Postoji trenutak u bližoj historiji Bosne i Hercegovine koji se ne može odvojiti od onoga što se događa danas. Jedanaestog jula 1995. godine Ratko Mladić, komandant vojske bosanskih Srba, stigao je u Srebrenicu, gdje je pred kamerama izgovorio riječi koje će ostati zapisane kao jedna od najjezivijih najava onoga što je uslijedilo: „Pravac Potočari”.

Tog dana počeo je završni čin genocida u Srebrenici.

Tri decenije kasnije, ista poruka pojavila se na tribinama beogradskog stadiona. Ogromna slika Ratka Mladića, njegov lik i ispruženi prst, uz riječi: „Pravac Potočari”.

„To je zadnji alarm za uzbunu i to je poruka koja treba da razbudi sve one koji do sada nisu shvatili šta je režim Aleksandra Vučića i šta ti ljudi smjeraju i ponovo planiraju“, izjavio je ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković u vanrednom istupu u Sarajevu, gradu koji je preživio tešku srpsku opsadu od 1992. do 1995. godine.

Za Bošnjake fotografija Mladića s natpisom „Pravac Potočari“ poruka je čije značenje nije potrebno objašnjavati porodicama koje još tragaju za kostima svojih ubijenih. U BiH to doživljavaju kao zastrašujuću glorifikaciju čovjeka pravosnažno osuđenog za genocid. A kada se takva poruka pojavi u javnosti, bez jasne i snažne reakcije države, ona dobija dodatnu težinu.

A onda je došla sahrana.

Ratko Mladić, čovjek koji je pred međunarodnim tribunalom pravosnažno osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, preminuo je služeći doživotnu kaznu zatvora, a sahranjen je u Beogradu uz prizore koji su prije svega u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj doživljeni kao rehabilitacija njegove ličnosti i politike.

Mladićevo tijelo u Srbiju je dopremljeno državnim avionom, na sahrani su bili visoki srbijanski zvaničnici, predstavnici bh. entiteta Republika Srpska i ruski ambasador, dok je obred služio patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije. Vojni elementi ceremonije i način na koji je događaj organizovan izazvali su snažne reakcije u regionu.

Reakcije u Sarajevu

Potez ministra Konaković pokazuje koliko je situacija ozbiljna. Proglasio je nepoželjnim dvojicu službenika Ambasade Srbije u Sarajevu, vojnog atašea Milana Dulanovića i savjetnika Danka Maksimovića, te im dao 48 sati da napuste Bosnu i Hercegovinu.

Istovremeno je BiH povukla saglasnost za potpisivanje zajedničke deklaracije o dobrosusjedskim odnosima i regionalnoj saradnji koja je trebala biti potpisana 1. oktobra u Crnoj Gori. Konaković je poručio da sa Srbijom kakvu, kako je rekao, „gledamo ovih dana“ BiH neće potpisivati prazne papire o dobrosusjedstvu. Dan ranije Konaković je najavio i povlačenje dijela osoblja Ambasade BiH u Beogradu.

„Ne vjerujem u ono što se govorilo devedesetih da je za rat potrebno dvoje“, rekao je ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković i naglasio: „Ne. Za rat je potrebna ovakva Srbija. Za rat je potrebna Srbija iz devedestih kakvu danas gledamo”.

Konaković je poručio da je Bosna i Hercegovina duboko svjesna opasnosti i da će aktivno raditi na prevenciji, kako je izjavio, „konfliktnih situacija koje nam se ovih dana iz Srbije serviraju“.

Odnos dvije države tako je za samo nekoliko dana ušao u jednu od najdubljih kriza posljednjih godina.

Na sahranu Ratka Mladića u Beograd su došli i najistaknutiji politički predstavnici Republike Srpske. Među njima su bili Milorad Dodik, dugogodišnji lider SNSD-a i najmoćniji političar Republike Srpske, iako više nije njen predsjednik, potom Željka Cvijanović, srpska članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te Draško Stanivuković, gradonačelnik Banje Luke.

Dodik je postao najprepoznatljiviji simbol politike koja negira genocid u Srebrenici, osporava odluke državnih institucija i međunarodnih sudova i govori o mogućnosti otcjepljenja Republike Srpske. Zanimljivo je da je iz Beograda Dodik otputovao u Izrael, gdje pokušava dobiti podršku za svoju separatističku politiku, te se preko Tel Aviva približiti Washingtonu.

Riječi osude iz Zagreba

Sve ovo izazvalo je snažne reakcije i u Hrvatskoj, gdje je Ratko Mladić započeo svoj ratni put, kao komandant Kninskog korpusa Jugoslovenske narodne armije (JNA), gdje je komandovao razaranjima hrvatskih gradova.

„Ono što se dogodilo svakako je jedan novi trenutak i ministar vanjskih poslova i kolege koji se bave vanjskim poslovima ovu će temu dignuti na svim nivoima, pogotovo s obzirom na posljedice ovakvog odavanja počasti čovjeku kojeg se u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pamti i doživljava na najgori mogući način” izjavio je premijer Hrvatske Andrej Plenković.

Za Ratka Mladića je podsjetio kako je u pitanju osoba koja je komandovala JNA kada se dogodio masakr u Škabrnji, dok je bitka za Vukovar ulazila u završnicu.

„Mi za to nemamo sluha, niti malo”, rekao je Plenković i direktno kritikovao isprva vrlo mlaku reakciju Evropske unije.

