Uoči izbora u Bosni i Hercegovini, građani obično slušaju ista obećanja, gledaju ista lica i ponovo proživljavaju iste podjele. Mi smo odlučili staviti u fokus osobe koje svakog dana mijenjaju Bosnu i Hercegovinu, zemlju u kojoj žive i rade. Njihova iskustva su različita, kao i putevi kojima su došle do svojih uvjerenja, ali imaju nešto zajedničko: ne pristaju da se budućnost Bosne i Hercegovine svede na odlazak, podjele i čekanje da neko drugi riješi probleme.

U vremenu predizborne buke u Bosni i Hercegovini, donosimo četiri drugačije priče, a diljem zemlje postoje i mnogi drugi koji čuvaju vjeru da BiH može biti bolje i pravednije mjesto za život.

• Ekološki aktivizam za zajedničku budućnost (Aida Kapetanović)
• Dotaknuti dno i uzdići se (Nataša Gaon)
• Sarađivati i ostati humani (Jozo Kolobarić)
• Moć kulture (Hana Bajrović)

Ekološki aktivizam za zajedničku budućnost

Aida Kapetanović je aktivistica i istraživačica Fondacije Atelje za društvene promjene – ACT u Bosni i Hercegovini. Rođena je u Mostaru, odakle je s porodicom tokom rata izbjegla u Italiju, gdje je odrasla i učestvovala u brojnim protestima u Firenci i Pratu. Kroz svoje doktorsko istraživanje proučavala je pokrete za zaštitu rijeka u Bosni i Hercegovini i Srbiji, nakon čega se odlučila vratiti u rodni grad i kroz rad u Fondaciji ACT aktivno uključiti u ekološke borbe. Danas koordinira kampanje za zaštitu rijeka Neretve i Une te regionalnu mrežu „Odbranimo prirodu Balkana“.

„Nakon doktorskog istraživanja odlučila sam se pridružiti Fondaciji ACT jer duboko vjerujem da je ekološki aktivizam ključni instrument u borbi protiv sistemskih i društvenih nepravdi“, ističe Aida.

Ona ukazuje da se Fondacija ACT – kroz aktivnosti vezane za zaštitu rijeka, šuma, plodne zemlje i prirode – direktno suprotstavlja sistemskoj korupciji i rasprodaji prirodnih dobara domaćim i stranim privatnim investitorima.

„Borimo se za uključivanje građana u procese donošenja odluka, za pravu demokratiju te za osnovno ljudsko pravo na čistu vodu i zdravu životnu sredinu“.

Objašnjava šta Fondacija ACT konkretno radi da bi BiH bila bolje mjesto za život.

„Naše kampanje fokusirane su na zaštitu rijeka, šuma i prirodnih ekosistema od svih oblika devastacije, bilo da je riječ o štetnim projektima poput hidroelektrana i rudnika ili o sječi šuma i drugim vidovima ekološkog uništenja. Sprovodimo medijske i pravne akcije, sarađujemo s naučnom zajednicom, zagovaramo promjene kod nadležnih institucija i pružamo direktnu podršku lokalnim zajednicama koje se suočavaju sa štetnim projektima”.

„Neretva je jedna od najugroženijih rijeka u Evropi, ali istovremeno i neprocjenjivo blago i žila kucavica Hercegovine, izuzetno bogata biodiverzitetom. Branimo je od industrijskog zagađenja i destruktivnih hidroenergetskih projekata”, ističe Aida, koja vodi kampanje za zaštitu rijeka Neretve i Une.

„Trenutno nam je fokus na sagledavanju i zaustavljanju štetnih posljedica HE Ulog, koja je u septembru 2025. godine uzrokovala masovni pomor riba i ostalog živog svijeta. S druge strane, hidroenergetski sistem Gornji horizonti, koji je u fazi izgradnje, preusmjeravanjem ogromnih količina vode iz sliva Neretve u sliv Trebišnjice izravno ugrožava izvore Bune, Bunice i Bregave te omogućava prodor slane vode u Deltu Neretve”, objašnjava istraživačica.

„Time se uništavaju poljoprivreda, cjelokupan ekosistem i sam opstanak ljudi u ovom kraju. Nakon mjeseci intenzivnog rada i zagovaračkih aktivnosti, u junu 2026. godine postigli smo da Vlada FBiH usvoji zvanične zaključke i Informaciju o potrebi zaštite interesa FBiH od štetnih uticaja HE Ulog i projekta Gornji horizonti“.

