Majevica je niski planinski lanac smješten u mirnom, slabo razvijenom kutku sjeveroistočne Bosne i Hercegovine. Mještani ovog područja, ušuškanog među dražesnim brdima, uzgajaju jagode, proizvode sireve, bave se pčelarstvom i destilacijom rakije. Planina Majevica proteže se duž granice između dva entiteta poslijeratne Bosne i Hercegovine: Republike Srpske (RS), gdje većinu stanovništva čine bosanski Srbi, i Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH), naseljene uglavnom bosanskim Hrvatima i Bošnjacima.

Pitome uzvisine Majevice nalaze se na korak od Tuzle na jugozapadu i Ugljevika na sjeveroistoku. S vrhova Majevice, tokom vedrih dana, mogu se vidjeti Bijeljina i Brčko, kao i rijeka Sava, koja označava granicu između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Majevički kraj oduvijek je bio popularno turističko odredište, otvoreno posjetiteljima iz cijelog svijeta. Uprkos ratu devedesetih godina prošlog vijeka, koji je doveo do podjele zemlje na dvije administrativne celine, presijecajući Majevicu, stanovnici oba entiteta i dalje gaje duboku naklonost prema ovoj planini.

Važnost Majevice nadilazi zdrave poljoprivredne proizvode i lijepe uspomene. Planina je izvor čiste vode za okolno područje, a njeni potoci opskrbljuju vodom veće rijeke, Drinu i Savu. S obzirom na njen geografski položaj, stanje okoliša Majevice utiče na sva okolna područja, uključujući Semberiju, Posavinu, tuzlansku ravnicu i sve susjedne gradove, sve do Zvornika na jugoistoku.

Planina se budi

U septembru 2023. godine, stanovnici Majevice, pukom slučajnošću, saznali su da multinacionalna rudarska kompanija planira započeti istraživanje nalazišta litijuma. Stanovništvo je reagovalo podizanjem uzbune i mobilizacijom lokalnih zajednica, pokrećući kampanju protiv rudarskih aktivnosti. Protesti su se s vremenom proširili na Bijeljinu, Tuzlu, Ugljevik i Zvornik.

U Loparama, najvećem gradu majevičkog kraja, Andrijana Pekić i njeni susjedi osnovali su neformalnu organizaciju kako bi podigli svijest lokalnih zajednica o opasnostima rudarenja litijuma. Majevička grupa uspostavila je saradnju sa poznatom ekološkom organizacijom Eko Put sa sjedištem u Bijeljini. Članovi takozvane Karton Revolucije u Tuzli takođe su pružili informacije i podršku majevičkom pokretu.

Aktivisti su shvatili da rudarenje litijuma na planini Majevici predstavlja koban rizik. Rudarski otpad, koji sadrži sumpornu kiselinu i druge opasne supstance, uzrokuje kontaminaciju kada uđe u vodotoke, podzemne vode i tlo. Prašina od drobljenja stijena dodatno zagađuje vazduh kilometrima unaokolo. Kombinacija ovih faktora predstavlja prijetnju ljudskom zdravlju, uništava poljoprivredu i staništa životinja te prijeti da za sobom ostavi pustoš.

Svjesni rizika, ekološki aktivisti počeli su organizovati javne rasprave u Loparama, koje su bile dobro posjećene, te su pokrenuli dvije inicijative prikupljanja potpisa 2024. i 2025. godine. Građani su tražili zabranu rudarenja litijuma na planini Majevici i stvaranje parka prirode. Narodna skupština Republike Srpske odbacila je obje peticije.

U početku, kao što je često slučaj u Bosni i Hercegovini, lokalne vlasti su pokazale prezir prema pokretu protiv rudarenja. Međutim, s vremenom su Rado Savić, načelnik Lopara, i Ljubiša Petrović, gradonačelnik Bijeljine, postali vatrene pristalice ekološke kampanje.

Andrijana Pekić i drugi aktivisti tvrde da ne postoji “čisto rudarenje litijuma” uprkos obećanjima švajcarske kompanije Arcore, koja je započela istraživanja na Majevici. Arcore je jedna od nekoliko rudarskih tvrtki koje su nedavno stigle u Bosnu i Hercegovinu, obećavajući da će koristiti samo “najmodernije, najodrživije i najsigurnije” tehnike rudarenja.

U Europskoj uniji takođe postoje značajna nalazišta litijuma, ali tamo su zakoni o zaštiti okoliša stroži. U Portugalu i Španiji, na primjer, kampanje za prikupljanje potpisa i protesti pokrenuli su hiljade ljudi, i uspjeli su, ako ništa drugo, barem da uspore proces ekstrakcije litijuma. Činjenica da se slični projekti teško pokreću u Europskoj uniji nije posljedica veće svijesti među poljoprivrednicima i aktivistima u zemljama EU, već snažnije vladavine prava nego u Bosni i Hercegovini, koju nagriza raširena korupcija na visokom nivou.

Posljednjih godina, Arcore je provodio istraživačke aktivnosti na privatnom zemljištu – u pojedinim slučajevima tajno – uzrokujući štetu vlasnicima zemljišta. Ilustrativan je slučaj Jovana Krsmanovića iz sela Vukosavci, u blizini Lopara. Ubrzo nakon početka istraživanja, Krsmanovićev bunar i bunar njegovog susjeda su presušili. Ovo je samo najava štete koje se stanovnici ovog područja pribojavaju ako Arcore nastavi sa planiranim aktivnostima.

