Barbara Matejčić, slobodna novinarka iz Hrvatske, dobitnica je glavne ovogodišnje nagrade za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS), koja je nazvana po pokojnom srpskom novinaru Dejanu Anastasijeviću. Matejčić je nagradu dobila za priču “Ubijanje za fotografiju: Šta se krije iza jedinog snimka smrti u ratu u Jugoslaviji” koju je objavio Balkan Investigative Reporting Network (BIRN).

Priča je rezultat višegodišnjeg istraživanja okolnosti pod kojima su nastale jedine profesionalne fotografije egzekucije u ratovima u bivšoj Jugoslaviji.

Matejčić je istražila slučaj ubojstva dvojice bošnjačkih civila u Brčkom 1992. godine, koje je počinio Goran Jelisić, kasnije osuđen pred Haškim tribunalom. Fokus njenog istraživanja bio je na dvojici beogradskih fotografa koji su snimili čitavu egzekuciju kadar po kadar.

Rezultat istraživanja potiče sumnju da fotografi nisu bili samo pasivni svjedoci događaja, već da je postojala mogućnost da je egzekucija unaprijed dogovorena ili potaknuta kako bi nastale ekskluzivne ratne fotografije. Time su otvorena i ozbiljna pitanja o ulozi fotoreportera i etičkim granicama ratne fotografije.

Neposredno pred dodjelu NUNS-ove nagrade Barbari Matejčić, NUNS i udruženje BH Novinari uputili su zvanično pismo fondaciji World Press Photo Foundation tražeći da se opozove nagrada World Press Photo Spot News koju je 1993. za fotografiju egzekucije dobio jedan od dvojice fotoreportera, Bojan Stojanović.

Uz priču Barbare Matejčić žiri NUNS-a ove godine nagradio je još dvije istraživačke priče. U kategoriji Izvještavanje u javnom interesu, nagrađena je reportaža “Generalštab: Rušenje države” autora Jelene Kikić i Radmila Markovića, koju je također objavio BIRN.

U kategoriji istraživačkih priča u lokalnim medijima nagradu je dobio serijal “Položaj Albanaca u Srbiji” Nikole Stevanovića, Ivane Jovanović i Dejana Cvetkovića, koju je objavilo portal Bujanovačke. Dodijeljena je i nagrada priči koja je dobila najviše glasova publike u online glasanju. U pitanju je priča “Statisti ‘sa zadatkom’: Novinari N1 na mitingu SNS – od regrutovanja do isplate dnevnice” autora Sare Sekulić i Miloša Zekića, koju je emitirala TV N1.

Za nagrade NUNS-a za istraživačko novinarstvo natjecalo se sedamdesetak priča objavljenih u Srbiji u prethodnoj godini u printanim i online medijima te u televizijskim programima. Na ovogodišnjem 21. natječaju NUNS za istraživačko novinarstvo bilo je prijavljeno do sada najviše priča, koje su razotkrile štetu za javni interes koju su počinili pojedinci ili institucije na svim razinama vlasti, uključujući kriminalne aktivnosti zapanjujućih razmjera.

U konkurenciji je bilo mnogo sjajnih i važnih priča novinara i redakcija od kojih je dio pod stalnim izravnim napadima vlasti zbog svog istraživačkog rada, ali je žiri jednoglasno ocijenio da je glavnu nagradu zaslužila priča Barbare Matejčić.

Ova priča osvojila je i European Press Prize 2026 u kategoriji Distinguished Reporting Award.

Razgovarali smo s Barbarom Matejčić o njezinom radu na nagrađenoj priči, etičkim dilemama i raznim preprekama s kojima se suočavaju istraživački novinari, transnacionalnoj novinarskoj suradnji i još ponečemu.

Zbog čega si se odlučila baviti temom koja je u središtu nagrađene priče?

Dijelom zato što se radi o događaju koji nikada nije razjašnjen, kao neki misterij oko kojeg se raspredaju glasine, a puno većim dijelom zato što ta priča otvara važna pitanja moje profesije. Gdje su granice te profesije, pogotovo u ratu? Smiju li novinari, recimo, obući uniformu? Što je sve dozvoljeno napraviti u ime “velike priče”? Ako imamo dokaz ratnog zločina, je li važno kako smo do njega došli?

