Zalak sunca na Prevlaku (foto L. Zanoni)

Zalak sunca na Prevlaku (foto L. Zanoni)

Profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i stručnjak za Balkan, Dejan Jović, analizira petogodišnje članstvo Hrvatske u EU, koje je donijelo oslobođenje nacionalističke retorike, dok se nije formirao novi vanjsko-politički cilj

29.06.2018. -  Sven Milekić Zagreb

Što možemo reći da se dogodilo s Hrvatskom tijekom tih 5 godina članstva u EU?

Hrvatska je relativno dugo ulazila u EU i tako dug proces, koji je u mnogim elementima bio zahtjevniji nego dotad, stvorio je određene frustracije. Sve do 2013. bio je snažan osjećaj da Hrvatska nema kontrolu nad svojim položajem u međunarodnoj zajednici, nego da taj položaj ovisi o drugima. Nakon 2013. prestala je ta politika čekanja, odnosno stanje neizvjesnosti, koje je dugo obilježavalo hrvatsku politiku. No, neke frustracije su ostale, manje-više zbog toga što ih je politički narativ obnavljao i nakon ulaska u EU. Jedan broj ljudi u Hrvatskoj je smatrao da je bilo nepravedno da se Hrvatskoj postavljaju dodatni uvjeti, da se pooštravaju Kopenhagenski kriteriji i da ju se pritišće oko Haškog suda ili drugih specifičnih zahtjeva povezanih s ratom 1990-ih. Da budemo potpuno pošteni, ti pritisci nisu bili nepodnošljivi niti preveliki, a u nekim pitanjima – kao što su odnos prema prošlosti ili prema Srbima-izbjeglicama iz devedesetih – nije ih uopće bilo. Zanimljivo je i da je nakon ulaska u EU, tema Europe i Europske unije sišla s dnevnog reda. EU je za Hrvatsku bio cilj, ali je pitanje da li ona ima strategiju kako da od tog cilja učini sredstvo za ostvarivanje svojih specifičnih i zajedničkih europskih interesa. Mislim da u Hrvatskoj nema vizije o daljnjem razvoju EU, kao ni vizije o tome kako ona može doprinijeti razvoju EU. No, to nije neobično budući da se radi o ipak jednoj maloj zemlji, koja je tek ušla u EU i koja osjeća da je već time postigla svoje ciljeve.

Možemo li onda uopće govoriti o postojanju hrvatske vanjske politike u sklopu EU?

Hrvatska je pokušala nekoliko puta nešto inicirati unutar EU. Jedna inicijativa je bila ona premijera Andreja Plenkovića vezano uz Ukrajinu, kad je u novembru 2016. ponudio pomoć u mirnoj reintegraciji te zemlje. No, to je očito bio preveliki zalogaj za zemlju te veličine, snage i statusa kao nove članice EU. Druga inicijativa je bila ona predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, koja samo jednim dijelom ima veze s EU, a to je politika „triju mora“, odnosno stvaranja ekonomskog, političkog, pa vjerojatno i sigurnosnog područja između Baltika, Jadrana i Crnog mora. Ta inicijativa uključuje samo zemlje EU-a, ali se odmah počelo spekulirati da se radi o stvaranju nove grupe zemalja unutar EU, pa ni ta inicijativa nije odmakla daleko. Činjenica da je na njenom zadnjem samitu u Varšavi bio američki predsjednik Trump nije je učinila popularnom u jezgru Europe. Osim toga, predsjednica Republike nema tu političku snagu, ni operativnu moć da bi mogla ostvariti takvu inicijativu, jer instrumente vlasti drži vlada, a ona je bila prilično „hladna“ prema ovoj ideji.

