posljedica boravka u logoru između 400 i 500 lica. (To je posljednji period masovnijih progona neistomišljenika u kojima je Partija vidjela opasnost. Nakon 1956. metod je promijenjen – primjenjivano je odabiranje istaknutijih opozicionara čije kažnjavanje je trebalo da posluži kao primjer za zastrašivanje ostalih. Jedan od primjera je Mihajlo Mihajlov.)

Toliko što se tiče suvih podataka.

Nakon otpuštanja logoraši su potpisivali Obavezu, već pripremljen formular vrlo vrlo jednostavnog sadržaja – da neće progovoriti o svojim logoraškim danima. Ostajali su sumnjivi vlastima, praćeno je njihovo ponašanje, svaki od njih imao je svoj dosije. Povratak u takozvani normalni život nije bio lak nikom od bivših logoraša. Među njima je bilo i onih koji su se nakon logorskog iskustva odlučili na odlazak iz Jugoslavije, uglavnom zauvijek. Tako su učinile i Eva Nahir i Ženi Lebl, bivše logorašice, svjedoci vremena o kojem su progovorile u Golom životu Danila Kiša i Aleksandra Mandića.

Goli otok nije bio tabu-tema u Jugoslaviji samo za vrijeme Perioda Informbiroa, već i godinama kasnije. Istina o Golom otoku prodrla je u javnost tek početkom osamdesetih godina, dakle nakon Titove smrti, u istoriografiji i publicistici. Ipak, bilo je i ranijih ukazivanja na tu temu u književnim djelima (Dragoslav Mihailović, Vitomil Zupan, Branko Hofman, Slobodan Selenić…). Tokom osamdesetih objavljene su prve brojke o logorašima. Isto tako i prve ispovijesti bivših logoraša. U njima je bilo i izraza nevjerice da bi moglo biti mnogo onih koji ne bi povjerovali u njihovo svjedočenje o logorskim patnjama. To nas može podsjetiti na sumnju preživjelih u nacističkim i sovjetskim logorima da bi njihova priča o užasima kroz koje su prošli mogla izgledati vjerodostojno.

Po objavljivanju podataka o broju kažnjenika, bilo je i reakcija nekih starih, dogmatski nastrojenih komunista koje se mogu sintetizovati u jedno lakonsko: samo toliko ?, iz izjave jednog od njih. U to ime su potezani brojevi žrtava nacističkih i staljinističkih logora. Bez obzira na uvjerenje tih dogmata (“Šta se moglo činiti? Mi smo se odlučili za Tita! Dakle, u čemu je naš grijeh?), takođe činjenicu da nisu govorili neistinu o disproporciji žrtava naših i logora u Trećeme Rajhu i SSSR-u, tada, kao ni kasnije, iz cijelog materijala rasprava, studija, svjedočenja, intervjua…, čini se da na površinu nije izbijalo pitanje o proporciji zločina i kazne.

Vjerujem da je Kiš, autor Porodičnog ciklusa ( Bašta, pepeo; Rani jadi; Peščanik ), valjda nekim šestim čulom dječaka koji je vidio vlastitog oca na polasku u Aušvic - na put bez povratka, u susretu sa Evom Nahir i Ženi Lebl, iznova osjetio duboku potrebu da ispravi istoriju u predstavljanju događaja ili u njenom naučnom pristupu i čini je konkretnom . Ali, te potrebe ne bi bilo u toj i takvoj mjeri da Kiš nije posjedovao strah od zaborava ili, prevedeno mišlju Dostojevskog, strah pred granicama pamćenja . (Velim: posjedovao – jer posjednik straha ima moć kontrole nad strahom, što mi se čini da implicitno proizilazi iz najdubljeg semantičkog sloja Porodičnog ciklusa . )

Na kraju, umjesto ikakvog posebnog zaključka ovom prigodnom zapisu povodom italijanskog izdanja Golog život , velim da se ova knjiga, kojoj je formu zapravo dala Mandićeva režija, može čitati od početka do kraja u smjeni kazivanja Eve Nahir i Ženi, zatim nastojeći “povezati” sve dijelove jedne ili druge svjedokinje u cjelinu, bez “prekida”. Potom, isto tako zasebno, i pitanja Danila Kiša – koja su islednikova priča. Kiš nije imao priliku da vidi ništa od snimljenog materijala - umro je šest mjeseci prije emitovanja serijala, ali vjerujem da bi bio zadovoljan (ne bi odmahnuo rukom, što dobro pamte Mandić ali i ostali njegovi prijatelji) da je imao priliku da vidi Goli život kao knjigu. Djelo, svo u duhu njegove refleksije: Ja, pre svega, pričam priču, nadam se uzbudljivu priču, po pravilu halahe (tradicije)… (…) Ja sam, kao što sam već u svojim ne malobrojnim intervjuima rekao, zainteresovan za priču, za njen početak, sredinu i kraj. Sve ostalo je marginalno .

--

1 Već godinama smatrajući da je serijal Goli život zbog težine svoje dokumentarnosti, dubini svjedočenja svojih protagonistkinja i osobitosti Kišovog glasa takođe knjiga, u proljeće 2020. sam se obratio Mirjani Miočinović, Kišovoj supruzi. Odmah prihvativši moj prijedlog, obratila se reditelju Aleksandru Mandiću. Rezultat: zahvaljujući Mirjaninoj pažnji i trudu da sve izrečeno u serijalu pretvori u pisanu riječ, knjiška verzija Golog života pojavila se u Mandićevoj izdavačkoj kući Yes Pro (Beograd) već početkom ljeta iste godine. (Gojko Božovič, čija kuća Arhipelag je Kišov ekskluzivni izdavača za Srbiju, odrekao se prava na ovu knjigu.) Prijedlog za italijansko izdanje sam odmah poslao profesoru Massimu Rizzanteu, jednom od rijetkih pouzdanih poznavalaca Kišovog djela u Evropi i… Evo knjige, u već poslovično sjajnom prevodu Aliče Parmeggiani Dri. Krivac za moj pogovor je Massimo, ali još uvijek mislim da je moj tekst suvišan.

 


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by