Niz me pitanja vodio u radu na tome, kao i uznemirujuća blizina kamere na tim fotografijama. Zbog te je blizine jasno da je ubojica morao znati da ga se fotografira, mada je fotograf Bojan Stojanović, koji je za jednu od fotografija iz te serije smaknuća nagrađen World Press Photo nagradom, tvrdio da ih ubojica nije ni primijetio i da su slučajno naišli na smaknuće na ulici, a bio je tada s kolegom i prijateljem fotografom Srđanom Petrovićem. Gledajući te fotografije, nametala mi se misao da tako bliska kamera nije samo pasivni svjedok događaja, već da sama njezina prisutnost mijenja situaciju.

Na tim sam fotografijama vidjela još nešto što mi je bio uznemirujuće: trenutak u kojem nasilje postaje predstava.

Koliko si dugo radila na priči i kako je izgledao taj rad? Što ti je u procesu istraživanja bio najveći problem, odnosno najkompliciraniji zadatak i zbog čega?

Na istraživanju sam radila oko tri godine. Popisala sam izvore koji mi trebaju i krenula. Putem su se izvori množili i razgovarala sam s velikim brojem ljudi koji su raspršeni po raznim kontinentima, a u samom ih je tekstu tridesetak. Trebalo im je ući u trag i to je uzelo vremena, ali najkompliciranije, odnosno vremenski najzahtjevnije je bilo doći do ubojice, Gorana Jelisića. Nakon presude na Haškom sudu, on je kaznu služio u Italiji, ali nije javno dostupan podatak u kojem zatvoru.

Nakon što sam ustanovila gdje je, tražila sam dozvolu da ga posjetim, ali sam više puta bila odbijena s raznih instanci, zadnji i konačni put od talijanskog Ministarstva pravosuđa, s obrazloženjem da se za njega ne preporučuje susret ni s kim tko je zainteresiran za njegovu prošlost.

Paralelno sam mu slala pisma u zatvor i srećom po mene je krajem 2022., nakon niza godina u Italiji, prebačen u Haag dok je čekao koja će ga zemlja prihvatiti za daljnje odsluženje kazne. Kada je došao u Haag, smio mi se, a i htio javiti. No ni tamo ga nisam smjela posjetiti, ali smo konačno duže razgovarali kada je prebačen u zatvor u Belgiji.

To je sve skupa dosta trajalo. Trajalo je i dok sam stupila u kontakt s fotografom. On je otišao iz Beograda još 1993., a preselio se i iz Nizozemske gdje je dugo živio. Više mi je ljudi reklo da su čuli da je umro. Dobro da nisam sklona povjerovati dok se sama ne uvjerim. Izazovno je bilo i složiti, odnosno napisati tekst na temelju gomile materijala koju sam imala tako da čitatelja ne zamori. Ali takvi izazovi su mi dragi.

Koliko dugo si slobodna novinarka i kakva su tvoja iskustva iz te autorske pozicije?

Slobodnjakinja sam već sedamnaest godina. Razna su mi iskustva, od sjajnih, a ta su uglavnom zbog ljudi i lijepih i vrijednih suradnji, do sasvim eksploatirajućih, a ta su uglavnom zbog medija koji nude mizerne honorare ili bi besplatno objavili rad.

Zbog toga već godinama manje pišem nego što bih htjela, jer mediji u Hrvatskoj prilično loše plaćaju. I u Italiji isto. Dominantno mi je iskustvo da se frilenserska pozicija ne uvažava, u smislu da se vodi računa da je ljudima koji su slobodnjaci honorar za rad njihova plaća. Od toga žive.

Vodi se računa o zaposlenima i kada se štrajkovima traže veće plaće, kao recimo nedavno u Hrvatskoj za visoko obrazovanje, što podržavam. No meni je jedan javni fakultet ponudi tristo i nešto eura da cijeli semestar predajem istraživačko novinarstvo. To je gotovo na razini studentske satnice, a svakako ispod satnice za čišćenje i neusporedivo je niže plaćeno nego što su za istu količinu posla plaćeni zaposleni predavači na tom fakultetu.