Tako da je Hrvatskoj preostalo da se bavi onim čime se bavila i prije ulaska u EU – a to je Zapadni Balkan, iako je proklamirala da je ulazak u EU ujedno i „napuštanje Balkana“. Našla se u paradoksalnoj situaciji da želi imati utjecaj u regiji koju je napustila. Paradoksalno ali istinito, Hrvatska je izgubila dio svog utjecaja na Zapadnom Balkanu baš zato što više ne pripada toj grupi zemalja, pa mora osmisliti drukčiju strategiju – ovog puta koordiniranu sa drugim zemljama EU prema toj regiji. No, ona često djeluje samostalno i „solira“, što izaziva određene nesporazume i sa drugim zemljama EU i sa zemljama Zapadnog Balkana. Ponekad to izgleda kao dociranje, ili kao – u slučaju Bosne i Hercegovine – favoriziranje jedne etničke grupe (Hrvata) u odnosu na druge u toj zemlji, što nije najbolje primljeno. Ako malo bolje pogledate teme kojima se bave hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu, oni su izrazito aktivni samo na temu Bosne i Hercegovine, i to bez obzira da li dolaze s ljevice, desnice ili centra. Međutim, te inicijative izgledaju kao pokušaj instrumentaliziranja EU za postizanje ne samo bilateralnih državnih ciljeva, nego i kao pomoć etničkim Hrvatima da ostvare svoje etničke ciljeve u toj zemlji. U pitanju Srbije, EU članstvo je već korišteno kako bi se uložio veto na otvaranje pojedinih pregovaračkih poglavlja s EU. Rješavanje stvarnih bilateralnih problema ostavlja se za „zadnji tren“, tj. kad Srbija bude pred ulaskom u EU i kad će joj trebati i suglasnost Hrvatske za članstvo. Ista strategija koristi se i u pitanju rješavanja graničnog spora s Crnom Gorom na Prevlaci.

Članstvo u EU koristi se kao instrument za dodatna uvjetovanja zemalja koje su u kandidatskom statusu. To je, da se razumijemo, legitimna strategija iako nije najkonstruktivnija. Hrvatska je i sama bila izložena sličnom pritisku od Slovenije, kad je Slovenija bila u EU, a Hrvatska nije. Tek kad je ušla u EU „oslobodila“ se za nju nepovoljne odluke da se o Piranskom zaljevu odluči kroz arbitražu. Ukratko, rekao bih da je Hrvatska bila kooperativnija i konstruktivnija prema Zapadnom Balkanu prije ulaska nego što je sada. Prije ulaska se vodila idejom „preko Balkana do Brisela“, što je značilo da suradnja s drugim balkanskim zemljama vodi prema članstvu u EU. Sada je vođena idejom „preko Brisela do Balkana“, što znači da koristi članstvo u EU da bi postigla svoje ciljeve na Balkanu. U prvoj politici bila je uspješnija nego u ovoj drugoj.

Kada pričamo o korištenju članstva EU u vršenju pritiska radi postizanja bilateralnih pritisaka, možemo li očekivati da će Hrvatska biti uspješna na sličan način kao što je to Slovenija bila prema Hrvatskoj u pristupnom procesu?

To naravno ovisi o raspoloženju članica EU prema pitanju daljnjeg proširenja Unije. Ako i neke druge članice budu skeptične prema daljnjem proširenju, Hrvatska će moći uvjetovati nešto ili blokirati proces pristupanja npr. Srbije i Bosne i Hercegovine, ako to želi. Sama ne. Nijedna mala zemlja u EU nema takvu moć, nego su takve blokade uvijek izraz šireg raspoloženja unutar EU. Za EU vrijedi poslovica: „jedna kao nijedna“, a razlika između jedan i dva je veća nego razlika između nula i jedan. Dvije zemlje su već ozbiljna prepreka. Dakle, ako Europa zaključi da je u njenom interesu da ubrza proces primanja cijelog Zapadnog Balkana – što ja mislim da bi bilo najbolje, ali što nije dominantan stav u EU – onda će se na takve blokade gledati s nerazumijevanjem, smatrat će se da je to neprimjereno.

Nakon ulaska u EU, u Hrvatskoj su se stvorili i neki novi trendovi na unutarnjem planu?

