Na području gdje se susreću Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Crna Gora, prekogranična suradnja po pitanju vode nije izbor, već nužnost nametnuta fizičkom konfiguracijom tla. Ova suradnja, konkretizirana kroz jugoslavenske mega-projekte, zapala je u krizu s ratovima devedesetih. Međutim, novim tisućljećem, počele su se nizati nove inicijative za konsolidaciju zajedničkog upravljanja vodnim resursima koji se protežu preko – ili ispod – bivših republičkih, sada međunarodnih granica.

Neke od ovih inicijativa su u kontinuitetu s prošlošću, poput mega-projekta Gornji Horizonti, planiranog u socijalističkom razdoblju kao dodatak Donjim Horizontima, o kojem je detaljno bilo riječi u prethodnoj epizodi naše reportaže.

Doduše, glavni zahvati koji bi trebali utjecati na gornji tok rijeke Trebišnjice, započeti 2023. godine, danas su blokirani na (trenutno) zadovoljstvo raznih protivnika projekta, koji upiru prst u njegovu netransparentnost i, prije svega, ozbiljne utjecaje na okoliš.

Interreg Waterlink

Inicijative koje je EU podržavala tijekom posljednja dva desetljeća potpuno su drugačije prirode. Kroz IPA-u (Instrument za pretpristupnu pomoć) i program Interreg, stup kohezijske politike EU-a, isredotočen na transregionalnu suradnju, Bruxelles je financirao desetke projekata koji kombiniraju lokalni socio-ekonomski razvoj sa zaštitom bioraznolikosti.

Među dvadeset pet Interreg projekata pokrenutih na ovom području u razdoblju 2021.-2027., jedan se posebno fokusira na sliv Trebišnjice. Riječ je o projektu Waterlink, punog naziva ,,Smart and Innovative Management Practices for Preservation of Regional Water Quality and Supply,, (Pametne i inovativne prakse upravljanja za očuvanje regionalne kvalitete i opskrbe vodom), s proračunom od gotovo 1,64 milijuna eura (85% sufinancira Unija).

Projekt je pokrenut u kolovozu 2024., a završava se sljedeći mjesec. Uključuje konzorcij triju partnera: Općina Trebinje (Bosna i Hercegovina), Općina Konavle (Hrvatska) i poduzeće Vodovod i Kanalizacija koja upravlja vodovodnom i kanalizacijskom mrežom u Herceg Novom.

Cilj je modernizirati sustave praćenja i distribucijsku infrastrukturu kako bi se poboljšala opskrba pitkom vodom, s naglaskom na smanjenje tehničkih gubitaka. Područje je izloženo ozbiljnom vodnom stresu zbog krške prirode tla koje apsorbira oborine, dok na sezonsku varijabilnost dostupnih količina vode dodatno negativno utječu učinci klimatskih promjena.

Od Trebinja do Konavala

Zapravo, Waterlink prati rutu koju su prije šezdeset godina trasirali Donji Horizonti: „Voda kreće iz Trebinja, prolazi kroz rijeku Konavle i stiže u Herceg Novi”, kaže Nataša Tučić, voditeljica projekta za glavnu instituciju, Općinu Trebinje. „Nekada smo bili jedna država i sva infrastruktura odražava tu zajedničku prošlost”, objašnjava, dodajući da se „danas, kroz projekte poput ovog, vraćamo suradnji i učenju jedni od drugih”.

„Infrastruktura je istrošena, neka je stara i preko stoljeća, a sa zastarjelim sustavima mjerenja teško je utvrditi kvarove”, naglašava Tučić. Rezultat: cijevi koje nalikuju situ. „U Konavlima curenja iznose 30%, u Trebinju se kreću oko 55%, a u Herceg Novom idu čak do 80%”, ističe, govoreći o gubitku vode u odnosu na ukupnu količine koja ulazi u mrežu. Ali čak ni mjerenje tih vrijednosti nije sigurno, i tu dolaze do izražaja tehnologije koje financira EU.

Srce Waterlinka je GIS (Geografski informacijski sustav), baza podataka, razvijena pomoću niza digitalnih senzora koji mapiraju cijelu regionalnu infrastrukturu – cijevi, ventili, spremnici, priključci, crpne stanice i tako dalje – pružajući u stvarnom vremenu sve tehničke podatke bitne za praćenje hidrauličnih komponenti i potrošnje. Daljinsko očitavanje podataka omogućuje identifikaciju kvarova, curenja i otpada, povećavajući učinkovitost intervencija partnera unutar njihovih lokalnih mreža.

Uz podršku Interrega, prati se i kvaliteta vode. Hrvatski partner je instalirao ispitni laboratorij u postrojenju za pročišćavanje otpadnih voda Molunat, blizu crnogorske granice, u vrijednosti preko 183.000 eura.

