Svako putovanje ima svoj kraj. Bosna i Hercegovina zaustavljena je na Svjetskom prvenstvu u fudbalu porazom od domaćina Sjedinjenih Američkih Država 2:0. Rezultat je označio kraj učešća BiH na prvenstvu, ali nije poništio priču koju je ova reprezentacija ispisala.

Od posljednjeg sudijskog zvižduka društvenim mrežama i televizijskim ekranima kruže snimci bosanskohercegovačkih navijača koji plaču na tribinama. Bile su to suze ljudi koji su prvi put nakon dugo vremena osjetili da njihova reprezentacija može ujediniti zemlju i njenu rasutu dijasporu.

Proslave u Sarajevu nakon pobjede nad Katarom na Svjetskom prvenstvu 2026. Fotka: Edin Krehić

Poljem se širi miris ljiljana

Prizori desetina hiljada Bosanaca i Hercegovaca koji pjevaju ulicama američkih gradova obišli su svijet. Zastave, šalovi i mnoštvo glasova koji pjevaju “Poljem se širi miris ljiljana” postali su jedna od najupečatljivijih slika ovog Svjetskog prvenstva. Nakon smrti pjevača Halida Bešlića, ova pjesma je dobila novo značenje i pretvorila se u svojevrsnu himnu generacije koja je, udaljena hiljadama kilometara od domovine, slavila Bosnu i Hercegovinu.

Za mnoge Bosance i Hercegovce Halid Bešlić bio je mnogo više od pjevača narodne muzike. Imao je mjesto koje u italijanskoj kulturi zauzimaju veliki kantautori, umjetnici čije su pjesme postale glas običnih ljudi, ljubavi, nostalgije, zavičaja i kolektivnog sjećanja.

Istovremeno, stadionima je odjekivala pjesma Dubioza kolektiva “I Am From Bosnia, Take Me to Bosnia”. Nedugo zatim na društvenim mrežama osvanuli su snimci američkih navijača u majicama s natpisom “I Am From America, Take Me to Bosnia”, simpatičnim odgovorom koji je pokazao da je bosanskohercegovačka reprezentacija osvojila mnogo više od sportskih simpatija.

Brojni strani mediji i sportski komentatori izdvojili su bosanskohercegovačke navijače kao jedno od najljepših otkrića prvenstva, ističući njihovu emociju, odanost i atmosferu koju su stvarali na stadionima i ulicama američkih gradova. Bosna i Hercegovina nije nastavila put prema svjetskom vrhu, ali je svijetu pokazala lice zemlje koje se rijetko vidi u političkim vijestima: zemlju pjesme, zajedništva, dostojanstva i ljudi koji svoju domovinu nose u srcu, bez obzira na to gdje žive.

Dvanaest godina čekanja stalo je u nekoliko sedmica fudbala. Bosna i Hercegovina prvi put je na Svjetskom prvenstvu učestvovala 2014. godine. Danas je ponovo među najboljima svijeta, ali s jednom potpuno novom generacijom. To su mladići koji uglavnom nisu rođeni u Bosni i Hercegovini. Odrastali su u Švedskoj, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Americi i drugim zemljama, djeca ljudi koji su iz Bosne i Hercegovine otišli zbog rata ili u potrazi za sigurnijim životom. Govore različitim naglascima, ali nose isti grb na dresu.

Povratak djece

Kada je sportski direktor Emir Spahić rekao: “Mi ne krademo, mi vraćamo našu djecu kući”, sažeo je u jednoj rečenici filozofiju stvaranja ove reprezentacije. U suštini, riječ je o povratku jedne rasute generacije zemlji svojih roditelja.

Na terenu su ti mladići prošli težak put. U baražu su, nakon dramatičnih izvođenja jedanaesteraca izbacili najprije Vels, a potom Italiju. U zemlji od tri i po miliona stanovnika počelo je slavlje kakvo se godinama čekalo. Sarajevo, Tuzla, Zenica, Mostar, Bihać i deseci drugih gradova preplavile su rijeke ljudi. Vijorile su se zastave, pjevalo se do zore, kolone automobila prolazile su ulicama, a trgovi su izgledali kao pozornice velikog festivala.

Podrška nije ostala unutar granica Bosne i Hercegovine. Brojni građani Hrvatske, Srbije i drugih zemalja regiona javno su navijali za bosanskohercegovačku reprezentaciju, pokazujući da fudbal ponekad uspije otvoriti prostor koji politika godinama ne uspijeva pronaći. Ili ne želi.

U isto vrijeme, na ulicama se dogodilo nešto što je nadraslo sport. Među hiljadama zastava ponovo su se pojavili ljiljani, historijski simbol srednjovjekovne Bosne i zastava pod kojom je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata 1992. godine. Godinama su u prvi plan gurane sadašnja državna zastava i himna bez teksta, simboli nastali kao rezultat političkih kompromisa nakon rata. Većina građana ih je prihvatila kao državne simbole, ali emocije nikada nisu bile iste.

Ovoga puta mnogi su odlučili ponijeti i zastavu s ljiljanima, bez odbacivanje sadašnjih državnih obilježja, kao poruku da historijski identitet ne može biti izbrisan političkim dogovorima. Dok su u entitetu Republika Srpska zabilježeni slučajevi nelegalnog policijskog oduzimanja zastava s ljiljanima i pokušaji da se njihovo isticanje predstavi kao provokacija, za hiljade ljudi to je bio čin prkosa i osjećaja pripadnosti. Poruka je bila jednostavna: u Bosni i Hercegovini ima mjesta za sadašnju zastavu, ali i za simbol koji mnogi doživljavaju kao dio historijskog pamćenja.