Jedan od njih je oslobođenje negativne nacionalističke retorike i jednim dijelom prakse, koja je bila donekle potisnuta i utišana – iako nije nikad nestala - u procesu pristupanja. Za vrijeme pristupnih pregovora bilo je riskantno iskazivati toliko otvoreno neke od tih nacionalističkih ideja. Hrvatska je morala biti kooperativna po pitanju Haškog suda, a donekle i u pitanju statusa manjina. Uostalom, te su njene obaveze povezane i s uvjetima međunarodnog priznanja Hrvatske 1992. godine. Ali poslije ulaska u EU, kao da više nema specijalnog razloga za diskretnost u tom smislu. Trend jačanja nacionalizma – barem u razdoblju od 2012. do 2016. – bio je, također, i posljedica sličnih trendova u nekim drugim zemljama unutarnje europske periferije, s kojima Hrvatska ima nekih sličnosti, npr. s Poljskom i Mađarskom i drugima. Nacionalizam, međutim, nije samo specifičnost Balkana ili Srednje Europe – vidjeli smo ga i u Velikoj Britaniji, koja je samu sebe marginalizirala zbog pobjede nacionalista na referendumu u EU. Britanija je, tako, postala europska periferija, a bila je jedna od zemalja samog jezgra EU.

Rekao bih i da se pokazalo za neke reforme provedene prije 2013. godine, za koje se tvrdilo da su dovršene i da su ireverzibilne – u smislu da je zemlja uspješno reformirala svoje pravosuđe, ekonomiju i politički sistem – da su te procjene bile možda malo preoptimistične. Drugim riječima, da su neke od tih reformi bile simulirane. U procesu pristupanja važi pravilo: „reformirajte se ili naučite kako se glume reforme“. Kao što važe i druga dva: „povećajte broj najboljih prijatelja i smanjite broj neprijatelja unutar EU“, i – za pro-EU političare u zemljama koje su ravnodušne prema EU – „ignorirajte javno mnijenje“. Hrvatska je euroravnodušna zemlja, u kojoj najveći broj građana, da podsjetim, nije sudjelovao u referendumu o članstvu u EU. Euroravnodušne zemlje nisu razočarane time što su dobile članstvom, jer nisu mnogo ni očekivale.

Možete li malo pojasniti što mislite pod pojmom euroravnodušnosti?

To je raspoloženje javnosti koje nije ni euroentuzijastično ni euroskeptično, nego se temelji na ideji da je ulazak u EU neizbježan zbog stava glavnih europskih zemalja da tome „nema alternative“. Dakle, ulazak će se dogoditi kad zemlje koje su u EU najmoćnije zaključe da je neka zemlja „spremna“ za članstvo, tako da sama odluka ne zavisi mnogo od zemalja-kandidata, nego od političkih odnosa u EU. Vlasništvo nad tim procesom nije „domaće“, nego su vlasnici drugi. Zato i nema smisla biti „ili-ili „protiv“ EU. U zemljama-kandidatima sa Zapadnog Balkana mnogi ljudi vjeruju da će biti što bude, pa se ponašaju više kao objekti nego subjekti. Dijelom je to i točna procjena, jer je njihova suverenost – najvećim dijelom zbog rata kojeg su same proizvele – ograničena vanjskim faktorima, tako da one same ne odlučuju ni o svim pitanjima unutarnje politike. No, rekao bih da je u zadnjih sedam ili osam godina EU ravnodušnost postala raširena pojava i u nekim drugim članicama EU koje su na „unutarnjoj periferiji“ Unije. U tim zemljama vlada osjećaj ili da nisu dovoljno dobili od ulaska u EU ili da ih se ne tretira ravnopravno u EU, ili čak i da im odluke moćnijih zemalja Unije izravno štete – npr. po pitanju migrantske krize ili monetarne politike. Povećava se nejednakost unutar EU.

Sada možemo govoriti o EU koja liči na luk. Ima neku jezgru, onda ima prvi krug oko jezgra – unutarnju periferiju – a onda drugi krug, tj. vanjsku periferiju koju čine zemlje-kandidati. Na kraju, ima i mnogo aktivniji treći krug oko jezgra, a to su vanjski akteri koji utječu na europske politike: npr. SAD, Rusija i Turska, koje predstavljaju neku alternativu, između ostalog i kroz politiku iliberalizma i čak anti-liberalizma. Tim vanjskim akterima uskoro će se pridružiti i Velika Britanija, koja će tražiti svoje mjesto u zemljama vanjske periferije, pa će biti sve aktivnija na Zapadnom Balkanu, što ćemo vidjeti za nekoliko dana na londonskom samitu zemalja Zapadnog Balkana.