„Još jedan važan cilj”, objašnjavaju za OBCT Perica Pušić i Jelena Banović, koordinatori projekta ispred Općine Konavle, „jest međusobno povezivanje istočne i zapadne vodovodne mreže, koje opskrbljuju krški izvori Konavoska Ljuta i Duboka Ljuta, putem cjevovoda duljine dva kilometra”. Preciziraju: „Trenutno finaliziramo dokumentaciju za priključak, što će ojačati sigurnost opskrbe vodom u Konavlima”.

Perspektiva Herceg Novog

Herceg Novi, smješten na ulazu u Boku Kotorsku blizu hrvatske granice, povijesno je crpio vodu iz Opačice, kratke krške rijeke koja, iako glavni izvor slatke vode u tom području, ne može sama zadovoljiti ljudske potrebe. Lavovski dio lokalne opskrbe vodom obavlja Bilećko jezero, odakle se voda dovodi cijevima iz Donjih Horizonata preko Plata.

Međutim, protok – prepolovljen još tijekom rata – nije ujednačen: periodično se prekida tijekom održavanja hrvatskih cjevovoda, prisiljavajući Herceg Novi na racionalizaciju opskrbe nekoliko tjedana svake godine, u lipnju ili rujnu. U tim trenucima, Opačica donosi spas.

„Zimi je voda iz Bileće dovoljna, oko 330–360 m3/s, dok ljeti, kada je potražnja veća, uzimamo još 120–160 m3/s iz Opačice”, objašnjava Luka Radović, zaposlenik Vodovoda u Herceg Novom, pokazujući nam monitoring centar postavljen u crpnoj stanici na krškom izvoru rijeke, u istočnom zaseoku Zelenika.

U prostoriji se nalazi tehnološka oprema vrijedna otprilike 600.000 eura kupljena zahvaljujući projektu Waterlink. Odatle se provode daljinska mjerenja različitih komponenti lokalne mreže: jedan ekran ažurira status 18 gradskih spremnika vode svakih 15 minuta („Zasad vidimo samo svoje, ali uskoro ćemo imati podatke od drugih partnera“, uvjerava Radović), drugi prikazuje očitanja s GIS-a koji prati potrošnju duž 240 kilometara cijevi putem 80 mjerača protoka razasutih po općini.

Vrhunac je Cloud, sustav koji identificira curenja označavajući ih različitim bojama (zelena, žuta i crvena) ovisno o njihovoj ozbiljnosti. „Ljeti, kada je tlak u cijevima niži, curenja u prosjeku iznose 62-63% zatim padaju na 50% u kolovozu”, objašnjava Radović, napominjući da su „prije Interrega ljeti prelazili 75%, a zimi još više”.

Nakon što se utvrde curenja, moraju se izvršiti potrebni popravci. Međutim, komunalno poduzeće nema dovoljno osoblja: „Vidimo više problema nego što ih možemo riješiti“, priznaje Radović, žaleći se zbog nedostatka osoblja i naglašavajući da se „za svaku rupu koju popravimo, uvijek pojave nove”. Ali vidi čašu napola punu: prošle godine obavili ukupno otprilike 950 popravaka, manje od polovice broja zabilježenog u 2023. godini, što je znak da projekt daje opipljive rezultate.

Protiv tehno-birokracije?

Kritikâ, međutim, ne nedostaje. Dok su jugoslavenski mega-infrastrukturni projekti nesumnjivo uzrokovali štetu okolišu, pristup EU otvara nova pitanja. „Dok su glavni radovi socijalističke ere barem djelomično odgovarali na preraspodjelne logike, Bruxelles ovim projektima upravlja na birokratski način, obećavajući sterilna tehnička rješenja, koja međutim proizvode stvarne utjecaje na lokalne zajednice i ekosustave”, kaže Dženeta Hodžić, istraživačica u frankfurtskom Institutu za socijalno-ekološka istraživanja (ISOE).

Pozivajući se na ideju ,,infrastrukturne diplomacije”, znanstvenica kritizira ono što vidi kao ,,depolitizaciju kolektivnih zahtjeva za demokratskim sudjelovanjem u procesima usmjerenim na poboljšanje teritorija”, koju promovira izvršna vlast EU. Nasuprot tome, Hodžić se zalaže za ,,neformalni model prekogranične suradnje odozdo prema gore, pravedniji i inkluzivniji”, koji uključuje stanovnike i stručnjake iz svih područja.

Naposljetku, predlaže „holističku” perspektivu za strategije planiranja i infrastrukturu: „Potreban je integrirani pristup upravljanju krškim vodama”, kaže za OBCT, kako bi se „u potpunosti razumjelo funkcioniranje riječnih slivova, s naglaskom na sinergije između ekoloških, ekonomskih i društvenih planova”.

 

Autor zahvaljuje kolegi Marcu Ranocchiariju na suradnji pri izradi intervjua s bosanskim partnerom.