Uprkos dominaciji vijesti o ratovima, energetskoj i ekološkoj neizvjesnosti, nailazimo i na vijesti koje u ovom neviđenom izdanju Istorije zaiskre tračkom vjere da umjetnost još uvijek ima kakvu-takvu važnost. Ove godine su me obradovale dvije: o Kosovelovoj godini u Sloveniji i godini Bore Stankovića u Srbiji (povodom 150. godišnjice rođenja velikog prozaika i stiliste). O Stankoviću, drugi put. Dakle, ovom prilikom samo o Kosovelu. Samo kao lector vulgus fasciniran poetskom dubinom, ali i kvantitetom opusa u svijetu najprevođenijeg slovenačkog pjesnika.

Sežana, jedno slučajno saznanje

Prošle godine, kao učesnik jednog literarnog susreta u Biblioteci “Srečko Kosovel”, direktor Marko Matičetov mi je poklonio primjerak dvojezičnog izdanja Kosovelove poezije, na portugalskom i slovenačkom, objavljenog 2024. godine. Sto dvadeset pjesama povodom isto toliko godina od pjesnikovog rođenja. “Krivac” za tradução izbora pjesama “Moja pesem je eksplozija (Meu poema é explosão)” je Adriano Miranda, brazilski profesor i veliki poznavalac Kosovelog poetskog opusa.

Sada, predah o Mirandinom izboru – slijedi ponešto o pjesniku. Kosovel je u Italiji najprevođeniji slovenački pjesnik, ali, zbog čitalaca kojim je dosad bio posve nepoznat, o njemu ću informativno nešto više.

Svjedok jedne epohe

Preporučujem za vodič kroz pjesnikov život i djelo knjigu Borisa Pahora “Srečko Kosovel – Pričevalec zaznamovanega stoletja” (Kultura sožitja, Ljubljana 2008). Prvo izdanje ove biografsko-esejističke studije objavljeno je na italijanskom 1993, u izdanju Studio Tesi iz Pordenonea. Tokom ličnih susreta, prepiske i nekoliko zajedničkih javnih nastupa imao sam priliku da se uvjerim da je Pahor bio ne samo ozbiljan pisac već i čovjek koji je odgovorno izgovarao svaku riječ. Dok sam čitao stranice ovog njegovog poduhvata, kao da sam slušao glas individue svjesne istine da uvjeriti druge podrazumijeva ubjedljivo predočavanje argumenata. A Pahoreva knjiga je više nego uvjerljiva. Vjerujem da je nastajala ne samo istraživanjem doslovno Svega o Kosovelu, nego i taloženjem iskustava o svakom detalju njegove poezije i humanističkog creda. Jednostavnije rečeno, Pahor se oslanjao na svoj doživljaj faktografskog i estetskog, a ne na težnju ka hladnoj opservaciji.

Podsjetimo se: Boris Pahor je rođen 1913, devet godina po rođenju Srečka Kosovela; umro je 2022, a Kosovel devedeset šest godina prije njega. Imao je svega dvadeset dvije godine. Isto toliko živio je njegov modernistički prethodnik Josip Murn Aleksandrov. Samo godinu više Dragotin Kette. Sticajem okolnosti, i Kosovel i Pahor su vidjeli kako u plamenu nestaje Narodni dom u Trstu kao znak najave odnosa fašista prema Slovencima.

U svom Kosovelu Pahor se esejistički koncentriše na djelo pjesnika avangardiste i sve bitne faze kroz koje je prošao za svog kratkog života (impresionizam, ekspresionizam, konstruktivizam). Međutim, ova knjiga je i detaljna biografska studija u širokoj i dubokoj vezi sa burnim istorijskim periodom Velikog rata. Takođe o vezama sa ličnostima bitnim za pjesnikovo umjetničko i socijalno formiranje. U Pahorevom fokusu se posebno našao poratni period u kojem je Londonskim ugovorom, a kasnije Rapalskim mirom, pola miliona Slovenaca ostalo izvan teritorije novostvorene Kraljevine SHS.

Meteor među pjesnicima

Rođen u Sežani, živeći u višečlanoj porodici u obližnjem Tomaju, dječak Srečko je imao priliku da vidi i doživi užase sukoba na liniji austrogarsko-italijanskog fronta. Takođe i poslijeratnu fašističku represiju obilježenu ne samo zabranom slovenačkog jezika, škola, biblioteka i čitaonica, već i fizičkim nasiljem, osudama na zatvor i smrtnim kaznama.