Mogla bih nabrajati nejednakosti u tretmanu, no važna mi je sloboda da ne moram raditi što ne želim i u što ne vjerujem – mada je sloboda uvjetna kada participirate u kapitalizmu – pa sam je još uvijek spremna skupo plaćati.

Koliko dugo surađuješ s BIRN-om? Koju bi priču istaknula u sklopu te suradnje i zbog čega?

S BIRN-om povremeno surađujem otkako sam bila stipendistica njihovog programa za novinarsku izvrsnost 2009. godine. Manje gledam unazad, a više na ono što radim (sada radim na tekstu o umiranju za BIRN) ili što bih htjela raditi (a voljela bih se nastaviti baviti umiranjem i smrću), ali zanimljivo mi je bilo prije tri godine kopati po sudskim arhivima u potrazi za potencijalnim počiniteljima ratnih zločina u istočnoj Slavoniji. Cilj je bilo pronaći one koji nikada nisu bili procesuirani.

Radeći na tome sam došla do ozbiljnih indicija za neke ljude, pronašla sam gdje žive i zvala ih telefonski da ih pitam što su radili prije 1991. i 1992. u Erdutu. Vrlo konkretno što su radili kada su bili posljednji viđeni s ljudima koji su pronađeni mrtvi. Jedan kojeg sam pronašla u Novom Sadu, Milenko Dafinić, pravio se da to nije on. Morala sam mu dokazivati da znam da je on. Na neki način, kao da razgovaram s djetetom uhvaćenim u laži. Samo što je to “dijete” odbojno, opasno i nekažnjeno.

S kim još surađuješ i na kojim temama?

Zbilja s raznima surađujem, a moje su teme u nekom širokom spektru ljudskih prava i društvenog konteksta u kojem živimo. U zadnjih par mjeseci sam objavila u nizozemskom magazinu De Groene Amsterdammer, američkom New Lines, španjolskom Revista 5W, slovačkom Dennik N. U Bratislavi sam održala i radionicu za studente novinarstva i mlade novinare.

Trenutno radim na video serijalu o migrantskim radnicima za Fondaciju Friedrich Ebert, s kojom često i rado surađujem. Inače su mi drage suradnje s nevladinim sektorom i raznim organizacijama koje pokušavaju popravljati ovaj naš posrnuli svijet. Tu se uvijek nađu pametni i osviješteni ljudi s kojima je užitak raditi.

Radijske dokumentarce već desetak godina radim za Treći program Hrvatskog radija. Ovo ljeto me čeka jedan o morskom krivolovu, nakon što sam napravila prvi o zagađenju podmorja “Ožiljci Jadrana”, koji se može naći online u Slušaonici HRT-a, kao i dokumentarac “Čuvar logora”, koji mi je bilo bitno teže raditi nego to istraživanje o fotografijama u Brčkom. Isto je ratna priča, samo s počiniteljem ratnih zločina koji se kaje. Dugo sam na tome radila i silne smo sate razgovarali.

Koliko je, po tvom mišljenju, važna prekogranična suradnja novinara, pogotovo u našoj regiji?

Važna je, naravno, i ona se odvija i formalno i neformalno, jedni druge pitamo kada nam nešto treba. Formalizirana suradnja, u smislu da baš radimo zajedno i da po mogućnosti imamo neki izvor financiranja, važnija mi je sa zemljama koje slabije poznajem jer mi je lakše raditi u regiji.

Tako je recimo upravo prekogranična suradnja bila bitna za temu o migrantima koji pogibaju pokušavajući doći do sigurnosti u Europskoj uniji. To sam radila s timom frilensera iz Grčke, Italije, Španjolske i Poljske i za to smo istraživanje dobili Special Award prije dvije godine na European Press Prize, kao i Investigative Journalism Impact Award. Tema ne bi bila ni blizu tako kvalitetno pokrivena da nismo zajedno radili i razmjenjivali informacije, mada smo na kraju napisali svatko svoj tekst, ali je predstavljen kao komplementarni serijal.

No bitno mi je reći i da neke važne priče nisu prekogranične, a često se forsira taj prekogranični aspekt i kada ga nema. Teško možete financirati neku kompleksniju priču koja se događa samo recimo u Hrvatskoj. Prekogranične suradnje su odista važne, ali je važno i da možemo raditi samo takozvane nacionalne priče, ali koje se čitaju kao univerzalne.