Dakle, stvara se jedna daleko složenija Europa. Obećanje o „jednoj Europi“ danas je naišlo na izazov politike „više Europa“. U zemljama periferije stvara se osjećaj da samo centar ima koristi od EU. Ali s druge strane, te zemlje ne iskazuju preveliku želju da izađu iz EU, jer se plaše da bi onda bile još udaljenije od europskog centra, a možda i da bi postale objekt ruskih, američkih, turskih i drugih politika. Neki u tim zemljama to i priželjkuju, a drugi se toga plaše. S obzirom na to, mislim da se na prostoru interne periferije, pa tako i Hrvatskoj, pojavljuju kontradiktorni stavovi spram EU. S jedne strane je stav „bolje da smo tu“, jer je to jedino rješenje ili najmanje loše rješenje, a s druge strane nitko više nije previše entuzijastičan, pa nisu ni hrvatski građani sada. Mnogi zapravo misle kako Hrvatska ne može previše toga napraviti kako bi nešto promijenila u svojem statusu unutar EU.

Kada ste spomenuli Inicijativu tri mora, postoji li šansa da se Hrvatska još čvršće veže uz zemlje koje se zapravo već udaljuju od EU?

Kako sad izgleda odnos političkih snaga u samoj Hrvatskoj, čini mi se da će Hrvatska ipak ostati lojalna članica EU. Ne izgleda mi vjerojatno da će Hrvatska otvoreno ići protiv Bruxellesa, što god to značilo. Ali će sve zemlje koje se nalaze na rubu, pa i Hrvatska, pažljivo promatrati stvara li se na rubovima Europe neka bipolarna ili multipolarna situacija u kojoj EU više nije jedini igrač, nego postoje i drugi igrači. U unutarnjoj politici, primjerice, rusko involviranje u „Agrokor“, i američko kroz ideju o LNG terminalu, intenzivnije je nego ranije. U vanjskoj politici, još od devedesetih je postojala ideja o „opciji B“, a to je oslanjanje na SAD u momentima kad Europa nije bila efikasna ili nije bila sklona hrvatskoj politici. Hrvatska se oslanjala na Ameriku u onim trenucima kad je bila nezadovoljna Europom, na primjer pri pokretanju vojnih akcija 1995. godine i kasnije oko blokade odnosa sa Slovenijom.

To vidimo i sada u politici predsjednice Kolinde Grabar Kitarović – doduše bez previše uspjeha. Ali, kao što sam rekao – mislim da će dominantan trend ostati orijentacija prema Briselu, barem dok je Andrej Plenković premijer. Pritom će se, kao i drugim zemljama, pojaviti i anti-EU stranke, poput Živog zida. Oni će inzistirati na tome da ulazak u EU nije donio samo pozitivne nego i mnoge negativne rezultate. Primjerice, ne treba zaboraviti da je iz istočno-europskih članica – otkako su ušli u EU 2004. godine i kasnije – 25 milijuna ljudi iselio. Osim demografskog deficita, i trgovinski deficit je velik. Tu postoji prostor za manipulaciju, prostor za porast antieuropskog i antiliberalnog političkog programa za zatvaranje granica, za ukidanje Schengena, kao i za druge populističke politike.

Možemo li na nekom srednjoročnom planu očekivati daljnje inzistiranje na nacionalno-identitetskim pitanjima ili će se možda situacija promijeniti s daljnjom ekonomskom stagnacijom?