Kroz kampanju za zaštitu Une, prema Aidinim riječima, aktivisti se bore protiv nelegalne gradnje, betonizacije obala, planova za odlaganje nuklearnog otpada i otvaranja rudnika.

„Uz podršku međunarodnih partnera iz kampanje Save the Blue Heart of Europe, zagovaramo viziju trajne i suštinske zaštite kroz uspostavljanje prekograničnog nacionalnog parka divlje rijeke Une. Također, u saradnji s međunarodnom organizacijom Earth Law Center, zalažemo se za dodjeljivanje pravnog statusa (legal personhood) rijeci Uni”.

Aida smatra da su borbe za očuvanje rijeka i prirode najbolji dokaz da ljubav prema prirodi spaja, jer rijeke ne poznaju granice.

„Dok nas političke elite konstantno pokušavaju podijeliti, mi svakodnevno na terenu pokazujemo da se zajedno i solidarno možemo i moramo boriti za zajednička prirodna dobra”.

Na pitanje u šta još vjeruje, uprkos svemu što je svakodnevno uvjerava u suprotno, Aida Kapetanović odgovara: „U solidarnost, u zajedništvo i u moć promjene kroz zajedničku borbu. Naš regionalni savez ‘Odbranimo prirodu Balkana’, koji okuplja preko četrdeset organizacija i lokalnih inicijativa širom regije, najbolji je dokaz za to”.

Čuvari i čuvarice prirode Balkana danas grade istinski mirovni pokret, koji se suprotstavlja podjelama, nacionalizmu i rasprodaji prirodnih bogatstava stranom i domaćem kapitalu.

„Vjerujem u budućnost Bosne i Hercegovine i Balkana,  prostora s neprocjenjivim blagom, koji mogu postati primjer nečeg dobrog u vremenu obilježenom ratovima, pohlepom, devastacijom prirode i klimatskom krizom u ime profita pojedinaca. Vjerujem da ova regija može postati mjesto povratka mladih, pametnih i kreativnih ljudi te dom u kojem će nove generacije željeti ostati i graditi svoju budućnost“, zaključuje Aida Kapetanović.

Dotaknuti dno i uzdići se

Nataša Gaon je rođena u Sarajevu. Iako je kao studentica odsjeka Svjetske književnosti i bibliotekarstva pri Filozofskom fakultetu u Sarajevu mislila da će profesionalno ostati vezana uz knjige, svoju karijeru razvila je u domenu prodaje i marketinga. Emotivno, uvijek je ostala vezana za čitanje. Amaterski se bavi glumom i piše za svoju dušu.

Šta ju je zadržalo u Bosni i Hercegovini?

„Najjednostavnije rečeno, zadržalo me je to što znam da bih na bilo kojem drugom mjestu na svijetu izgubila sebe“, kaže Nataša. „Pamtim godine u kojim sam živjela izvan svoje zemlje, izvan svog grada. U tim godinama, postala sam svjesna koliko me Sarajevo određuje i koliko mi je nedostajao sarajevski život”.

Možda je ovo – dodaje Nataša – teško razumjeti, ali naglašava da je privilegija živjeti u zemlji, u gradu sa toliko različitosti koje su našle svoj sklad.

„Ne mogu zamisliti život bez nekih sarajevskih ulica, mirisa, humora, koji je uvijek na granici crnog, a kojim se branimo od svih bolnih situacija”.

Sarajlije se prema Sarajevu, kako kaže, odnose kao roditelji prema djetetu.

„Samo roditelji imaju pravo ružiti svoje dijete, niko drugi na to nema pravo. Tako se i ja ljutim na Bosnu i Hercegovinu i na Sarajevo, ali se uvijek u osnovi ljutim na uređenje, na ljude koji propagiraju fašizam, taj najgori izbor čovjeka”.

Natašin život u Bosni i Hercegovini je na rubu tuge i sreće.

„Na toj klackalici mi se klackamo između suza i smijeha. Kada god dotaknemo dubine, nađemo način da se nogama jako odgurnemo i ponovo poletimo. Bez tog dna i leta teško mi je zamisliti život u Sarajevu“.

„Mladi jasno pokazuju svoj stav tako što odlaze iz ove zemlje. Moje kćerke su napustile BiH. Nemojte upadati u zamku i misliti kako je odlazak lak. Nikada nije lako otići iz sigurnosti i udobnosti onoga što zovemo dom. Dobiti priliku u tuđoj zemlji i izgraditi sebe, vrijedno je divljenja. Naša djeca postaju najbolji ambasadori ove zemlje u inostranstvu, naša djeca su pokazala hrabrost”.

