Kada je 17. maja 1992. godine, na početku opsade Sarajeva, osnovan Sarajevski ratni teatar (SARTR), postao je čin otpora, prostor ljudskog dostojanstva i dokaz da umjetnost može opstati i kada se ruši svijet oko nje. Više od tri decenije kasnije, SARTR ostaje jedno od najvažnijih mjesta teatarske memorije Bosne i Hercegovine.

Jedno od zaštitnih lica SARTR-a je Selma Alispahić, koja je, zajedno sa pokojnim Draganom Jovičićem, u predstavi “Ay Carmela” španskog dramskog pisca Joséa Sanchisa Sinisterre obilježila teatarski život Bosne i Hercegovine i regije. Tokom 21 godine izvođenja, predstava je igrana širom Evrope i postala simbol umjetničkog otpora, antifašističke poruke i izuzetne glumačke posvećenosti.

Dokumentarni film “Ay Carmela – Made in BiH”, čija je autorica Alispahić, emotivno je svjedočanstvo jednog vremena, partnerstva i umjetničke etike. U razgovoru za OBCT prvakinja SARTR-a Selma Alispahić govori o teatru kao moralnom prostoru, odgovornosti umjetnika u vremenu ravnodušnosti i vjeri da teatar, uprkos svemu, može mijenjati ljude.

Sarajevski ratni teatar (SARTR) nastao je nakon početka opsade Sarajeva, kao čin otpora, kao najciviliziraniji odgovor na ubijanje i rušenje grada i države. Danas, više od tri decenije kasnije, šta za vas znači činjenica da je SARTR preživio rat, tranzicije i društvene lomove? Da li smatrate da i dalje nosi ideju teatra kao moralnog prostora?

SARTR je bio i ostao najsvjetliji primjer onoga što bi svaki teatar trebao biti. Prostor slobode, borbe za ljudsko i umjetničko dostojanstvo, mjesto gdje se bez straha postavljaju teška pitanja i daju mogućnosti za odgovore, prostor koji živi bez osuda i predrasuda i sa najboljom namjerom propituje ljudsku prirodu u svim njenim vrlinama i manama.

Nastao u najtežem periodu za državu Bosnu i Hercegovinu, SARTR nikada nije iznevjerio svoju misiju i zadatak. Tijekom ovih trideset i više godina imali smo razne faze, umjetničke vizije i koncepte, ali uvijek smo ostali moralni kompas za društvo u kojem živimo. Ne možemo se pohvaliti uređenom državom i svijetlom perspektivom jer još uvijek postoje struje koje podstiču strahove i nesigurnost u ljudima. Zato postoji SARTR, kao utočište gdje se možemo vratiti pravim vrijednostima i podsjetiti da je umjetnost važna i ljekovita.

Predstava “Ay Carmela” postala je više od pozorišnog komada. U pitanju je simbol jednog vremena, partnerstva i umjetničke etike. Kada ste radili dokumentarni film “Ay Carmela – Made in BiH”, da li ste imali osjećaj da zapravo bilježite historiju jednog nestajućeg odnosa prema umjetnosti?

Apsolutno se slažem da odnos prema umjetnosti koji pokazuje film, a koji je 21 godinu njegovala predstava “Ay Carmela”, u današnje vrijeme polako nestaje. Mi smo igrali predstavu u 26 gradova Bosne i Hercegovine i 40 gradova Evrope, uključujući regiju.

Prvi smo prešli granicu na istoku i zapadu naše zemlje i prvi smo gradili porušene kulturne mostove između zemalja regije. To pokazuje, između ostalog, da smo shvatali teatar kao misiju, bilo nam je bitno da prenesemo antifašističku poruku koju predstava nosi upravo da bismo podstakli ljude da nauče nešto o ljubavi, toleranciji i razumijevanju i da nam se rat više nikad ne ponovi.

Bojim se da danas živimo u instant umjetnosti i instant vrijednostima, bez stvarne svijesti o kolektivnom dobru i zajedništvu koje umjetnost mora da propagira. Mnogo ljudi mi je poslije projekcije filma prilazilo sa suzama u očima upravo zbog svijesti da je to vrijeme koje se više neće ponoviti, da je to glumačko partnerstvo koje je jedinstveno, da je to predstava koja se dešava jednom u sto godina, kako je rekao jedan od sagovornika u filmu. Ja sam svjesna svega toga i zato sam htjela napraviti film koji će ostati kao svjedočanstvo i lekcija za buduće generacije.

