Rijeka, stara slika, u crvenoj boji dvojezične table

Rijeka, stara slika, u crvenoj boji dvojezične table

Prošle sedmice su u riječkom Starom gradu otkrivene prve ploče s povijesnim nazivima pojedinih trgova i ulica. Inicijativa je promovirana u sklopu projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture. Mnogi su se prisjetili vremena kada su hrvatski i talijanski jezik ravnopravno koegzistirali u gradu. Kako je vizualna dvojezičnost uvedena, a potom ukinuta u poslijeratnoj Rijeci?

20.05.2019. -  Marco Abram

Do početka Drugog svjetskog rata, fašistička Italija nametala je isključivu uporabu talijanskog jezika u Rijeci, da bi počev od sredine pedesetih godina 20. stoljeća na gradskim ulicama bio vidljiv uglavnom samo hrvatski jezik. Između ta dva perioda, u rasponu od otprilike jednog desetljeća, u središtu Kvarnera nakratko je zaživjela vizualna dvojezičnost.

U mjesecima nakon ulaska jugoslavenskih trupa u Rijeku, svibnja 1945, takozvani jezični krajolik – odnosno skup jezičnih znakova vidljivih na teritoriju grada – izgledao je prilično konfuzno. U gradu su se još uvijek mogli vidjeti ostaci natpisa na talijanskom jeziku iz fašističke epohe, koji su postepeno uklanjani. Istovremeno, međutim, bivaju postavljeni brojni novi natpisi, radi organiziranja novog društvenog života i izražavanja novih vrijednosti: kako na hrvatskom jeziku, koji se tako vratio u grad iz kojeg je prethodnih godina bio protjeran, a čije prisustvo je poslije rata bilo neophodno i radi Jugoslavena koji su pristizali iz ostalih djelova federacije, tako i na talijanskom, radi Talijana koji su ostali u gradu.

S ideološke točke gledišta, ideja je bila jasna: “bratstvo i jedinstvo“ među narodima i priznavanje nacionalne kulture svih zajednica u novoj federaciji. Nisu, međutim, izostali problemi i propusti, žalbe zbog grešaka i nepreciznosti na oba jezika, slučajevi monojezičnosti, pa čak i eksplicitne hijerarhije među idiomima. Općenito govoreći, talijanski jezik bio je suočen s većim teškoćama nego hrvatski.

1948. godine Predsjedništvo hrvatske vlade usvojilo je uredbu koja je imala za cilj regulirati ovo pitanje i garantirati javnu uporabu talijanskog jezika. Unutar organa narodne vlasti sve je više jačalo zalaganje u tom smjeru. Debata je dobila i javnu dimenziju: La voce del popolo , riječki dnevni list na talijanskom jeziku, pokrenuo je pravu pravcatu kampanju s ciljem skretanja pozornosti na greške u implementaciji vizualne dvojezičnosti, objavljujući žalbe i fotografije nepravilnih natpisa. Kada je ploča “Narodnog odbora grada Rijeke“ (Comitato popolare della città di Fiume) na hrvatskom jeziku zamijenjena dvojezičnom, Eros Sequi – vodeći intelektualac talijanske manjine tog doba – kritizirao je na stranicama pomenutih novina izostavljanje akcenta pri pisanju riječi “città” [talijanska riječ koja označava grad, op. prev.], ironično zaključivši: “Eh, kao da su [Riječani] Firentinci”.

Imenovanje ulica i trgova postalo je glavni indikator implementacije vizualne dvojezičnosti. Ploče sa natpisima na talijanskom i hrvatskom jeziku uglavnom su se nalazile u užem dijelu grada. Izuzetak je bio Stari grad, gdje nisu postavljane nove ploče jer je bila predviđena njegova kompletna urbanistička rekvalifikacija, kao i naselje Sušak, smatrano čisto hrvatskim, odnosno jugoslavenskim. U to vrijeme, komemorativne ploče i spomenici koji su veličali partizansku borbu i ideju radničkog samoupravljanja bili su glavni manifesti riječke dvojezičnosti. I danas predstavljaju najjasnije svjedočanstvo tog razdoblja.

Postojala je međutim jedna suštinska dvosmislenost: nakon Drugog svjetskog rata Rijeka je ušla u sastav Narodne Republike Hrvatske. Ideja o mogućoj autonomiji brzo je napuštena i nije došlo do administrativnog prepoznavanja multikulturalne specifičnosti tog teritorija. Bila je, dakle, prihvaćena jedna “neteritorijalna” interpretacija pravâ talijanske manjine. Promoviranje vizualne dvojezičnosti doprinosilo je jačanju te ideje i isticanju veze između talijanske zajednice i grada.

U svibnju 1952, na Titovom trgu, na mjestu gdje je nekada prolazila granica između Rijeke (Italija) i Suška (Jugoslavija), otkriven je jedan spomenik malih dimenzija, ali od velikog značaja: spomen-ploča s riječima koje je Tito izgovorio prilikom svoje prve posjete Rijeci po završetku rata. Unatoč brojim diskusijama i premišljanjima, tekst je bio ispisan samo na hrvatskom jeziku: bio je to znak da se vremena mijenjaju. Broj Talijana u gradu se drastično smanjio, a snažno inzistiranje na multinacionalizmu, koje je karakteriziralo politiku Partije u “novoj Jugoslaviji”, postepeno je slabilo: prevladalo je uvjerenje da će se u samoupravnom socijalističkom društvu nacionalne razlike s vremenom smanjiti. Međutim, od presudnog značaja za pitanje vizualne dvojezičnosti u Rijeci bilo je zaoštravanje Tršćanske krize, odnosno sukoba oko razgraničenja između Jugoslavije i Italije.

