Idealno bi bilo da Evropska unija, s obzirom na svoje snažne ekološke principe koji promoviraju očuvanje prirode i biodiverzitet, surađuje s građanskim pokretima u Bosni i Hercegovini kako bi suzbila težnje lokalnih političara opasne po okoliš. Međutim, međunarodni diplomati se suviše često ponašaju kao da su predstavnici privatnih kompanija.

Zahtjevi boraca za zaštitu okoliša

Reagujući na nedostatak pravne zaštite od ekoloških prijetnji, bosanskohercegovački aktivisti često ističu da u Evropskoj uniji zaštita zemljišta pokriva preko 25% kopnene površine, s ciljem dostizanja 30% do 2030. godine. Nasuprot tome, u Bosni i Hercegovini zaštita se proteže na samo 3,5% zemljišta, uključujući pećine, drevne šume i ornitološke rezervate.

Prostorni planovi općina, kantona i entiteta BiH predviđaju veću zaštitu, ali ne podstiču njenu primjenu. Aktivisti koji brane Majevicu i Ozren te riječni sliv Trstionica-Boriva, koji se nalazi između Vareša i Kaknja, traže da se ova područja, koja još uvijek karakterizira uglavnom netaknuta priroda, zaštite kao prirodni rezervati.

“Potrebno je uspostaviti strogo zaštićena područja kako bi se očuvao biodiverzitet. Danas kompanije idu gdje god žele. Trenutno se industrijske aktivnosti šire mnogo brže od zaštite zemljišta”, kaže ekološka aktivistkinja Majda Ibraković.

Kada sam je pitao šta očekuje od međunarodne zajednice, aktivistkinja Svjetlana Nedimović je odgovorila da bi Bosna i Hercegovina trebalo da ima “iste standarde i zakone kao Evropska unija”.

“Međunarodna zajednica treba donositi ekološki održive odluke i podržavati zakone koji štite okoliš. To je naša poruka”.

Mogući odgovori međunarodne zajednice

Govoreći o ponašanju predstavnika međunarodne zajednice, Snežana Jagodić-Vujić komentariše: “Kao da kažu: ‘Naš zrak će biti čist jer ćemo voziti električne automobile, a u vašoj zemlji ćemo iskopavati sve što nam treba i zagaditi vašu zemlju, vašu vodu i vaš zrak’”.

Pokazalo se da je suradnja između stranih biznismena i bosanskohercegovačkih političara daleko jača od bilo kojeg oblika suradnje između zvaničnika Evropske unije i lokalnih aktivista.

Jedna od glavnih težnji onih koji podržavaju eksploataciju ruda u BiH vezana je za njemačku automobilsku industriju, koja pokušava konkurirati kineskoj. Švicarska kompanija Arcore posvećena je iskopavanju litijuma na planini Majevici kako bi snabdijevala proizvođača baterija u Gubenu u Njemačkoj, koje će potom koristiti Mercedes-Benz.

U međuvremenu, [bivši] mađarski premijer Viktor Orbán, dugogodišnji saveznik separatističkog lidera bosanskih Srba, Milorada Dodika, nada se da će ove godine investirati pola milijarde evra u Republiku Srpsku, s ciljem da iskopa dovoljno litijuma kako bi Mađarska postala glavni proizvođač baterija za električne automobile.

Ne treba zaboraviti ni domišljat potez Milorada Dodika u iščekivanju velikodušnog ukidanja svih sankcija Ministarstva finansija SAD-a protiv njega i njegovih saradnika. U maju 2025. godine, sada već bivši predsjednik RS-a ponudio je da olakša stvaranje sistema snabdijevanja kritičnim mineralima sa Sjedinjenim Američkim Državama, u suradnji s Mađarskom.

Nijedan od ovih projekata nije naišao na odobravanje poljoprivrednika, aktivista i običnih ljudi u Bosni i Hercegovini.

Razgovarao sam s Kurtom Bassuenerom i Valeryjem Perryjem iz think-tanka Democratization Policy Council kako bih saznao šta međunarodni zvaničnici mogu učiniti da pomognu u borbi za zaštitu okoliša u Bosni i Hercegovini.

“EU ne shvata da joj je potrebna podrška građana ovih zemalja kako bi ostvarila svoje interese. Uvijek je birala prečicu i direktno se obraćala vladama”, kaže Bassuener. “Da su vlade zaista reprezentativne, ova prečica bi se gotovo mogla oprostiti, ali [u Bruxellesu] vrlo dobro znaju da ove vlade nisu ni reprezentativne ni spremne da preuzmu odgovornost. Dakle, u suštini, oni su na strani vlada protiv naroda”.

“Ako Evropska unija želi steći povjerenje običnih ljudi u Bosni i Hercegovini“, nastavlja Bassuener, “moraće naučiti da razgovara direktno s njima, a ne preko lokalnih oligarha. Takođe će morati napustiti svoj isključivo komercijalni pristup”.