Je li to govorim o ubrzanom odrastanju? Onom koje je uticalo da se Kosovel – kako je rekao Marijan Rupert – pojavi brzo kao meteor i isto tako nestane? Ali, dodajem, ne prestajući da isijava svjetlost, kao da se preobrazio u zvijezdu.

Godine 1922. Kosovel se odlučuje za studije u Ljubljani, u kulturnoj klimi, kako i sam Pahor podcrtava, mnogo povoljnijoj negoli u Primorskoj i Trstu, područjima formiranja Kosovelove prve slike svijeta u kojoj je Kras specifični faktor pjesnikovog duhovnog formiranja. U Ljubljani studira na Filozofskom fakultetu, sluša predavanja o romanskim i slavenskim književnostima te iz istorije umjetnosti. Intenzivno piše poeziju, eseje, članke. Kad je, vrlo blizu posljednjim danima života, odbijena njegova poetska zbirka Zlatni čun, niko nije znao koliki je zapravo obim njegovog poetskog opusa. Oko petsto dovršenih pjesama i isto toliko skica stizali su do čitalaca postepeno, od 1927, reklo bi se – do danas.

Pahor se prilično zadubio i u Kosovelove socijalne poglede na osnovu kojih je sazrijevao pjesnikov humanitas. Jeste, ova knjiga se može čitati i doživjeti kao svojevrstan roman u kojem se čuju glasovi (i vide stranice rukopisa, pisama te fotografije) raznih svjedoka o životu i djelu Srečka Kosovela. Posebno su zanimljiva pisma njegovih sestara Anice i Karmele.

Kosovel i tema Evrope

Znam, nije ni lijepo ni dobro isticati tek poneke pjesme iz opusa nekog pjesnika. No, ovaj put – izuzetak. Ekstaza smrti, pjesma iz Kosovelovog ekspresionističkog perioda, u našem prezentu – i na svu našu žalost, nakon sto godina svog nastanka u Evropi koja apsolutno ništa nije naučila ne samo iz tragičnog iskustva Velikog rata – aktuelna je, toliko da aktuelnija ne može biti. (Nije nastala samo pod uticajem Spenglerove teorije o sumraku Zapada, Kosovel kao da je svijet doticao metodom vlastite kože). Ali, umjetnik je, na kraju krajeva, samo biće ograničenih moći upliva na druge i kada, u očaju ili iz svijesti da je spoznao zablude svijeta većeg od sebe, pa poput brodolomca šalje poruke u boci. Takav je Kosovel i kad nas implicitno a bockavo zapitkuje zašto je sve tako kako jeste i postoji li želja da se očovječimo, doslovno u kontekstu etičkog. Od mene dosta, ko hoće neka pročita ovu pjesmu. Donosim je na kraju ovog zapisa.

Mirandin Kosovel

Brazilski profesor je naučio slovenački zbog Kosovela. Ako ne griješim, upoznao se sa Kosovelovom poezijom putem francuskog prevoda Marca Alyna, u prestižnoj reviji Poètes d’aujourd’hui (1965). Mirandin predgovor me sjetio jednog pisma Massima Rizzantea, kad mi se prije petnaestak godina obratio za saradnju na ostvarenju dvojezičnog izdanja Lamenta nad Beogradom, poeme Miloša Crnjanskog. Tad je napisao da je ostao zaslijepljen ljepotom tog djela. Slična svjetlost, vjerujem, fascinirala je Mirandu. Dok sam čitao njegove retke o Kosovelu, sjetio sam se i Goethea, njegove vjere da postoji svjetsko u literaturi. Ono koje briše jezičke barijere i granice među epohama. Naravno, sjetio sam se i Crnjanskog, njegovog podsjećanja da je sve na svijetu u vezama. Pa tako i u poeziji.

U izvanrednom eseju “Srečko Kosovel na jeziku Camõesa”, Miranda je Kosovelu dao mjesto koje zaslužuje na vertikali evropske poezije i prezentu avangarde kojoj je pripadao. On se s pravom pita kako bi izgledala istorija evropske modernističke poezije da ciklus Kosovelove konstruktivističke poezije Integrali decenijama nije bio nepoznat. Miranda toj pjesnikovoj fazi daje izuzetan značaj, sa čim se možemo ali i ne moramo složiti.

