Ivan Cankar

Ivan Cankar

U Sloveniji i susjednim krajevima u kojim djeluju slovenačke kulturne zajednice godina 2018 je protekla u znaku obilježavanja stogodišnjice smrti Ivana Cankara (1876-1918), pripovjedača, pjesnika i dramskog pisca

18.04.2019. -  Božidar Stanišić

Vrhnika, Na klancu

Kad skrene sa auto-puta od Ljubljane prema Postojni, posjetilac nema potrebe da upita prolaznike gdje je Spomen-dom posvećen najznačajnijem slovenačkom piscu. U ovom gradiću, koji se u hronikama spominje i kao Oberlaybach (Gornja Ljubljana), sve je u znaku Ivana Cankara.

Ipak, turistički prospekti podsjećaju posjetioce da su ovdje izvori rijeke Ljubljanice, tragovi nekog neolitskog naselja, ostaci rimskog kaštela. O pradavnom značaju Vrhnike govori njen antički naziv - Nauportus (od grčkog nays – lađa, te latinskog portus – luka), mjesto starije od rimske Emone, ali i neočekivana legenda o Argonautima i Jasonu. Do Crnog mora su doplovili Savom i Ljubljanicom, te na njenim izvorima rastavili lađu na dijelove koje su kopnenim putevima prenijeli do Jadranskog mora.

Martovsko jutro, prasak proljećnog plavetnila nad Vrhnikom.Prolazim pored crkve sv. Lenarta, evo me na početku strme ulice Na klancu, pred Spomen-domom Ivana Cankara . Na mjestu te skromne kuće nekad je bila drvena bajta pokrivena slamom. U toj ubogoj kućici rođen je budući pisac i pjesnik, osmo od dvanaestoro djece u porodici siromašnog krojača. Od one bajte izgorjele u požaru ostao je samo jedan zid. Cankarevi su se pet puta preseljavali, o tome u Vrhniki govore spomen-ploče na skromnim kućama.

Sanjam li ili niska drvena vrata Spomen-doma otvara Cankar – on, glavom i brcima! Mladić u crnom odijelu iz epohe Crno-žute monarhije, Damjan Debevec, vodič – na moje iznenađenje uzvraća vedrim smiješkom. Ne, nije banalan kao što je to slučaj kostimiranih likova u raznim zamkovima i tvrđavama Starog kontinenta. Naprotiv, posjetioca lako osvoji neposrednošću svake izgovorene riječi. “Nisi prvi!” Možda bi to htio reći? Ali, već mi živahno pripovijeda o Cankarevom djetinjstvu i mladosti, o Vrhnici tog vremena, ekonomskoj krizi tog kraja koja je i Cankarima onomad donijela mnogo nevolja. “Zamislimo sada jednu brojnu porodicu u kućici kakva je bila ona nekadašnja! Djeca su spavala i na zemljanoj peći, a ona posve mala u trbuhu krojačkog stola!”

Spomen-dom i njegov enterijer nastali su zahvaljujući predmetima koje su pojedini stanovnici tog kraja poklonili tom muzeju. U cijeloj kući autentičan trag samo su Cankareve knjige i dva portreta. Pisac, da bi preživio, crtao je portrete po narudžbi. Znam, pisca ne treba tražiti u rodnoj kući. Svejedno – radoznao sam ovog jutra.