Promjena paradigme temeljila se upravo na dvosmislenosti teritorijalne pripadnosti središta Kvarnera. Bivali su sve glasniji oni koji su tvrdili da bi Rijeka, s obzirom da pripada Narodnoj Republici Hrvatskoj, trebala izgledati kao “hrvatski grad”, te da bi uporaba talijanskog jezika trebala biti ograničena na kulturne aktivnosti talijanske manjine: teatar, škole, novine i druge publikacije.

U izmijenjenim političkim i društvenim uvjetima, ta pozicija se počinje afirmirati i unutar same Partije. I među talijanskim komunistima postojao je sukob, koji je vukao svoje korijene duboko u povijest odnosa između socijalizma i nacionalnog identiteta. Jedna grupa, pozivajući se na Lenjina, isticala je politički značaj prava na samoopredijeljenje, tvrdeći na talijanski komunisti moraju braniti “talijanstvo“, ako je potrebno i u njegovoj teritorijalnoj dimenziji. Druga frakcija bila je manje ubijeđena u tu ideju i nije smatrala problematičnim procese kulturne kontaminacije i integracije u socijalističkom društvu: “Ne bismo bili marksisti da ne mislimo tako“.

U jesen 1953. Jugoslavija i Italija našle su se na korak od vojnog sukoba. Masovne demonstracije odvijale su se naizmenično u Trstu i u jugoslavenskim gradovima. 8. listopada, u Beogradu, napetost je daleko prevazišla granice koje je predvidjela Partija: masa je napala američko i britansko veleposlanstvo. Istog dana, u Rijeci, zabilježene su demonstracije u kojima je učestvovalo više tisuća ljudi. Posljednjih godina učvrstio se jedan široko prihvaćen narativ o događajima koji su se desili tog dana: priča se da je jednim razrađenim planom bilo predviđeno uništavanje “svih dvojezičnih tabli, tisuća tabli” u Rijeci, uz aludiranje na "Kristalnu noć" . Osim što takav paralelizam ne doprinosi boljem razumijevanju događaja, riječ je o jednoj rekonstrukciji koju povijesni izvori iz tog perioda samo djelomice potvrđuju.

Napad na simbole dvojezičnosti, o kojem govore brojna svjedočanstva, zaista se desio te noći. Prema onome što je zabilježeno u danima koji su usljedili, napad su izvele grupe mladih koji su polomili izvjestan broj dvojezičnih ploča – između ostalih i onu Talijanskog kulturnog kluba (Circolo italiano di cultura), koja je imala snažnu simboličnu vrijednost – , dok su ostale natpise na talijanskom prekrečili. Ono što je sigurno jeste da su lokalni organi Partije reagirali sa zabrinutošću; na partijskim sastancima osuđen je nasilni događaj i razmatralo se kako popraviti štetu. Neki su uprli prstom u hrvatske nacionalističke intelektualce u Rijeci. Drugi su, međutim, isticali da prava talijanske manjine nisu trebala biti izražavana putem dvojezničnih ploča. Odluke koje su usljedile potvrdile su da je prevladalo ovo drugo mišljenje.

Proces ukidanja dvojezičnosti u Rijeci bio je postupan i trajao je nekoliko mjeseci. Kako svjedoči fotografska dokumentacija , 1954. pojedini dućani u centru grada još uvijek su imali natpise na oba jezika. Sporazumi kojima je okončana Tršćanska kriza indirektno su legitimizirali promjenu političke orijentacije Jugoslavije prema Italiji. Londonski memorandum predviđao je obvezno uvođenje vizualne dvojezičnosti u one gradove u kojima je manjinska zajednica činila najmanje četvrtinu ukupnog stanovništva, što se odnosilo kako na gradove koji su službeno pripali Italiji tako i na one koji su se našli u okviru Jugoslavije. U to vrijeme, talijanska zajednica u Rijeci brojala je svega nekoliko tisuća članova. 1955. promijenjena su imena brojnih gradskih ulica, i tom prilikom su najvjerojatnije uklonjene i posljednje dvojezične ploče.

Tijekom narednih godina u gradu su nastavile djelovati kulturne institucije talijanske manjine, uz potporu jugoslavenskih vlasti. Međutim, pitanje vizualne dvojezičnosti nije ponovno razmatrano; talijanski jezik korišten je samo u rijetkim slučajevima, na spomen-pločama u znak sjećanja na Narodnooslobodilačku borbu. S vremenom je talijanski jezik ponovno afirmiran, kako u neformalnom tako i u formalnom okruženju, ali odnos između identiteta, jezika i teritorija još uvijek određuje debatu o riječkom jezičnom krajoliku.

 

Članak sažima rezultate jednog nedavnog istraživanja, koji su u cijelosti objavljeni u tekstu pod naslovom “Nazionalità, lingua e territorio nel socialismo jugoslavo: il bilinguismo a Fiume (1947-1955)” [Nacionalnost, jezik i teritorij u jugoslavenskom socijalizmu: dvojezičnost u Rijeci (1947-1955)], Qualestoria (n.1, 2018), dostupnom na ovoj adresi .

 

 


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by