Kosovel – Sežana, Tomaj

Zamolio sam Marka Matičetova, direktora Biblioteke “Srečko Kosovel”, za jednu izjavu o ovoj godišnjici. Ljubazno se odazvao. “Kosovel je bio pjesnik Krasa, ali je svojom poezijom prevazišao granice svog vremena i prostora. Upravo zato smatram da je važno da na ovu godišnjicu ne samo odamo počast sjećanju na njega, već i da ponovo pročitamo i iznova otkrijemo njegovo djelo”.

Nisam htio biti provokativan: “Gospodine Matičetov, manje počasti a više čitanja? Koliko je to lak poduhvat u digitalnoj eposi?”. Nisam, eto, zašto bi direktori biblioteka morali da budu Atlasi na čija pleća je palo digitalno nebo? Zar se i oni, kao i svi mi koji pokušavamo pružati otpor tehnološkom “sveznanju”, stopalima ne oslanjaju samo na Knjigu.

Umjesto odgovora, bolje je da zapišem Matičetov dodatak izjavi: “Smatram da je najveće dostignuće ove godine obnova Kosovelovog porodičnog doma u Tomaju. Posjetioci sada mogu ući u prostor gdje je pjesnik proveo posljednje mjesece svog života i susresti se s njegovim ličnim stvarima i kreativnim okruženjem. Vjerujem da će imanje postati novi kulturni centar za Kras i mjesto gdje će Kosovelovo naslijeđe živjeti u budućnosti”.

—

Sredi noči

Sredi noči, ko bori vzvršijo,

ko se drevesa iz sanj prebudijo,

kadar gre veter čez poljé,

se prebudi moje srce.

Med mesečino se polje svetlika,

topol, jagned in trepetlika

tiho šepečejo preko poljá

z nekom od onkraj sveta.

Sobice večnosti vse so odprte,

duše naše več niso potrte,

zlati odsevi sijejo k nam,

čutiš, da nisi več sam!

 

Ekstaza smrti

Vse je ekstaza, ekstaza smrti!

Zlati stolpovi zapadne Evrope,

kupole bele — (vse je ekstaza!) —

vse tone v žgočem, rdečem morju;

sonce zahaja in v njem se opaja

tisočkrat mrtvi evropski človek.

— Vse je ekstaza, ekstaza smrti. —

 

Lepa, o lepa bo smrt Evrope;

kakor razkošna kraljica v zlatu

legla bo v krsto temnih stoletij,

tiho bo umrla, kot bi zaprla

stara kraljica zlate oči.

— Vse je ekstaza, ekstaza smrti. —

 

Ah, iz oblaka večernega (zadnjega

sla, ki oznanja Evropi še luč!)

lije kri v moje trudno srce,

joj, in vode ni več v Evropi

in mi ljudje, pijemo kri,

kri iz večernih sladkih oblakov.

— Vse je ekstaza, ekstaza smrti. —

 

Komaj rojén, že goriš v ognju večera,

vsa morja so rdeča, vsa morja

polna krvi, vsa jezera, in vode ni;

vode ni, da bi pral svojo krivdo,

da bi opral svoje srce ta človek,

vode ni, da pogasil bi z njo

žejo po tihi, zeleni jutranji prirodi.

 

In vse je večer in jutra ne bo,

dokler ne umremo, ki nosimo

krivdo umiranja, dokler ne umremo

poslednji …

 

Joj, v to pokrajino, še v to zeleno,

rosno zeleno pokrajino, še v to,

sonce večerno, boš zasijalo

s pekočimi žarki? Še v to?

 

Morje preplavlja zelene poljane,

morje večerne žgoče krvi,

in rešitve ni in ni,

dokler ne padeva jaz in ti,

dokler ne pademo jaz in vsi,

dokler ne umremo pod težo krvi.

 

Z zlatimi žarki sijalo bo sonce

na nas, evropske mrliče.

 

Kons II

Truden evropski človek

strmi žalostno v zlati večer,

ki je še žalostnejši

od duše njegove.

Kras.

Civilizacija je brez srca.

Srce je brez civilizacije.

Izmučena borba.

Evakuacija duš.

Večer peče kot ogenj.

Smrt Evrope!

Usmiljenje! Usmiljenje!

Gospod profesor,

razumete življenje?