Zastajem kraj vitrine u kojoj su sva izdanja Cankarevih djela. Vraća mi se, kao odjek mog davno stečenog uvjerenja o njemu – bio je pravi pisac. I to od onih koji pišu svakog dana, bespoštedno o svijetu nepravde i hipokrizije, ali i o samom sebi. Pogledom tražim knjigu Crtica (1899), prvo Cankarevo prozno djelo. To su kratke priče iz djetinjstva i mladosti ovog velikog slovenačkog moderniste. Bile su moj prvi korak prema njegovom obimnom djelu; pripovjedački biseri koji, estetski i semantički, stoje uz bok najboljim stranicama Mopasanovim i Čehovljevim. Damjan očekuje moja pitanja, a ja – zagledan u police sa knjigama, ćutim. On mi pokazuje naslov prve i jedine Cankareve knjige poezije, Erotiku , koja je svojom poetskom slobodom “na temu” zasmetala ondašnjem biskupu ljubljanskom. Njegova ekscelencija Anton Bonaventura Jeglič svojim novcem je otkupio 700 primjeraka zbirke i spalio ih. Tako je visoki prelat ušao u istoriju književnosti zajedno sa dimom i pepelom cenzorske lomače, a Cankar, oduvijek u materijalnoj stisci, prilično je zaradio na toj knjizi. Kasnije, 1902, iz protesta je štampao novo izdanje. Poeziju potom nije više pisao.

Pozdravivši se sa Damjanom, idem u šetnju Starom cestom. U jednom baru – sve je u znaku Cankarevih brkova, u svim bojama. Tu pijem malo točeno pivo (neću reći koje, da se ne ljute oni iz konkurencije). Potom koračam ka Voljčevoj ulici, da vidim kuću, pretposljednju sa liste selidbi Cankarevih, iz koje je Ivan, po maturskoj diplomi, otišao na studije u Beč. U tom domu Cankarevi su imali jednu sobu, a kuhinju su dijelile tri porodice.

Autor slike B. Stanišić

Autor slike B. Stanišić

Cankarev Beč

Ako je čitaocu stalo da upozna detaljnu biografiju Ivana Cankara, neka se ubaci u mrežu. Lako će naći više izvora (i na italijanskom), a meni, koji rasipno trošim moju “hiljadarku” riječi za zapise na ovom portalu, bolje će biti da kažem ponešto više o njegovom bečkom periodu. Prvi, kraći boravak u Beču imao je u periodu 1896-97; drugi, od 1898 do 1909. U to vrijeme jedan od glavnih centara evropske kulture i umjetnosti, Beč se Cankaru otvarao poput literarnog ali i političkog horizonta. Napustio je tehničke studije, upisao se na slavistiku; u tom gradu se upoznao sa svim umjetničkim tendencijama evropske Moderne i djelima većine modernih njemačkih, francuskih, engleskih, italijanskih i skandinavskih pisaca, ali i sa suprotnostima prijestonice u kojoj se ogledala socijalna realnost cijele Monarhije. Tada je posve izoštrio svoje socijalističke poglede. Bio je i učesnik i posmatrač života bečke sirotinje, radničkih predgrađa, nezaposlenih i odbačenih ljudi. U tom periodu napisaće većinu svojih djela – proznih i dramskih, u kojim je šibao dvolični, bezobzirni i farizejski svijet bogatih i stvarao likove iz svijeta običnih ljudi, pritisnutih bijedom ali svjesnih vrijednosti socijalne pravde. Da pomenem samo neka od brojnih djela pisca čija misao o svijetu i čovjeku se kretala između ničeanstva i hrišćanstva: Na klancu , Sluga Jernej i njegovo pravo , Martin Kačur , Kuća Marije Pomoćnice, Kralj Betajnove…

U Beču je proveo jedanaest godina, kao posve nepoznat pisac. Kad ga je Sofka Kveder, njegova zaručnica, nagovorila da objavi Crtice , dao je pristanak samo za neke od njih. Još u Ljubljani, kao učenik njemačke realke, osjetio je koliko je manje vrijedan kao Slovenac.

Otkriće Ivana Cankara, čija su djela prevođena na mnoge jezike u svijetu (počev od 1907: na finski, češki, srpski…), Austrijanci duguju Erwinu Köstleru, koji je sredinom devedesetih počeo prevoditi njegova djela. Ustanovivši nedostatke starijih prevoda, Köstler je preveo Cankara na savremeni njemački. Tako je u Austriji i na njemačkom govornom području konačno zapažen kao pisac evropskog formata.

