Na svaki pokušaj multinacionalnih kompanija da eksploatišu dragocjene minerale u Bosni i Hercegovini, stanovništvo reaguje pokretanjem lokalnih i regionalnih inicijativa za zaštitu zemljišta i vodenih tokova. Građani Bosne i Hercegovine su svjesni potencijalnih posljedica eksploatacije minerala. Znaju da je u istočnoj Srbiji, posebno u Majdanpeku i Boru, gdje se nalaze dva velika rudnika bakra, zdravlje stanovništva ozbiljno ugroženo rudarskom aktivnošću.

Kampanja protiv rudarenja na području Majevice samo je jedan od mnogih primjera otpora destruktivnim rudarskim praksama u Bosni i Hercegovini. Na uzvisinama Ozrena, zapadno od Majevice, australijska kompanija Lykos namjerava iskopavati nikl, kobalt i druge strateške minerale.

Organizujući snažan pokret otpora u selima na području Ozrena, lokalno stanovništvo je jasno stavilo do znanja da će se čvrsto protiviti svakoj rudarskoj aktivnosti u ovom kraju. Na jednom od transparenata piše: “Odlazite dok smo još fini”.

U Kupresu, na jugozapadu Bosne i Hercegovine, višegodišnja kampanja protiv projekta rudarenja magnezijuma za sada je uspjela zaustaviti planove njemačke kompanije Magnesium for Europe (MFE) za eksploataciju nalazišta na okolnim planinama. MFE se nada saradnji s lokalnim kompanijama koje imaju koncesiju za rudarenje na ovom području. S druge strane, ekolozi i mladi aktivisti vrše pritisak na lokalne vlasti da ukinu koncesiju kako bi se spriječilo zagađenje vodenih tokova i šteta po turistički sektor.

Kompanija Vareški Metali, ranije poznata kao Seven Plus, u vlasništvu poduzetnika Miloša Bošnjakovića, nada se otvaranju rudnika hroma u blizini Vareša. Hrom je jedan od strateških minerala čije vađenje bi moglo dovesti do zagađenja vode i zraka u dolini rijeke Krivaje.

Lokalno stanovništvo je svjesno štete po okoliš koju uzrokuje kopanje hroma, poput one zabilježene u mjestu Bulqize u Albaniji, gdje se nalazi jedno od najvećih nalazišta ove rude u Evropi. U jednom izvještaju govori se o ekološkim problemima poput “zagađenja zraka, kontaminacije tla i površinskih i podzemnih voda, degradacije pejzaža te uništavanja i promjena ekosistemâ i staništâ”. Osim nepovratne degradacije okoliša, rudarske aktivnosti dovode do oslobađanja prašine koja sadrži nusprodukt hroma koji može uzrokovati tumor pluća.

“Otvaranje ovog rudnika predstavljalo bi ekološku bombu za okolno područje i rijeku Krivaju, jer bi sve u radijusu od oko 120 kilometara, uključujući sve veće gradove u Bosni i Hercegovini, bilo kontaminirano”, smatra jedan profesor šumarstva iz BiH.

Korupcija podmazuje mehanizme pustošnja okoliša

Jasno je da se poljoprivrednici i ostali stanovnici Bosne i Hercegovine suočavaju s ozbiljnom prijetnjom po okoliš i zdravlje na više frontova. Opiru se međunarodnim silama koje pokreću interesi za profitom, a olakšava ih raširena korupcija. Ministarstva okoliša, rudarstva i financija BiH, između ostalih, rade na tome da omoguće lokalnim i stranim kompanijama da pljačkaju prirodne resurse Bosne i Hercegovine.

“Čak i kada tvrde da se ‘sve radi po najmodernijim i najsigurnijim ekološkim standardima’, u stvarnosti se dozvole izdaju putem procedura koje podrazumijevaju korupciju. To se ne bi moglo dogoditi u Njemačkoj. Govore o ‘tehnologijama koje ne zagađuju’. Da takve tehnologije zaista postoje, koristile bi se u Njemačkoj”, ističe Andrijana Pekić, ekološka aktivistica s Majevice.

Neki ministri su poznati po korupciji. Pogoduju onima koji profitiraju od uništavanja okoliša izdavanjem dozvola koje krše zakon o vlasništvu. Stanovnici potencijalno ugroženih područja posljednji saznaju za ove koncesije, često tek po početku istraživanja. U Jezeru je kompanija povezana s Lykosom provela iskopavanja bez obavještavanja lokalnog stanovništva.

Državni inspektorati su takođe dio problema. Inspektori obično tvrde da je sve u redu, čak i kada rudarski otpad završi u rijekama, dovodeći do zamućenja.

Proširujući koncept tranzicije na kontekst širi od takozvane “zelene transformacije” kako bi uključio postsocijalističku ekonomsku tranziciju započetu u Bosni i Hercegovini nakon rata, jasno je da su ove dvije faze tesno povezane. U razdoblju od predvečerja raspada Jugoslavije pa sve do kraja razornog rata, težnja za profitom postala je široko rasprostranjen trend među nacionalističkim i separatističkim liderima. Rat od 1992. do 1995. godine karakterizirali su različiti oblici pljačke, od sitnih krađa do eksproprijacije cijelih fabrika.