Za aktiviste, duga kolonijalna potčinjenost zemlje jednostavno se pretvorila u neokolonijalizam. Stanovništvo nije zaboravilo da je Bosna i Hercegovina prvo bila pod omčom Osmanskog carstva, a zatim Austro-Ugarske monarhije. Danas su stare stubove carske moći zamijenile uprave multinacionalnih korporacija. Strane kompanije gravitiraju prema perifernim područjima gdje je vladavina prava slaba. U njihovu korist ide i depopulacija Bosne i Hercegovine, koja je započela tokom rata, a nastavila se u poslijeratnom periodu.

Uprkos tome što lokalni zvaničnici s entuzijazmom promoviraju strana ulaganja u rudarski sektor kao rješenje za ekonomske probleme Bosne i Hercegovine, stanovništvo ne osjeća nikakvu korist. Procenat profita od sirovina iskopanih u BiH koji se vraća zajednici je toliko zanemariv da su građani ogorčeni uništavanjem područja gdje su se kupali i išli na izlete kao djeca.

Na primjer, u septembru 2025. godine, kada je Adriatic Metals prodao svoju imovinu (uključujući rudnik Rupice) kompaniji Dundee Precious Metals za 1,25 milijardi dolara, općina Vareš nije dobila nikakvu direktnu finansijsku kompenzaciju na osnovu ovog ugovora.

“Međunarodna zajednica se ponaša kao da smo njihovo vlasništvo, kao da nas ne treba konsultovati i kao da smo nebitni”, komentira Andrijana Pekić, aktivistkinja s Majevice. S obzirom na ponašanje predstavnika EU, jasno je da ekološki aktivisti u Bosni i Hercegovini ne mogu računati na dobru volju stranih zvaničnika da spriječe uništavanje okoliša.

Posmatrajući industrijski nasrtaj na prirodne resurse u Bosni i Hercegovini i građanske proteste, uočava se obrazac koji zaslužuje da bude istaknut.

Prvo, šteta je trajna.

Tokom naših razgovora, Hajrija Čobo, aktivistkinja iz Kaknja, govorila je o trovanju pitke vode u gradu, devastaciji mjesta koja su obilježila njeno djetinjstvo i nestanku prirodnih staništa u blizini rudnika kojim je ranije upravljala kompanija Adriatic Metals. “Ova mjesta su već pretrpjela nepopravljivu štetu. Neće se obnoviti ni za hiljadu godina”, ističe sa žaljenjem Hajrija.

Drugo, pobjede aktivista su privremene.

Aktivisti koji štite okoliš i turističke atrakcije oko Kupresa izvojevali su pobjedu, spriječivši njemačku rudarsku kompaniju MFE da nastavi s projektom eksploatacije nalazišta magnezija na visoravni koja okružuje grad. Uprkos snažnim lokalnim protestima, MFE ne odustaje. Štaviše, kompanija je nedavno najavila da će angažovati stručnjake da provedu studiju za koju MFE tvrdi da će biti nepristrasna. Kao da je kompanija, koja je toliko odlučna da nastavi rudarenje, u stanju da pruži objektivnu procjenu.

Slično tome, 2022. godine, aktivisti u susjednoj Srbiji prisilili su svoju vladu da otkaže koncesiju koja bi omogućila multinacionalnoj kompaniji Rio Tinto da istražuje litijum u dolini rijeke Jadar. Projekat je bio predmet stalnih polemika prije nego što je ponovo pokrenut 2024. godine. Trenutno, veliki antikorupcijski pokret u Srbiji blokira izgradnju rudnika, ali ne postoji garancija da će projekat biti potpuno napušten.

U oba navedena slučaja, kao i u mnogim drugim, aktivisti su shvatili da uvijek moraju biti na oprezu.

Treće, bitka za okoliš se nastavlja.

Od završetka rata u Bosni i Hercegovini 1995. godine, aktivisti su uporno vodili brojne kampanje na terenu za povratak izbjeglica, pravdu, sjećanje i ljudska prava. Danas su ekološki aktivisti u prvim redovima borbe za pravdu i nema znakova usporavanja mobilizacije. Aktivisti, bez obzira na nivo obrazovanja i društveni status, svjesni su da se moraju boriti ne samo za opstanak i zdravlje, već i za svoj identitet i kulturu.

S jedne strane, lokalni poduzetnici i špekulanti prirodu vide kao izvor minerala i bogatstva koje treba iskoristiti. S druge strane, građani Bosne i Hercegovine, koji su duboko povezani sa svojom zemljom, smatraju je izvorom života. Stavovi dvije strane su nepomirljivi.

Bosanskohercegovačka ekonomija je u ruševinama, dijelom zbog nacionalističkih lidera koji su na vlasti već trideset godina i korumpiranih funkcionera. Vrijeme je da se stanovništvo, sa svojom širom perspektivom o pravdi, posveti obnovi onoga što su profiteri uništili. Građani moraju nastaviti ovu borbu.