U šta vjeruje uprkos svemu?

„Još vjerujem da će se pojaviti neki novi ljudi, ne ovi čije starenje gledamo kroz predizborne plakate, svake dvije godine. Neki novi ljudi koji će vidjeti da Bosna i Hercegovina može svojom zemljom hraniti sve ljude koji u njoj žive. Vjerujem da će ti novi ljudi krvavu prošlost, kakvu je imala ova zemlja, konačno zapakovati u prošlost, ne stavljajući ‘ali’ iza zločina. To što je moj život stavljen u okvir prije i poslije rata, ne treba biti njihov okvir. Želim da se pojave novi ljudi koji će biti ljudi, koji će znanjem graditi ovu zemlju, koji će kazniti fašizam i kriminal”.

Natašu rastužuje činjenica da takve osobe ne vidi, jer su u sjeni populizma i ljudi koji, kako kaže, samo deklarativno žele istinski građansku Bosnu i Hercegovinu. Oni mašu zastavama, obećanjima i sloganima, bez stida učestvuju u rušenju Bosne i Hercegovine.

„Nikada mi teže nije bilo odlučiti se za koga glasati, kome prepustiti vodstvo ove zemlje. Čini mi se da su nas izdali svi oni koju su obećavali budućnost i promjene”.

Sve ovo Nataša prikazuje kroz fudbalsku reprezentaciju BiH.

„Vidjeli smo mlade igrače bez straha, koji su igrali zajedno, ne mareći za različita imena, sa istim grbom na dresovima. Ti mladi ljudi su učinili puno više za Bosnu i Hercegovinu nego bilo koji političar. Ujedinili su nas, učinili nas sretnim, vratili nam izgubljenu nadu. Ujedinili su djecu rođenu u BiH i onu rođenu daleko od ove zemlje. Ja glasno navijam i nadam se da će takvi mladi graditi budućnost, ne za mene, već za djecu koja dolaze“, završava Nataša Gaon.

Sarađivati i ostati humani

Jozo Kolobarić, rodom iz Posušja, završio je gimnaziju Fra Grge Martića, a potom diplomirao na Odsjeku za sociologiju na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Trenutno je savjetnik načelnika Općine Posušje za komunikaciju sa domaćim i međunarodnim institucijama.

„Rođen sam u obitelj u kojoj su odgoj, kultura, razgovori, ljudi, knjige, filmovi i obrazovanje bili dio svakodnevnice”, kaže Jozo.

Godinama je svjedočio, u Posušju i Sarajevu, odlascima prijatelja i kolega.

„Obrazovanje u različitim mjestima i državama, kriza 2008. godine i na koncu, naravno, život, ljubav, karijera. Sve to za mene nije bilo ništa čudno. Smatrao sam, a i sad sam tog mišljenja, da čovjek formira svoj život tamo gdje ga vodi život. Nikada nisam pokušao nekog nagovarati ili odgovarati od životnih odluka”.

Od svoje osamnaeste godine, pa narednu deceniju, Jozo se borio s teškom depresijom, a u jednom periodu živio je na relaciji Posušje-Sarajevo-Zagreb.

„U tih deset godina svjedočio sam što čovjek sve može pozitivno učiniti. Budući da sam taj period proveo trudeći se da ne odustanem od sebe, sve aktivnosti na privatnom i društvenom polju događale su se u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. U tih deset godina naučio sam da je nekada najlakše odustati, bez obzira o čemu se radilo i gdje se događalo, no to nije rješenje. I najvažnije, naučio sam da nema čovjeka kojeg nešto ne boli, da svatko ima svoju priču i da je svatko na koncu samo čovjek”.

Jozine radne navike, kao i radoznalost, nisu se smanjile tijekom godina, pa ni u periodu depresije.

„Osim teorijskog izučavanja čovjeka i njegovih raznih odnosa, pripadam onima koji idu razgovarati s ljudima, slušati, otići na lice mjesta kako bi se reklo, sagledati situaciju iz perspektive ‘drugog i drugačijeg’”.

Učestvovao je u oko 270 različitih projekata tokom proteklih dvadeset godina, a mnoge je sam osmislio, vodio s mladima i realizirao.