Početni stav EU izazvao je pravi bijes u Sarajevu. Glasnogovornica Komisije Paula Pinho, odgovarajući na pitanja o sahrani, ponovila je da „nema mjesta glorifikaciji ratnih zločinaca“, a mediji u BiH objavili su i njenu izjavu kojom negira državne počasti Mladiću u Srbiji. To je Sarajlije podsjetilo na vrijeme opsade kada su srpske granate i snajperi sa okolnih brda masakrirali građane, a evropski zvaničnici izražavali „duboku zabrinutost“ i crtali granice podjele BiH, što je na koncu i učinjeno u Dejtonu s dva entiteta.

Tek nakon što su slike sahrane izazvale međunarodne reakcije, predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen ocijenila je da su prizori „šokantni“, duboko žaleći zbog prisustva pojedinih visokih srbijanskih zvaničnika i elemenata zvanične podrške.

„Ratko Mladić bio je osuđeni ratni zločinac. Bio je odgovoran za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Umro je služeći doživotnu kaznu zatvora zbog genocida u Srebrenici i drugih zločina. Elementi zvanične podrške i prisustvo pojedinih visokih srbijanskih zvaničnika na sahrani su za duboko žaljenje. Oni pokazuju neuspjeh u suočavanju s mračnim poglavljem novije evropske historije i u suprotnosti su s vrijednostima na kojima se zasniva put Srbije ka Evropskoj uniji“, napisala je von der Leyen.

Majke Srebrenice

Predsjednici Evropske komisije direktno se obratilo Udruženje Majke Srebrenice, koje okuplja žene kojima su u genocidu ubijeni sinovi, muževi i braća.

„Vaše formalne riječi nam nisu potrebne. Nemojte se začuditi na našem odgovoru kada neki zvaničnik EU bude htio da dođe u Potočare. Nemojte se začuditi!“.

To je možda i najteža poruka u kontekstu cijele krize. Jer kada žrtve počnu odbacivati evropske izjave kao praznu formalnost, problem nije samo Srbija, problem je povjerenje u Evropu.

Daleko direktnije su bile Visoka predstavnica Evropske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku Kaja Kallas i evropska komesarka za proširenje Marta Kos.

„Javno veličanje osuđenog ratnog zločinca u Beogradu predstavlja uvredu sjećanja na žrtve, njihove porodice i sve one koji su patili”, napisala je Kallas.

Uputila je i upozorenje: „Put Srbije ka Evropskoj uniji zahtijeva nedvosmislenu posvećenost temeljnim evropskim vrijednostima i historijskoj istini. U Evropi nema mjesta za veličanje ratnih zločinaca”.

Ipak, najkonkretnija je bila komesarka za proširenje Marta Kos koja je otkazala planiranu posjetu Beogradu. „Ratko Mladić je osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Vraćanje njegovih posmrtnih ostataka u Beograd podsjeća Evropu na najmračnije stranice naše novije povijesti. Veličanje koje prati njegovu smrt nije u skladu sa vrijednostima na kojima počiva evropski put. Taj put zahtjeva suočavanje s prošlošću, istinsko pomirenje i poštovanje žrtava ratnih zločina. O vrijednostima na kojima počiva naša zajednička budućnost ne može se pregovarati. U tom kontekstu, odlučila sam da ipak ne posjetim Srbiju u ovom trenutku”.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije došao na sahranu, pravdajući to ranijim obavezama, ali je osporio evropske kritike. „Kako mislite da određujete ljudima ko će da dođe na sahranu, a ko neće, pa ste šokirani slikama iz Beograda“.

U susret izborima

Kritike je nazvao histeričnim napadima. „Vidjeli smo histeričnu lavinu napada iz Sarajeva, Prištine, Zagreba, Podgorice, sve smo to očekivali. Ništa to nije iznenađujuće”, rekao je Vučić.

Takođe je izjavio da je zadovoljan što je sahrana Ratka Mladića protekla mirno i da je država pružila potpunu logističku podršku.

„Zašto tolika mržnja? Mržnja je tolika zbog toga što Srbija brže raste, što Srbija brže napreduje…Vidite, oni su svi čekali priliku da nešto urade protiv Srbije, jer im se ne sviđa to što Srbija snaži. Ako me budu rušili, rušiće me i zbog balističkih raketa velikog dometa, jer ćemo za godinu dana biti u stanju da ih proizvodimo u Srbiji”. Onima koji su ga pažljivo slušali, ovo je sasvim jasno zvučalo kao prijetnja.

Vučić je u sredu 9. septembra raspustio Skupštinu i raspisao vanredne parlamentarne izbore za 25. oktobar. U Bosni i Hercegovini se opšti izbori održavaju 4. oktobra.

U ovakvoj atmosferi, strah i nacionalna pitanja lako mogu postati najmoćnije predizborno oružje. Političarima je uvijek lakše da govore o ugroženosti naroda nego o platama, korupciji, odlasku mladih, zdravstvu, školstvu, pravosuđu i životnom standardu.

Zato postoji opasnost da se u narednim sedmicama granice između stvarne sigurnosne zabrinutosti i predizborne mobilizacije dodatno zamagle.

Sarajevo i Beograd ulaze u izborni period gotovo istovremeno, a nacionalne teme već su dobile snažan zamah. Građani bi zbog toga mogli još jednom postati publika političke predstave u kojoj se najglasnije govori o prošlosti, dok se sadašnjost, a pogotovo budućnost gura u drugi plan.

No, na Balkanu je stanje takvo da ljudi mogu biti zadovoljni sve dok nije rat, uz crni humor i izreku koja je, u stvari, najbolja zbilja, i glasi: „Samo nek’ ne puca”.