Biciklom kroz Bosnu i Hercegovinu

Putovanje biciklom kroz Bosnu i Hercegovinu, u ponovnom otkrivanju zemlje u kojoj, više od trideset godina nakon završetka rata, multietnički suživot i humanost odolijevaju unatoč kontinuiranim političkim manipulacijama

03/07/2026, Saša Leković
Fotka: Saša Leković

Fotka: Saša Leković

Fotka: Saša Leković

Nedavno sam odlučio sam proputovati BiH biciklom. Na putu od oko 1300 kilometara prošao sam kroz oba entiteta i područja u kojima žive sve tri nacionalnosti. Ideja je bila uživati u prirodnim ljepotama BiH, ujedno svjedočeći atmosferi među takozvanim običnim ljudima. Onima u čije ime govore i djeluju političari.

Politički sustav BiH temelji se na etničkoj podjeli vlasti između triju konstitutivnih naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba. Država je podijeljena na dva entiteta: Federaciju BiH, u kojoj većinu čine Bošnjaci i Hrvati, i Republiku Srpsku, gdje većinu čine Srbi. Ova podjela rezultat je mirovnog sporazuma potpisanog u Daytonu (SAD) krajem 1995. godine. Njime je okončan rat u Bosni i Hercegovini, ali i ozvaničeno neprirodno stanje utemeljeno na rezultatima tadašnjih teritorijalnih pretenzija.

Uz to, zapadni dio Hercegovine, gdje Hrvati nisu uspjeli ostvariti ideju da zadrže ratom uspostavljenu Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, hrvatski ekvivalent Republike Srpske, još uvijek inklinira zajedništvu s Hrvatskom. Vlast Republike Hrvatske na razne načine podupire ovu težnju, isto kao što vlast Republike Srbije podupire tendenciju udaljavanja Republike Srpske od matične BiH. Narod je potpuno sluđen, a podijele nametnute od političke vrhuške očituju se u najbizarnijim situacijama.

Tra Jablanica e Sarajevo. Foto: Saša Leković

Izmedju Jablanice i Sarajeva. Fotka: Saša Leković

Pad mosta u Gradišci

Moje bicikliranje kroz BiH započelo je znakovito. Nepuna dva sata nakon što sam biciklom prešao most na rijeci Savi koji iz Hrvatske vodi u BiH, na graničnom prijelazu Gradiška, srušio se dio mosta. Političari iz Republike Srpske i iz Federacije BiH, koji su se ranije prepirali oko otvaranja novog graničnog prijelaza u kontekstu šire političke svađe, nastavili su se prepirati.

Vlasnicima prodavaonica i uslužnih djelatnosti bilo je važno samo to što će imati manju zaradu jer do njih, po jeftinije usluge, više nisu mogu dolaziti potrošači s hrvatske strane granice.

Navijati za Bosnu i Hercegovinu

Jedna od najvažnijih nacionalnih identifikacijskih točaka je, kao i drugdje, nogomet. Ali, za razliku od drugih država, gdje nastupi nogometne reprezentacije imaju plebiscitarnu podršku, u BiH je ta podrška utemeljena na nacionalnoj pripadnosti. Kada je reprezentacija BiH u doigravanju pobijedila favoriziranu Italiju i plasirala se na aktualno Svjetsko nogometno prvenstvo slavili su uglavnom Bošnjaci.

Gradiška se nalazi u Republici Srpskoj, tako da u tom gradu, kao i dalje ka Banjaluci, glavnom gradu tog entiteta, nije bilo nikakvih znakova podrške nogometašima BiH. Slika se promijenila kad sam se približio Jajcu, mjestu u Federaciji BiH. To je jedno od rijetkih područja gdje su Bošnjaci i Hrvati brojčano gotovo izjednačeni.

Foto: Saša Leković

Fotka: Saša Leković

U Jajcu, gdje se Jugoslavija rodila

U Jajcu je 1943. godine na Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) odlučeno da će nakon rata biti stvorena nova Jugoslavija kao federalna država ravnopravnih republika, naroda i narodnosti.

Jugoslavije odavno nema, nitko je ovdje i ne priziva, ali je ljudi poštuju kao dio povijesti i ne žele se dijeliti prema nacionalnoj pripadnosti. Poštuju i jedinstvenu BiH. Zbog toga se na Medvjed Kuli nad Jajcem vijori zastava BiH, a Jajčani s ponosom govore o uspjehu nogometne reprezentacije BiH, koja se drugi put uspjela plasirati na Svjetsko prvenstvo.