„Još 2011. godine pokrenuo sam ekološke aktivnosti u Općini Posušje kroz obrazovanje, volontersko uklanjanje divljih deponija s ljudima i mehanizacijom, volontersko čišćenje ulica i predgrađa s mladima, ekološku sanaciju objekata itd. Nakon deset godina ekoloških aktivnosti kolege i ja odlučili smo sav materijal sklopiti u dokumentarno-reportražni film kao jedan obrazac praktičnog rada. ‘Ecozone’ je naslov filma koji je premijerno prikazan u Posušju 2022. godine”.

Jozo objašnjava da nakon službenih sastanaka, razgovora i radnih aktivnosti, ljudi u opuštenoj atmosferi razgovaraju, razmjenjuju brojeve, druže se, a to je od izrazite važnosti za prevazilaženja sterotipa i predrasuda koji su ostali kao recidivi, a katkad i revitalizirani, u postkonfliktnom društvu kakvo je bosanskohercegovačko.

„Sebi dati izazov, cilj, zadatak. Kontaktirati ljude. Sklopiti posao. Rijetko koje mjesto u Bosni i Hercegovini nisam posjetio. A na pitanje tko živi u BiH, moj odgovor je: hrabri obični ljudi, koji imaju iste izraze lica pri smijehu i ljutnji, a čije se suze, svima isto, slijevaju niz obraze. Imaju svoje životne radosti i tuge. I sve je to normalno”.

Jozo je takođe kolekcionar antikviteta.

„U Posušju ne postoji muzej ni galerija, pa sam prošle godine započeo sa radovima na otvaranju privatne Galerije Kolobarić. Izložiću domaće i međunarodne antikvitete kao vremeplov života. Otvoriću Galeriju svakome tko želi učiti i vidjeti“, završava Jozo Kolobarić.

Moć kulture

Hana Bajrović je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a magistarsku tezu odbranila je radom ‘Antiratni teatar u opkoljenom Sarajevu’. U svojoj 23. godini počela je objavljivati tekstove iz oblasti kulture, teatra i ljudskih prava. Istovremeno, počela je raditi kao saradnica Festivala MESS za koji je pisala kritike festivalskih predstava. Autorica je knjige “Teatar pod opsadom”, koja je izdata 2020. godine.

„Ne sjećam se da sam ikada odlazak iz Bosne imala u svojoj glavi kao opciju“, kaže Hana.

Oduvijek joj je bilo prirodno ovdje živjeti i graditi život. Naravno, razmišljanje o odlasku u drugu zemlju i počinjanje života ispočetka podrazumijeva  izlazak iz zone komfora, pa je i to sigurno jedan od faktora koji su uticali na njeno razmišljanje, ali je suština to da se ovdje osjeća prirodno.

„Sve dobro i loše što mi se dogodilo, sve što me oblikovalo, sve što ne odredilo i sve što sam zbog toga postala mi se dogodilo u Sarajevu”, ističe Hana.

Na neki način, osjeća obavezu prema svojim roditeljima koji su rat proveli u Bosni i tu ostali, iako su imali priliku započeti život negdje drugdje. Zbog toga osjeća da je Sarajevo zaista njena sudbina i da su joj korijeni pušteni tu duboko.

Šta Hana konkretno radi da ova zemlja bude bolje mjesto za život?

„Bilo bi prepotentno i neutemeljeno reći da bilo koje moje djelovanje čini Bosnu boljim mjestom za život. Pogotovo kada znamo da su osnovni kriteriji koje država treba ispuniti da bi građani imali kvalitetan život sigurnost, finansijska stabilnost i kvalitetno obrazovanje. Ipak, dvanaest godina radim u kulturi, dugo sam se bavila istraživanjem fenomena kulturnog otpora na primjeru djelovanja teatra u periodu opsade Sarajeva, radim na pozorišnom festivalu koji postoji gotovo sedam decenija, i zahvaljujući tome imam apsolutnu svijest koliko, i na koji način, kultura i ono što stvaramo i što kroz kulturu promovišemo utiču na društvo, a posebno na kreiranje slike o Sarajevu i Bosni“, odgovara Hana Bajrović.

Kako kaže, upravo je agresija na BiH dokaz koliko je kultura bila važna i koliko je pomogla u tome da svjetska javnost razvije empatiju i uopšte sazna šta se događalo u jednoj maloj zemlji u srcu Evrope.

„Zbog toga želim da vjerujem da sve što uradimo i napravimo u svome polju malo po malo čini da Bosna i Hercegovina opet postane zemlja kakva je oduvijek bila, zemlja svih ljudi, zemlja sa prelijepom prirodom, dobrim ljudima, željna znanja, nauke i prosperiteta”.