Premijera filma održana je 9. maja, na Dan pobjede nad fašizmom. U vremenu kada se širom Evrope ponovo normalizuju govor mržnje, revizionizam i ravnodušnost prema nasilju, koliko umjetnost uopće može biti prostor otpora i upozorenja?

Ja mislim da nemamo izbora ako hoćemo da preživimo. Mi moramo govoriti iznova i iznova o osvajanju slobode. Ja vjerujem mnogo u individualnu gestu, u to da svi pojedinačno shvatimo da smo snažni i važni, da malim koracima mijenjamo vrijeme u kojem smo, jer drugog vremena nemamo.

Tako, kao pojedinci, možemo postati u jednom trenutku masa koja će mijenjati stvarnost. Kad pogledate užase koji se dešavaju u svijetu imate shvatanje da se radi o kolektivnom ludilu, ali ipak i u dobru i u zlu postoji čovjek, pojedinac koji je odlučio da učestvuje u tom dobru ili zlu.

Zato sam protiv svih kolektivnih krivica jer u tom kolektivu je svaki pojedinac odlučio u čemu će učestvovati. Teatar je važan jer ako jedan čovjek u publici shvati antifaštističku poruku, taj jedan će reći drugome, taj drugi će reći trećem i polako ćemo dobiti grupu ljudi, a poslije i masu ljudi koja se bori protiv fašizma.

U jednom intervjuu rekli ste da današnje generacije umjetnika imaju manje svijesti o kolektivnom dobru nego generacije koje su stvarale tokom rata i poraća. Da li mislite da je savremeni teatar izgubio onu vrstu društvene odgovornosti koju je SARTR imao devedesetih i može li se ona ponovo vratiti?

Ja sam neko ko se bori do kraja, dok postoji i najmanji tračak nade. Nije lako danas stvarati teatar, između ostalog zato što je politika ušla u umjetnost i teatar kao nikada do sada. I to je pogubno za teatar. Politika mora ostaviti teatar na miru, dok teatar nikada ne smije ostaviti politiku na miru. Teatar ima zadatak da se bavi politikom koja nam kreira sudbine i živote.

Mislim da su tu društvenu odgovornost o kojoj govorite uvijek pojedinci održavali u teatarskom životu, uvijek su u teatru postojali hrabri ljudi svjesni kolektivnog dobra. Međutim, društvene mreže i mediji, koji daju pažnju onom čemu ne treba davati pažnju, uveliko kreiraju atmosferu u kojoj nije lako promovirati društveno dobro. Ni mediji ne vode računa o sadržaju, bitni su klikovi koji donose novac, a novac vlada duhom ukoliko čovjek nije dovoljno pametan da se odupre tome.

Postajemo žrtve najgoreg kapitalističkog porobljavanja duha, a porobljen duh nije u stanju stvarati kolektivno dobro. Ja još uvijek vjerujem u snagu individualnog duha, a individualci su uvijek pokretali revolucije. Tako da se nadam još nekim revolucijama u budućnosti.

Govoreći o Draganu Jovičiću, često ističete da je i u najtežim danima opsade Sarajeva ostao čovjek i umjetnik u punom smislu te riječi. Nakon njegovog odlaska 2020. godine, koliko vas je upravo to naslijeđe – obilježeno dostojanstvom, prijateljstvom i dubokom vjerom u teatar – nastavilo voditi kroz vašu karijeru pomažući vam da održite vjeru u moć umjetnosti da mijenja ljude?

Moja velika sreća je što sam kroz svoju dugu karijeru imala čast i priliku igrati sa Draganom Jovičićem i mnogim drugim velikanima glumačke profesije. Od njih sam učila koliko je važno biti i ostati svoj, neovisan, uvjeren u vlastite standarde i vrijednosti, što vrlo često nije lako, ali je na kraju najispravnije. Dragan i ja smo vjerovali u ljepotu i moć teatra i to je i publika prepoznavala, gdje god da smo igrali. Sada kada njega nema ja nastavljam istim putem. Putem borbe za dostojanstvo profesije, za ljudskost, za vjeru u teatar kao prostor slobode, za borbu za svakog čovjeka pojedinačno. Velika je odgovornost i privilegija biti u stanju boriti se i osjećati da ta borba ipak ima smisla.