Po povratku u Sloveniju Cankar postaje politički protivnik Monarhije, oponent njenom militarizmu, zagovornik stvaranja zajednice južnoslavenskih naroda ali i očuvanja slovenačkog kulturnog i jezičkog identiteta. Ali, to je već druga tema – uglavnom pripada samo istoriji, kao i pomenuta zajednica koje više nema. Cankar je umro 11. decembra 1918, deset dana nakon proglašenja te, prve zajednice. Sahranjen je uz najviše počasti, na groblju Žale u Ljubljani, pored svojih drugova, pjesnika modernista Murna e Ketea.

Cankareva godina, 2018

U Sloveniji i susjednim krajevima u kojim djeluju slovenačke kulturne zajednice godina 2018 je protekla u znaku obilježavanje stogodišnjice smrti Ivana Cankara.

Mom pitanju na temu inicijativa u ovom kraju Italije o najvećem slovenačkom piscu ljubazno se odazvao Martin Lissiach, koordinator “Cankareve godine u Trstu” koju je organizovala Slovenačka ekonomsko-kulturna zajednica: “Ministarstvo kulture Republike Slovenije prošlu godinu je proglasilo Cankarevom ( http://www.mk.gov.si/si/cankarjevo_leto/ ). Radi se ponajviše o sadržajima važnim za državni kulturni plan u 2018, u Cankarevom domu i bibliotekama, a u linku nedostaju predstava Kralj Betajnove Stalnog slovenskog teatra u Trstu. Riječ je jednom izuzetno širokom kulturnom kontekstu - glavni slovenački izdavači su objavili Cankareva djela, uprizoren je u teatrima, sve biblioteke su usmjerile svoju aktivnost prema ovoj godišnjici, Cankarev dom i Mjesni muzej u Ljubljani su realizovali dvije velike izložbe, čak mu je Slovenska filharmonija posvetila jedan koncert. Akcentirajmo i proizvodnju dva dugometražna filma: Tisoč ur bridkosti za eno uro veselja i Cankar , oba iz 2018, projektovana na Festivalu slovenačkog filma u Portorožu.

“Može se reći da je slovenačka kultura generalno afirmisala Cankarevu važnost… Pored toga, dodajem, da su kod nas u Trstu objavljena tri knjige: Na otoku (zbirka kratkih priča, u prevodu Paole Lucchesi i redakciji Marije Mitrović, u izdanju Založništva tržaškega tiska ); Keep Calm and read Cankar (Misli, riječi i želje Ivana Cankara, uredile i prevele Darja Betocchi, Poljanka Dolhar i Martin Lissiach – dvojezično izdanje Slovenskog kluba iz Trsta); Sluga Jernej i njegovo pravo (pripovijest u prevodu i redakciji Darje Bertocchi, u dvojezičnom izdanju kuće Comunicarte ). Promocije ovih edicija su još uvijek u toku, tako da i zbog drugih sadržaja u Sloveniji i drugdje možemo govoriti o produžetku Cankareve godine… Dužnost mi je da pomenem imena intelektualnih pregalaca: Marija Mitrović, Marta Ivašič i Marija Pirjevec, zaslužnih za ostvarenje tršćanskih inicijativa…”

Jedan moj, sitan zaključak: Toliko inizijativa! To je dobro, štaviše sjajno – od pada komunizma do danas crkva i kršćanska misao u Sloveniji svojatali su Cankara svodeći ga na trijadu Mati, Domovina, Bog. Ali Cankar nije samo to, dakako nimalo zanemarljivo svođenje računa naročito prisutno u njegovoj posljednjoj knjizi crtica Slike iz snova (1917). Zato - neka o njemu primarno svjedoči pedesetak njegovih djela proze, drama, eseja, poezije i članaka.

