Trideset i jednu godinu nakon genocida u Srebrenici, najteže pitanje više nije šta se dogodilo u julu 1995. godine. O tome postoje hiljade dokaza, presude međunarodnih sudova, masovne grobnice i hiljade identificiranih žrtava. Pitanje koje danas stoji pred Evropom mnogo je jednostavnije, ali i neugodnije: Šta smo naučili?

Dok se širom Evrope i svijeta genocid u Srebrenici obilježava kao historijska činjenica potvrđena presudama međunarodnih sudova, u Srbiji i bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska dio vodećih političara i dalje negira da je u Srebrenici počinjen genocid ili umanjuje njegov karakter. Istovremeno, osobe pravosnažno osuđene za ratne zločine i genocid nerijetko se predstavljaju kao heroji, a javni nastupi u kojima se veličaju njihove uloge nisu rijetkost.

Taj duboki raskorak između sudski utvrđenih činjenica i političkih narativa ostaje jedna od najvećih prepreka istinskom pomirenju u regionu.

Simboli zločina

Od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. Godine do danas nikada nije pokazala volju niti istinsku želju da promijeni ovu situaciju, koja Bosnu i Hercegovinu više od tri decenije drži u nestabilnosti i prijetnjama o raspadu koje potencira srpski političar Milorad Dodik, što bi neminovno dovelo do novog oružanog sukoba, a samim tim i nove izbjegličke krize na teret Evrope.

Istovremeno, u Potočarima će porodice deset novoidentificiranih žrtava čekati posljednji trenutak rastanka. Najmlađa žrtva, Senad Jusić, imala je dvadeset godina kada je ubijen, a najstarija, Ramo Dautović, pedeset šest godina. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su godinama nakon rata, u različitim masovnim grobnicama na području Bratunca, Zvornika, Vlasenice i Srebrenice u istočnoj Bosni. Neki su ekshumirani još 1997. godine, drugi tek 2022. godine. Ni nakon tri decenije potraga nije završena.

Za mnoge porodice rat nije završio u decembru 1995. godine. Završit će tek onoga dana kada pronađu makar jednu kost svog sina, oca ili brata. Utvrđena je istina, odnosno činjenica da su srpske vlasti prekopavale masovne grobnice i posmrtne ostatke ubijenih prebacivale na druga, potom treća mjesta. Stoga su posmrtni ostaci pojedinih žrtava pronalaženi u više masovnih grobnica, što je posebno bolno za preživjele članove porodice, pogotovo majke.

Takvu okrutnost teško je pojmiti, a posebno kada se sve to negira ili čak slavi, kao što čini dio srpskog aktuelnog političkog rukovodstva.

Potraga za istinom

Zbog toga je Srebrenica prostor u kojem se i dalje odvija potraga za istinom, identitetom i dostojanstvom. Svakog jula brojke dobiju imena, a imena ponovo dobiju porodice. To je možda najvažnija razlika između historije zapisane u knjigama i historije koja još traje.

Živom je održavaju i učesnici Marša mira, koji pješače putem kojim su se probijali Srebreničani kada je srpska vojska, pod komandom ratnog zločinca generala Ratka Mladića, koji služi doživotnu kaznu zatvora nakon osude u Hagu, ušla u Zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija i nasrnula na civile.

Marš mira je trodnevni memorijalni pohod dug oko 100 kilometara kojim hiljade učesnika svake godine pješače od Nezuka do Potočara, obrnutim smjerom od puta kojim su u julu 1995. godine hiljade Bošnjaka pokušavale spasiti živote probijajući se iz opkoljene Srebrenice. To je danas jedan od najznačajnijih memorijalnih događaja posvećenih sjećanju na žrtve genocida.

„Punih 15 godina prelazim ovu dionicu“, govori Edin Džinalić i objašnjava da će onaj koji dođe prvi put neizostavno htjeti i iduće i svake naredne godine.

Naš sagovornik je iz Tešnja, grada smještenog otprilike 170 kilometara sjeverozapadno od Srebrenice. Upravo je iz Tešnja znao sedam dana pješačiti do Srebrenice, u znak sjećanja na ubijene.

Ne zaboraviti zločine

„Vodio sam i djecu kada su imala devet godina“, kazuje Džinalić, koji je sa organizacijom „Koraci mira“ iz Odžaka išao i iz Dubrovnika, na jugu Hrvatske, do Vukovara, hrvatskog stratišta iz 1991. godine, kada ga je zaposjela srpska vojska i počinila zločin.

Džinalić ima 52 godine i dok god bude imao snage, pješačit će na marševima u pomen žrtava.