U gradu sam vidio jumbo plakate s porukama podrške BiH nogometašima, kao i državne zastavice na automobilima. Ovo se ponavljalo na područjima gdje je većinsko stanovništvo bošnjačko, i to sve češće kako se približavao početak Svjetskog prvenstva.

Smještaj u zadnji čas

Ovaj trend je bio posebno uočljiv na području Donjeg Vakufa i Bugojna gdje je Bošnjaka više od 90 posto. Zanimljivo je da me nigdje nitko nije pitao tko sam i odakle sam, osim u kontekstu bicikliranja. Kad bi doznali da sam iz Hrvatske i koliko sam već kilometara prešao biciklom i koliko još namjeravam prijeći, ljudi bi me nerijetko častili, od slučajnih gostiju u kafiću do prodavača voća uz cestu. Pričali su sa mnom o svemu i svačemu, ali nitko nije spomenuo ništa u vezi nacionalne pripadnosti.

Štoviše, ljudi kod kojih sam prespavao (bez obzira u kojem dijelu BiH) nikada me nisu pitali za ime niti tražili bilo kakav dokument. To se odnosi na privatni smještaj i motele. Osobnu iskaznicu tražili su samo u hotelima i hostelima. Hotele sam izbjegavao, ne toliko zbog cijene (vrlo su jeftini u usporedbi s onima u Hrvatskoj), nego da bih bolje osjetio atmosferu, a to je moguće jedino družeći se s lokalnim stanovništvom. Tako sam, unatoč prethodnoj pripremi, smještaj uglavnom nalazio tako što bih se raspitao u lokalnim prodavaonicama, kafićima, krčmama ili na benzinskim crpkama. Vrlo brzo netko bi nazvao nekoga tko zna nekoga tko će na jednu noć iznajmiti smještaj za mene i bicikl.

Pričati o ratu

U većinski srpskim i hrvatskim dijelovima BiH (Kupres, Šuica, Tomislavgrad, Posušje) nailazio sam na relikte rata u vidu grafita uz cestu, a u bošnjačkim dijelovima, uz zastave BiH, ponegdje su bile postavljene i one Armije BiH iz vremena rata, ali nigdje nisam nikoga čuo da govori o ratu. Zapravo jesam, dva puta. Ali ti primjeri su toliko zanemarivi i benigni da je vrijedno spomenuti ih jedino kao raritet.

U restoranu u Republici Srpskoj jedan je gost pijano “srbovao” spominjući svoje navodne ratne zasluge, ali ga je umirio čovjek koji je bio s njim rekavši: “Pusti rat. Ne pričaj gluposti”. Pred jednim kafićem gdje sam stao natočiti svježu vodu čuo sam kako jedan čovjek govori drugom da su ga zakinuli jer je u ratu bio snajperist, a u rješenju za mirovinu piše da je bio izviđač.

Il lago di Jablanica. Foto: Saša Leković
Jablaničko jezero. Fotka: Saša Leković

Iza etničkih podjela

U povratku sam, nakon prolaska malim dijelom crnogorske i nešto većim dijelom hrvatske obale, biciklirao kroz Jablanicu (više od 90 posto Bošnjaka), ponovo kroz Mostar koji je i danas praktično grad podijeljen na bošnjački i hrvatski dio, pa preko glavnog grada Sarajeva te Kiseljaka, Busovače i Viteza (s malom hrvatskom većinom nad Bošnjacima) i Travnika (dvotrećinska većina Bošnjaka nad Hrvatima) ponovio početni dio rute, ali u obratnom pravcu: Donji Vakuf – Banjaluka – Gradiška.

Prvu utakmicu BiH na Svjetskom prvenstvu, protiv nogometaša Kanade, gledao sam u Banjaluci. Za razliku o dijelova BiH s većinskim bošnjačkim stanovništvom gdje se slavio osvojeni bod, nije bilo ni traga euforiji. Nitko javno nije ni spominjao utakmicu. Očito su svi naučili dobro svoju nacionalnu ulogu. Ali ljudi koji nisu svoj smisao našli u svrstavanju u nacionalne torove (a takvih je u BiH najviše, bez obzira na političku instrumentalizaciju) žele samo živjeti u miru.

Za putnike Bosna i Hercegovina je sigurna zemlja. Sve što treba znati o ovoj zemlji u jednu rečenicu sažeo je starac koji me je, usred višekilometarskog uspona između Jablanice i Sarajeva, pozvao da odmorim na njegovom tronošcu uz cestu gdje je putnicima nudio razne stvari. “Narod je svuda dobar, ali su političari pičke”, rekao je, darujući mi za put šaku divljih jagoda.

Commenta e condividi
Iscriviti alla newsletter

OBCT's Newsletter

To your inbox every two weeks