Majevica je jedno od brojnih područja u Bosni i Hercegovini ugroženih rudarskim kompanijama u potrazi za sirovinama bitnim za “zelenu tranziciju”, koju Europska unija promoviše kao održivo rješenje za emisije stakleničkih plinova i klimatske promjene. Ovi kritični minerali bitni su sastojci baterija u našim automobilima i telefonima, a potrebni su i za vjetroelektrane i druge tehnologije bez fosilnih goriva.

Ugrožene zajednice u Bosni i Hercegovini imaju drugačiju perspektivu o zelenoj strategiji. Snežana Jagodić-Vujić, aktivistkinja iz Bijeljine i predsjednica udruženja Eko Put, smatra da je cijela Bosna i Hercegovina izložena riziku. “Takozvana zelena tranzicija je tamo [u EU] čista, a ovdje prljava”.

(Ras)prodaja državne imovine

U Bosni i Hercegovini otkrivena su nalazišta litijuma, magnezijuma, bakra, nikla, kobalta i drugih minerala uvrštenih na popis kritičnih sirovina Europske unije 2024. godine. Brojna istraživanja su već u toku, a koncesije se dodjeljuju međunarodnim rudarskim kompanijama putem netransparentnih postupaka. Velik dio istraživačkih i rudarskih aktivnosti odvija se na državnom zemljištu. Time se krši zakon kojim su zabranjene prodaja i promjena namjene državne imovine dok se ne usvoji zakonodavstvo na nivou cijele BiH kojim bi se riješio spor oko upravljanja državnom imovinom.

Ovaj spor, i rezultirajuća zabrana prodaje vojne imovine, aerodroma, šuma i državnog poljoprivrednog zemljišta, povezan je s procesom sukcesije jugoslavenskog naslijeđa nakon ratova devedesetih. Dok su ekonomska tranzicija i privatizacija državne imovine tekle glatko u susjednim bivšim jugoslovenskim republikama, loše osmišljen i neefikasan Ustav BiH, kao sastavni dio Dejtonskog sporazuma, doveo je do beskrajnih sporova između dvaju entiteta zemlje.

Secesionističko vodstvo Republike Srpske traži punu kontrolu nad državnom imovinom unutar entiteta, koja bi se potom mogla prodavati ili privatizovati. Čelnici Federacije Bosne i Hercegovine više se zalažu za državnu kontrolu nad državnim zemljištem.

U međuvremenu, oba entiteta krše zakon, što ide u korist pojedinim investitorima. Istovremeno, blokira se izgradnja važne ceste jer bi prelazila dvjesto metara državnog zemljišta.

U nastojanju da spriječi svojevoljnu privatizaciju državne imovine, Visoki predstavnik u BiH (međunarodni “guverner” uspostavljen Dejtonskim sporazumom) 2005. godine uveo je privremenu zabranu prodaje i privatizacije državnog zemljišta. Zabrana je naknadno produžena. Međutim, mjera se i dalje drsko krši u Republici Srpskoj, a ponekad, iako na manje očigledan način, i u Federaciji BiH. Iskušenje iskorištavanja unosnog javnog zemljišta jednostavno je prejako.

Slučaj Vareš

U Federaciji je 2018. godine kompanija Eastern Mining dobila dozvolu za korištenje zemljišta u blizini grada Vareša u središnjoj Bosni, gdje je pokrenula rudnik za vađenje srebra, cinka, olova i barita. Kasnije je koncesiju preuzela firma Adriatic Metals, proširujući rudnik. Značajan dio zemljišta kojim upravlja Adriatic Metals je u državnom vlasništvu, što je vrlo kontroverzno pitanje zbog brojnih slučajeva flagrantne zloupotrebe zemljišta. Adriatic Metals je odgovoran za masovno krčenje šumskih područja. Još ozbiljnije, rad rudnika Rupice doveo je do kontaminacije pitke vode u gradu Kaknju, koji se nalazi nizvodno.

Čini se da su vlasti u BiH zaslijepljene mog

Plakat protiv rudarskih aktivnosti u Loparama (Majevica): “Tuđi profit naša propast?” – foto Peter Lippman

ućnošću profitiranja od saradnje sa multinacionalnim rudarskim kompanijama. Dok obični ljudi, poput Jovana Krsmanovića, nemaju nikakve koristi, lokalne, kantonalne i entitetske vlasti i dalje pogoduju investitorima, kršeći zabranu korištenja državne imovine.

Nermin Nikšić, premijer Federacije Bosne i Hercegovine, 2024. godine kritikovao je ekološke aktiviste koji brane područje oko Vareša izjavljujući: “Neki očito misle da je bolje da ostane besperspektivna šikara koja će se zvati državna, nego perspektivna investicija”.

Pokušavajući opravdati iskorištavanje državnog zemljišta od strane kompanije Adriatic Metals, Nikšić je tvrdio da je Visoki predstavnik Christian Schmidt takođe odobrio takvo korištenje. Vlasti su dopustile iskopavanja u rudniku Rupice uprkos presudi Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koji je u julu 2024. proglasio neustavnom praksu Federacije Bosne i Hercegovine da izdaje koncesije za korištenje državnog zemljišta.

U međuvremenu, nastavljaju se protesti protiv rudarskih aktivnosti u opštini Vareš, dok multinacionalne kompanije ne odustaju od rudarskih istraživanja u drugim krajevima Bosne i Hercegovine.