Identitetska pitanja su i dalje važna, i na njima se održavaju dvije velike partije u hrvatskoj politici: HDZ i SDP. I dalje najveći broj građana glasa za njih, iako kažu – u ispitivanjima javnog mnijenja – da su njima i njihovom politikom nezadovoljni. Identitetska politika proizlazi iz hrvatske povijesti u kojoj su podjele bile vrlo velike. Proizlazi i iz specifičnih geografskih, regionalnih i kulturalnih rascjepa (cleavage-a) u hrvatskom društvu. Te su podjele djelomično i privremeno ublažene zbog postojanja velikih „nacionalnih ciljeva“, kakvi su bili: nezavisnost, teritorijalna reintegracija i ulazak u NATO i EU. Sad kad su ti ciljevi ostvareni, stvara se umjetna (virtualna) podjela na „naše“ i „njihove“, tako da ljudi biraju po toj osnovi, a ne zbog uspjeha i neuspjeha samih konkretnih javnih politika. Narativ o potrebi ujedinjavanja i mobiliziranja zbog demografskih trendova u Hrvatskoj ima za svrhu stvaranje neke nove „nacionalne politike“ koja bi smanjila polarizaciju i pluralizaciju politike u Hrvatskoj. Vidjet ćemo hoće li to uspjeti.

Kad se radi o samom nacionalizmu, on je dosad bio usmjeren prema Srbima i „Jugoslavenima“, te „komunistima“, ali je više nego očigledno da su te teme passé . Novi nacionalizam bit će – kao i u drugim europskim zemljama – anti-EU, anti-liberalan i anti-imigracijski. Bit će povezan s novim desnim populizmom, imat će uzor u Orbanu, i inzistirat će na smanjenju prava pojedinaca, koja su ostvarena što u liberalnom socijalizmu prije raspada Jugoslavije, a što zbog nužnosti da se pokaže, u procesu primanja Hrvatske u EU, da je Hrvatska otvoreno društvo. Međutim, koliko god ti trendovi izgledali vrlo slično onom što je bilo u Poljskoj i Mađarskoj, ipak mi se čini da se pokazalo da je civilno društvo i medijska scena u Hrvatskoj bila dovoljno spretna i sposobna da neke od tih trendova zaustavi. Rekao bih da je podjela na liberalno i antiliberalno krilo unutar Hrvatske zato od ključnog značaja za budućnost Hrvatske. Za sada i jedni i drugi imaju šanse da pobjede, ali nijedna od tih opcija neće potom nestati. U tom smislu, meni se čini da Hrvatska neće nužno završiti kao Poljska i Mađarska, jer je još uvijek moguće da se krene drugim putem. Putem kojim izgleda da je HDZ pod Plenkovićem krenuo, ka proeuropskoj, čak iznenađujuće proliberalnoj orijentaciji koja je pomalo u neskladu s trendovima u drugim zemljama. HDZ se, recimo, nije nikada toliko izložio protiv Katoličke crkve, kao što je bio slučaj nedavno u vezi Istanbulske konvencije.

Istovremeno, izazovi koji dolaze od strane Katoličke crkve i desnih populista nisu nikad bili veći. Neki od novih desnih i konzervativnih NGO-a imaju internacionalnu podršku i dio su internacionalnih mreža. Oni zapravo pokušavaju radikalno rekonstruirati sva dostignuća liberalno-socijalističke Europe, kao i prosvjetiteljstva i republikanizma u Hrvatskoj. To jest vrlo ozbiljan pokušaj, pred kojim ne treba zatvarati oči, kao što su i ozbiljni trendovi revizije povijesti, koja nije samo trend u Hrvatskoj. Taj trend je počeo u Hrvatskoj već 1991. godine, prije nego u Istočnoj Europi. Isto tako je zabrinjavajući trend nacionalizma u svakodnevnom životu, kao i povratka konzervativizma na političku scenu, što vidimo po ispitivanjima javnog mijenja u novoj generaciji.

Međutim, stvar nije potpuno izgubljena za Hrvatsku. U novim generacijama pojavljuju se i mnogi novi, progresivni trendovi, kao i ljudi kojima je preko glave nacionalizma i stalnog podsjećanja na rat. Nadam se da se takvi progresivni mladi ljudi neće svi odlučiti da napuste zemlju, nego će ostati kako bi je učinili boljom za njihovu generaciju.


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by