Pogled iz Srebrenice

Prizori bosanskohercegovačkih navijača obilazili su društvene mreže i televizijske ekrane daleko izvan granica turnira. Desetine hiljada ljudi okupljale su se na ulicama američkih gradova, obojene plavo-žutom i zastavama s ljiljanima, pretvarajući trgove i avenije u mjesta pjesme, plesa i zajedništva. Za mnoge Amerikance i Kanađane, koji se s bosanskohercegovačkom zajednicom rijetko susreću u tolikom broju, to je bio neočekivan prizor i upoznavanje s narodom čija je dijaspora među najorganiziranijima u Sjevernoj Americi.

Upravo tu, u Americi, ponikao je Esmir Bajraktarević, porijeklom iz Srebrenice, grada u kojem je srpska vojska 1995. godine počinila genocid. Esmirova porodica je utočište pronašla u Americi. Upravo je njegov pogodak u posljednjoj seriji jedanaesteraca protiv Italije odveo Bosnu i Hercegovinu na Svjetsko prvenstvo. Na društvenim mrežama ubrzo se proširio i snimak na kojem mali Esmir, još kao dječak u Americi, ponosno nosi dres Edina Džeke. Dvadesetak godina kasnije našli su se zajedno u napadu reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Džeko, četrdesetogodišnji kapiten i najveći simbol bh. fudbala, dočekao je da zaigra uz dječaka koji ga je nekada gledao kao svog heroja. Edin Džeko je godinama lice reprezentacije kroz njene najteže i najvažnije utakmice, igrač koji je vidio smjenu generacija, učeći svoje suigrače kontinuitetu. I u poznim igračkim godinama ostao je tačka oslonca.

“Za Srebrenicu nastupi naše reprezentacije su mnogo više od sporta”, kaže Ahmed Hrustanović, vjerski službenik iz Srebrenice čiji otac i brojni rođaci su ubijeni u genocidu. “Naša djeca ponosno nose dres ulicama grada. Nekad je to bilo nezamislivo. Danas je puno ljepše i budi suze radosnice kad vidite djecu kako se na školskim terenima igraju u dresovima reprezentacije Bosne”.

Za Hrustanovića je svaka utakmica priča o životu, pobjedi i nadi, što posebno važi za dječaka Esmira sa dresom broj 20.

“Esmirovi roditelji preživjeli su genocid, njegovi djedovi su ubijeni, a srpska ideologija je željela da njih i njihovih potomaka više nikada ne bude. Danas njihov sin nosi dres Bosne i Hercegovine i predstavlja svoju domovinu pred cijelim svijetom. To je odgovor na zlo, odgovor radom, uspjehom, dostojanstvom i ljubavlju prema svojoj zemlji”. kaže Hrutanović.

Upravo zbog toga, prema negovim riječima, u Srebrenici svaki Esmirov nastup izaziva posebne emocije.

Život uvijek nađe put

Prema Hrustanovićevim riječima, Esmir je “simbol” života koji uvijek pronađe svoj put. “On je dokaz da iz Srebrenice mogu dolaziti uspješni ljudi, sportisti i uzori novim generacijama. Bosne i Hercegovine danas ima mnogo više nego prije, ima je u našoj djeci, u njihovim uspjesima, u njihovim srcima i na terenima širom svijeta i širom domovine. To je najveća pobjeda i najbolji odgovor svima koji su mislili da ćemo nestati”, govori Hrustanović.

Sve se ovo događa u trenutku kada Bosna i Hercegovina prolazi kroz jednu od najozbiljnijih političkih kriza nakon završetka rata. Retorika dijela srpskih i hrvatskih nacionalističkih političara ponovo otvara pitanja podjela, otcjepljenja i budućnosti države. Upravo zato su uspjeh reprezentacije mnogi doživjeli kao dokaz da u Bosni i Hercegovini i dalje postoji snažan osjećaj zajedništva i otpora podjelama.

“Mislim da bi bilo nerealno očekivati da jedan ili dva sportska uspjeha mogu dramatično promijeniti političku stvarnost ili riješiti decenijama tinjajuće probleme u BiH”, kaže dugodoišnji sportski i politički novinar Muamer Tanović.

Ali sport, kako navodi, može promijeniti atmosferu među ljudima. Mnogi su pokazali da postoji više dobre volje i međusobnog poštovanja nego što to često sugerira politički diskurs.

Ovo je samo početak

“Sport ima veliku snagu da u prvi plan stavi zajedničku, ljudsku emociju. Ako se iz toga uspije izvući nešto više od privremene euforije, onda uspjesi mogu imati i dugoročniji značaj”, ističe Tanović. “Ne zato što će promijeniti politiku, koja će sigurno ostati onakva kakva jeste, nego zato što mogu mijenjati način na koji ljudi u BiH gledaju jedni na druge. A kada se mijenja društvena klima, lakše je vjerovati da su moguće i neke druge pozitivne promjene ka društvu u kojem će biti više prostora za saradnju i stvaranje kolektivnog identiteta, a manje za retoriku koja insistira na razlikama”.

Svjetsko prvenstvo se nastavlja bez Bosne i Hercegovine, ali za ovu mladu reprezentaciju ono je, čini se, bilo tek početak jedne mnogo duže priče.