„Zločine ne smijemo zaboraviti“, kazuje Džinalić.

S njim se potpuno slaže Damir efendija Peštalić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Srebrenica. U ovaj grad je došao 2003. godine i od tada je jedna od najvažnijih ličnosti u duhovnoj, društvenoj i ljudskoj obnovi grada nakon genocida.

„Zahvaljujući srebreničkim majkama i njihovoj hrabrosti, obilježavanje 11. jula će opstati do kraja svijeta“, kazuje Peštalić.

Majke Srebrenice, kojima su ubijena djeca, muževi, braća, očevi, dale su najveći doprinos čuvanju istine o genocidu, presudama u Hagu, usvajanju rezolucije u UN-u u New Yorku, ali i pomirenju.

On ističe kako je sada cijeli svijet zainteresiran da dođe i učestvuje u Maršu mira, uprkos kontinuiranoj srpskoj politici negiranja.

Ultramaraton Vukovar – Srebrenica

Istovremeno, već petnaest godina mala grupa ultramaratonaca prelazi od Ovčare do Memorijalnog centra u Potočarima. To je put kojim se povezuju dva mjesta čija su imena postala sinonimi za ratne zločine devedesetih godina: Vukovar i Srebrenica.

Idejni začetnik ultramaratona je hrvatski ratni veteran Duško Štrbac. U ratu je izgubio brata, prošao kroz godine posttraumatskog stresnog poremećaja, a lijek koji mu je, kako sam kaže, vratio život pronašao je u trčanju. Svoje kilometre posvećuje svim nevinim civilnim žrtvama rata. Priča o njemu upravo je izašla u monografiji „Ultramaraton mira Vukovar – Srebrenica“, u izdanju Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba u Hrvatskoj.

Štrbac ne relativizira zločine niti briše razlike među njima. Naprotiv, polazi od ličnog gubitka kako bi pokazao da poštovanje prema tuđoj žrtvi ne umanjuje vlastitu bol.

„Kada ugledamo groblje, pucamo svi po šavovima“, naveo je za Štrbac.

Ni put kojim trči nije uvijek put razumijevanja. Tokom prethodnih godina maratonci su na pojedinim dionicama kroz istočnu Bosnu u entitetu Republika Srpska bili izloženi uvredama i prijetnjama, ali se nije obazirao na njih. Skupa sa svojim kolegama vjeruje da sjećanje može postati prostor susreta, a ne novih podjela.

Gotovo u isto vrijeme dok maratonci ulaze u Potočare, hiljadama kilometara dalje, u Londonu, odvija se drugačiji oblik istog puta. Ovogodišnja tema britanskog obilježavanja Dana sjećanja na Srebrenicu glasi „We Are Here“ – „Tu smo“.

U više od hiljadu škola, lokalnih zajednica, bogomolja, gradskih vijećnica i javnih institucija širom Ujedinjenog Kraljevstva govori se o genocidu počinjenom u Bosni i Hercegovini. Na centralnoj komemoraciji u Westminsteru okupit će se državni zvaničnici, diplomate, preživjeli, predstavnici vjerskih zajednica i civilnog društva.

Poruka „Tu smo“ nije upućena samo preživjelima. Ona je, prije svega, odgovor onima koji su vjerovali da će nasilje izbrisati čitavu jednu zajednicu iz evropske historije. Preživjeli su ovdje. Njihova djeca su ovdje. Njihove priče su ovdje.

Ali ta poruka nosi i drugu obavezu: da su i evropska društva „tu“ – spremna da slušaju, uče i prepoznaju znakove mržnje prije nego što prerastu u nasilje.

Najvažnija promjena

U tome možda leži najvažnija promjena u odnosu na devedesete godine. Srebrenica je postala dio evropskog pamćenja.

Svakog 11. jula svijet ponovo izgovori ime Srebrenice. Državnici polože cvijeće, ambasade objave poruke, mediji prenesu komemoracije, a Memorijalni centar u Potočarima ispuni se desetinama hiljada ljudi. Nekoliko dana kasnije pažnja se gotovo uvijek preseli na neku novu krizu.

Ali za porodice žrtava vrijeme ne funkcioniše po kalendaru međunarodnih komemoracija. Za njih rat traje onoliko dugo koliko traje potraga za posmrtnim ostacima.

Prije trideset i jedne godine međunarodna zajednica nije uspjela zaštititi zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija.Danas pred Evropom više nije isto pitanje. Niko više ne pita da li znamo šta se dogodilo. Pitanje je mnogo jednostavnije.

Šta ćemo učiniti s tim znanjem?