Beogradski Kralj Betajnove

Prošle godine, postavkom ove Cankareve drame, Jugoslovensko dramsko pozorište je obilježilo 70 godina svog postojanja. Dramu, objavljenu 1902, prvi put izvedenu u Ljubljani 1904, u Beogradu je onomad postavio legendarni reditelj Bojan Stupica. Ovu, nažalost aktuelnu – Milan Nešković. “Neverovatno! To treba videti – nakon celog stoleća, iste stvari!”, piše mi u svojoj kratkoj poruci jedan moj beogradski prijatelj. “Nekažnjeni lihvar, lopov i ubica Jozef Kantor, uveren da cilj opravdava svako sredstvo - naš je savremenik! On je živa metafora ove beskrajne tranzicije i dekadencije svih vrednota! Svi mi, koji još uvek držimo do poštenja i ponosa, ogledamo se u nemoći njegovog protivnika, studenta Maksa… Neverovatno, velim ti!”

Argonaut savjesti i pravednosti

Ko je u nezavisnoj Sloveniji predložio, ni ko je realizovao grb Vrhnike u kojem je, na modroj podlozi, Jasonova lađa sa bijelim jedrom i sedam pari vesala? To ne znam, ali mi se čini da Jasonova žuta lađa u gradskom grbu liči na lijevi brk Ivana Cankara, argonauta savjesti i pravednosti!

Za kraj ovog prigodnog zapisa, nagrada strpljivom čitaocu – ali nimalo ležerna: odlomak iz crtice Zastidio se majke , najdublje kratke priče evropske književnosti na temu grijeha.

...........

 

Majka je stigla izdaleka, iz sela koje je bilo udaljeno od grada dobra četiri sata hoda. Njene čizme - muške čizme koje su dosezale do koljena - bile su sve blatnjave; pa i suknja - široka seljačka suknja išarana zelenim cvjetovima - bila je poškropljena. U desnoj ruci majka je držala kišobran i veliki svežanj, u kojem je nosila košulje i par novih cipela za Jožu, a u lijevoj ruci držaše veliku maramu, u čiji je čvor stavila deseticu koju je donijela Joži.
 Majka je bila umorna i gladna, ujutro nije kupila nimalo hljeba za sebe zbog toga da ona desetica ostane cijela. Noge su je boljele i kašljala je; njeno lice bilo je suho, na obrazima je imala duboke jame. Hodala je polagano gore--dolje i gledala u prozore koji su se blistali kao da su pozlaćeni.
 U školi je zvonilo, zvonilo je dugo, a zatim nastade buka i žagor. Iza velikih vrata ispade mnoštvo đaka; najprije oni mali iz nižih razreda – vikali su i ganjali se po trgu, za njima iziđoše stariji đaci - hodali su ozbiljnije i gordo.

U gomili veselih drugova dođe i Joža. Spazi svoju majku - seljačku suknju išaranu cvjetovima, visoke blatnjave čizme, crvenu gornju haljinu, šarenu maramu na glavi, pozadi povezanu, veliki svežanj i nezgrapni kišobran.
 "Zar nije to tvoja majka?" , upita ga drug.

"Ne, nije to moja majka!" , odgovori Joža.
 Stidio se seljačke suknje išarane zelenim cvjetovima, visokih čizama, crvene haljine, marame, kišobrana i velikog svežnja, a u tom svežnju bile su njegove nove košulje, koje je majka noću šila i po kojima su kapale njene suze.

Skrio se u gomili i prođe mimo nje.

(…)

Izvan grada ona se pozdravi sa sinom, a Joža je namjeravao kleknuti pred njom, sakriti svoju glavu u njeno krilo i reći: "Majko, zastidio sam te se", ali nije kleknuo.

Kad je majka bila već daleko, kliknuo je:"Majko!"
 Majka se osvrnu.

"Zbogom, majko!"
 Iz daljine je vidio kako majka lagano gazi po blatnom drumu, tijelo joj je bilo pognuto, kao da je na plećima nosila neko breme.
 Joža ode kući i sjede u kut na veliki svežanj koji je majka donijela, rukama sakri lice i zaplaka. Grijeh je ležao na njegovoj duši i suze ga nisu mogle oprati, skliznuše pored njega kao uz tvrdi kamen...
 Davno je to bilo, a na njegovoj duši leži grijeh, težak i velik kao prvog dana, i tako je njegov život sada prepun žalosti i patnje.


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by