Marija Jurić Zagorka

Marija Jurić Zagorka

Prva profesionalna politička novinarka u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi, zagovornica ženskih prava, jedna od najčitanijih hrvatskih književnica svih vremena, suosnivačica Hrvatskog novinarskog društva

03.09.2021. -  Daniela Fusari

(Originalno objavljen na Vitamine vaganti , 21. avgust 2021)

Statua koja je prikazuje, u Zagrebu, podsjeća – možda zbog malog gracioznog kišobrana i odjeće tipične za Belle époque – na Mary Poppins pomalo opterećenu bremenom godina, koja s odlučnim stavom i ponosnim držanjem korača svojim životnim putem. Ta predstava je potpuno vjerna onome što je ova gospođa bila. Prema riječima Ane Pavlić, Marija Jurić Zagorka je bila “prva profesionalna politička novinarka u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi, zagovornica ženskih prava, jedna od najčitanijih hrvatskih književnica svih vremena, suosnivačica Hrvatskog novinarskog društva, književnica, dramatičarka, scenaristica, pionirka znanstvene fantastike, osnivačica prve ženske sindikalne organizacije u Hrvatskoj, i mogli bismo nastaviti dalje nabrajati. To je ono što Mariju Jurić Zagorku čini pravom ikonom feminizma“ .

Dakle, jedna istaknuta ličnost čije su velike zasluge prepoznate tek posljednjih godina. Rođena je 1873. godine, vjerojatno 2. ožujka, u selu Negovec kraj Vrbovca, u Zagrebačkoj županiji. U to doba Hrvatska je bila sastavni dio Austro-Ugarske monarhije, unutar koje su se već dugo vremena rasplamsavale težnje brojnih naroda za osamostaljenjem. Hrvati su gledali s naročitim podozrenjem na politiku mađarizacije koju su provodile vlasti u Budimpešti. Marijin otac, Ivan Jurić, bio je upravitelj imanja Golubovec u vlasništvu baruna Geze Raucha, dakle obitelj je bila dobrostojeća. Međutim, Marija nije imala lako djetinjstvo, uz autoritarnu i bigotnu majku, netrpeljivu prema kćeri koja je rano počela pokazivati odbojnost prema pravilima. Mlada Marija, inteligentna i marljiva u učenju, prvu poduku dobiva u dvorcu od privatnih učitelja, zajedno s barunovom djecom.

Bila je dobra učenica, toliko dobra da se barun ponudio da joj plati studije na jednom institutu u Švicarskoj. Ali Marijina majka, koja je u tom udaljavanju od kuće vidjela opasnost po Marijin moralni odgoj, kategorički se usprotivila. Tako se Marija upisala u jednu žensku gimnaziju pri zagrebačkom Samostanu sestara milosrdnica. Još kao djevojčica Marija je stvarala nevolje, udaljavajući se od ženskog ideala prema kojem ju je njezina majka željela oblikovati. U svojoj desetoj godini ponijela se neprimjereno i dovela svoju obitelj u nelagodnu poziciju, stavši u obranu hrvatskog identiteta, što je bilo u otvorenom kontrastu s barunovim promađarskim političkim stavovima; u dvanaestoj godini je ručno izradila svoje prve novine. Kao osamnaestogodišnjakinja ponovila je taj poduhvat, objavljujući, pod muškim pseudonimom, uvodnik o Matiji Gupcu, hrvatskom seljaku iz 16. stoljeća koji je predvodio narodnu bunu protiv feudalaca. Marija je bila privržena socijalnoj pravdi; voljela je slobodno izražavati riječima vlastite misli, uvjerenja i ideale; voljela je i glumiti... Željela je biti glumica, ta nemirna gimnazijalka, ali jednoj djevojci iz dobre obitelji nije bilo dopušteno izabrati glumu i tako napraviti skandal...

To je bilo dovoljno da Marijina majka odluči stati na kraj tom buntovničkom ponašanju, primoravajući je da stupi u dogovoren brak sa Andrijom Matrajem, činovnikom mađarskih željeznica, koji je bio skoro duplo stariji od nje. Tako se Marija udala u osamnaestoj godini i otišla s mužem u Mađarsku. On je želio da Marija bude pokorna supruga, “anđeo kućnog ognjišta“, i da prigrli “njegov“ nacionalistički ideal, ali ona nije popustila. Naučila je jezik “svog kolonizatora“, naučila je i koristiti telegraf, i te sposobnosti će joj biti od velike koristi tijekom novinarske karijere koja je bila pred njom. Brak je trajao svega tri godine, obilježene fizičkim i psihičkim nasiljem, kojeg se Marija oslobodila pobjegavši i vrativši se u domovinu. Uspjela se razvesti od Matraja, koji je međutim prebacio na Mariju odgovornost za neuspjeh njihovog braka, optuživši je za psihičku nestabilnost (čak ju je dao zatvoriti u psihijatrijsku bolnicu). Marijin otac je, još jednom, stao u njenu obranu, dok je majka svjedočila protiv nje. Tako je Marija izgubila pravo na alimentaciju i na povrat svoje osobne imovine koju je ostavila u supružnikovom domu. Nakon ponovnog osvajanja slobode, Marija se nastanila u Zagrebu gdje je počela pisati i od tog trenutka je krenula njezina prava novinarska karijera.