Na široko rasprostranjeno pljačkanje nadovezala se gotovo potpuna etnička homogenizacija, čineći podijeljene zajednice još krhkijim i, dugoročno gledano, podložnijim manipulaciji i kontroli.

U poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, ratne vođe i njihovi politički nasljednici nosili su elegantna odijela i sjedili u skupštini, nastavljajući uništavati zemlju drugim sredstvima. Uspostavljanjem takozvane “partitokratije”, elite su započele privatizaciju državnih kompanija na svim nivoima, uključujući velike državne firme koje su nekada pokretale bosanskohercegovačku ekonomiju. Brojna preduzeća, koja su trebala ostati u javnom vlasništvu, privatizovana su i raskomadana poput ukradenih automobila, a profit je završio u džepovima lidera političkih stranaka i njihovih saradnika.

Ovaj proces i dalje traje – dovodeći do siromašenja i egzodusa desetina hiljada običnih ljudi – a sada ga prati i napad na bogate prirodne resurse Bosne i Hercegovine.

“Cijela zemlja je opljačkana”, kaže Robert Oroz iz Fojnice, koji se godinama bori za zaštitu rijeka. “Ukrali su sve što su mogli. Sva imovina velikih kompanija poput EnergoInvesta i Hidrogradnje – nekadašnjih konkurenata – nestala je, a potom se prešlo na prirodne resurse. Prvo su nam uzeli šume i vodu, a onda su došli po naše rude”.

Dilema zagađujuće proizvodnje energije

Imajući u vidu da su u Bosni i Hercegovini pod zemljom dostupne više od dvije i po milijarde tona uglja, ne čudi da preko 60% proizvodnje energije u zemlji zavisi od ovog goriva. Kako ističe novinar Predrag Zvijerac, ugalj čini 80% energetskog miksa Sarajeva.

Međutim, ovisnost Bosne i Hercegovine o uglju nije problematična samo zato što je riječ o izvoru energije koji najviše zagađuje. Većina glavnih termoelektrana na ugalj u zemlji (Stanari, Ugljevik, Kakanj, Gacko i Tuzla) nalazi se u teškoj situaciji. Proizvodnja u termoelektrani Ugljevik je posljednjih godina smanjena zbog problema s lancem snabdijevanja ugljem.

Planirano je otvaranje novih elektrana u Ugljeviku i Tuzli, ali projekat je godinama u zastoju. Pet glavnih elektrana ima prosječnu starost preko četrdeset godina, iako je privatna elektrana Stanari puštena u rad prije deset godina. Ostale četiri elektrane su veliki zagađivači. S obzirom na loše stanje ovih zastarjelih postrojenja, jasno je da je energetski sistem zasnovan na uglju u krizi.

Da situacija bude još gora, uprkos velikim raspoloživim nalazištima uglja, rudnici su takođe u lošem stanju. Glavni rudnik uglja u Zenici se zatvara zbog lošeg finansijskog upravljanja, ostavljajući petsto rudara bez posla.

Dakle, evidentno je da dugoročna perspektiva za industriju uglja nije ohrabrujuća, posebno ako se Bosna i Hercegovina pridruži strategiji Evropske unije o potpunom napuštanju uglja.

Upravo zbog neizvjesne budućnosti eksploatacije uglja te brojnih izazova vezanih za razvoj alternativnih izvora energije, ekonomija Bosne i Hercegovine danas je u teškoj situaciji. Upitana o mogućem održivom rješenju za probleme energetskog sektora u BiH, aktivistica iz Sarajeva Svjetlana Nedimović predlaže da se razmotri smanjenje potrošnje energije kao dio rješenja. “Sva obnovljiva energija na svijetu ne bi bila dovoljna za ratove, istraživanje svemira i luksuzan način života”.

“Svaki ljudski život je intervencija u prirodi”, kaže Nedimović. “Stoga, moramo jednostavno pronaći pravu ravnotežu. Ono što mene zanima jeste sprječavanje da energetski sektor završi u rukama pojedinaca”.

Historijski gledano, u doba Jugoslavije država je kontrolirala rudarske aktivnosti i upravljala tranzicijom iz poljoprivredne u industrijsku ekonomiju nakon Drugog svjetskog rata. Međutim, paralelno s ostalim transformacijama nakon rata devedesetih, u posljednjim decenijama sva veća ulaganja u Bosnu i Hercegovinu došla su od privatnih subjekata.

“Ako dozvolimo privatizaciju energetskog sektora, dozvoljavamo privatizaciju svega. Ako cjelokupna proizvodnja energije završi u privatnim rukama, dugo ćemo ostati porobljeno društvo”, zaključuje Svjetlana Nedimović.