U početku je bilo zaista teško, radila je kao korektorica u redakciji Obzora, tada najznačajnijeg zagrebačkog lista, i tu je, gotovo krišom, počela pisati. Bila je primorana pisati zatvorena u jednoj sobici, daleko od očiju ostalih novinara koji su je ismijavali i oštro kritizirali, uvjereni da je pisanje, posebice ono političko, muška domena. Ali pisanje je za Mariju predstavljalo smisao života i nije odustala. Zagorka je pseudonim kojim je potpisivala svoje tekstove. Bila je odlučna i toliko sposobna da je punih pet mjeseci, u vrijeme narodne bune protiv autoritarnog režima Khuena Hédervárya, sama uređivala Obzor. I Marija, kao i njene kolege, završila je u zatvoru i iskoristila to vrijeme za pisanje drame u kojoj je reinterpretirala, u feminističkom ključu, jedan događaj iz hrvatske povijesti, pozivajući se na usmenu tradiciju po kojoj je jedna žena predvodila seljačku bunu 1573. Počev od 1895., tijekom više od deset godina koliko je provela u redakciji Obzora, Marija se bavila vanjskopolitičkim i ekonomskim pitanjima vezanim za balkansku regiju, posebno odnosima između Hrvatske i Mađarske; bila je prva politička analitičarka dopisnica iz Budimpešte i Beča i svojim tekstovima postavila je temelje jednog inovativnog stila u hrvatskom novinarstvu.

U međuvremenu je surađivala i sa drugim časopisima, pisala prozu, borila se za jednakost spolova riječima i djelima: osnovala je prvi ženski sindikat i 1903. organizirala je prvi prosvjed žena u Zagrebu. Njena strastvena borba za žensku emancipaciju pronašla je izraz u Ženskom listu, prvom časopisu u Hrvatskoj namijenjenom ženama, a potom u Hrvatici, feminističkom listu koji je Marija u potpunosti financirala o vlastitom trošku.

Marija se 1910. godine afirmirala i kao spisateljica. Njezine priče počele su izlaziti u nastavcima, kao feljtonski romani, da bi tek kasnije bile objavljene u celini. Marijino najpoznatije djelo, “Grička vještica“, zapravo je ciklus od sedam povijesnih romana koji se oslanjaju kako na narodnu tradiciju tako i na dokumentarne izvore. Njezin rodni pogled stvara i osvetljava ženske likove koji imaju pozitivne osobine: Marijine junakinje su inteligentne, poduzimljive, hrabre i odlučne žene koje se bore za pravdu. Jedna od njih je kontesa Nera koja brani žene optužene za vještičarenje.

Tu je potom Jadranka, junakinja istoimenog romana, koja se zalaže za pravo žena na rad kao izvor ekonomske neovisnosti i slobode. Prema riječima Simone Amadori, “povijesni i pripovjedački cilj stapa se s Marijinom potrebom da prodrma svijesti, predstavljajući traganje za jednakošću i pravdom kroz žene izvan okvira“. “Ako bih se odrekla svoje olovke odrekla bih se svog života“, kaže Zagorka u svom autobiografskom romanu “Kamen na cesti“. I zaista, pisala je tijekom cijelog svog dugačkog života: romane (dvadesetak), od kojih su neki pionirska ostvarenja u žanrovima u kojima se hrvatski autori ranije nikada nisu oprobavali, poput kriminalističkog romana i znanstvene fantastike; dramske tekstove, scenarije za filmove, da ne pominjemo Marijin izvanredan misaoni doprinos sadržan u njezinim novinskim člancima i polemičkim tekstovima u kojima se zalaže za ravnopravnost spolova i za ženska prava (pravo glasa, pravo na obrazovanje, na rad i na imovinu).

Kritika nije bila blagonaklona prema njezinom književnom stvaralaštvu, ali Zagorka je shvatila da bi popularna književnost mogla predstavljati izvanredno sredstvo za prenošenje poruke pravde i jednakosti spolova mnogo široj publici. Ni posljednji period Marijinog života nije bio lak. Tijekom Drugog svjetskog rata pretrpjela je progon od ustaškog režima koji joj je oduzeo imovinu i zabranio da se bavi bilo kakvom javnom djelatnošću. Htjela se priključiti partizanima, ali nije više bila toliko mlada... Po pokončanju rata, njezini feministički stavovi nisu bili prihvatljivi novom socijalističkom režimu. Prema zagovornicima socijalističkog realizma u književnosti, žensko pitanje nije se moglo odvajati od klasne borbe kojoj je bilo podređeno. Marija Jurić Zagorka preminula je 29. studenog 1957.

Nakon izvjesnih peripetija oko ostavinskih prava, njezin stan na Dolcu 8, u Zagrebu, postao je memorijalni muzej i sjedište jednog od najznačajnijih centara za ženske studije. Prema jednom istraživanju Ane Kuzmanić i Ivane Perić, objavljenom na portalu Osservatorio Balcani e Caucaso Transeuropa, po Mariji Jurić Zagorki je nazvano nekoliko ulica, ukupno trinaest, u gradovima i manjim mjestima u Hrvatskoj, a u kulturnom centru na Dolcu se svake godine održavaju brojne inicijative koje podsjećaju na Zagorkin značaj. Čak joj je i Google posvetio doodle na 143. godišnjicu rođenja. U Italiji, međutim, nijedan Zagorkin roman nije preveden i o njoj je na talijanskom jeziku napisano vrlo malo.

Tko je stigao dovde sa čitanjem moći će reći da o njoj zna barem malo više.


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by