Predrag Finci, autor više od trideset djela, već je znan italijanskim čitaocima – objavljeni su “Il popolo del diluvio” (2018) i “La stazione e il viaggiatore” (2022). Prilika je da se podsjetimo da je na Fincija prvi ukazao pisac Anđelo Floramo, prije dvadesetak godina. Ko zna, možda će se neki izdavač, privučen odlomcima na kraju ovog zapisa, odlučiti za prevod i izdanje Fincijevog “Abecedarija bivšeg Sarajeva”.

“Sarajevski uvod u estetiku”, prvu verziju ove knjige, Finci je objavio u Londonu 1999, nakon višegodišnje pauze. Migrantske, reklo bi se danas. Nakon londonskog, ta knjiga će 2024. doživjeti svoje drugo izdanje pod naslovom “Sentimentalni uvod u estetiku”, unutar knjige “Sarajevski zapisi”. “Abecedarij” je na svoj način dopuna zapaženoj knjizi Fincijevih ispovjednih eseja “Sve dok” (2021).

U uvodu ovom duboko sarajevskom djelu, koje izmiče svakoj krutoj žanrovskoj klasifikaciji i zauzima posebno mjesto u Fincijevom plodnom književnom i filozofskom opusu, autor govori o razlogu te posebnosti. Prije svega, rad na “Sarajevskom uvodu u estetiku” bio je autorov svojevrstan semantički zaokret ka “filozofiji kao o nečemu vrlo osobnom”. Nimalo slučajno nastavlja: “počinjem pisati o onome što je u meni samom, što me zanima i što me se tiče, a što kao osobno iskustvo, promišljanje i spoznaja može biti zanimljivo i važno i za druge, pa može imati i karakter općeg”.

Koliko je ovo djelo važno za druge, neka ilustracija bude živo zanimanje o ovom djelu u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, takođe u Regionu. Dodajem: u vremenu književne hiperprodukcije, u kojoj su se izgubili i književni kriteriji, a sa njima i ozbiljne recenzije, još uvijek postoji vrsta autentičnih čitalaca.

U aktuelnoj verziji autorovog svojevrsnog ploda otpora zaboravu, knjiga je dopunjena, ali su većinom ostali neizmijenjeni ranije napisani tekstovi, minijature i impresije o licima kojih više nema. Nema ih, ali su Finciju ostala u blizini, koja nosi ime sjećanja. Nije bitno promijenjen ni “Dodatak (Ideja estetike)”, “put ka estetici, ali ispričan kroz priče”, na kojem je autor, kao i u nekim svojim drugim djelima, posebno u “Imaginaciji”, svojevrstan instruktor za pitanja estetike, vjerujem i onima koji misle da su s lakoćom preplovili to more podvodnih mina subjektivnosti.

“Abecedarij” je, ponavljam, duboko sarajevska knjiga. U jednom svom segmentu nepoštedna je ne samo prema “rođenim piscima i umjetnicima” koji nikako da se ostvare osim u svojim usmenim lamentima. Sarajevo Finciju nije razlog za sentimentalnu mitologizaciju, već za artikulisanje priča o licima njemu vrijednim pažnje. Dakle, birao je o kome će, ko je zavrijedio pažnju a ko nije. Otud tendencija, implicitna ali vrlo očita, ka humanom i kreativnom, da predstavi lica koja su znala stajati nasuprot malograđanskom mentalitetu.

Kao osobeni skup odabranih zapamćenja, ovo djelo implicitno korača sa čitaocima, podsjećajući ih na važnost memorije. U tom smislu ne zamišljam čitaoca ove knjige kao “intelektualca” koji ne može popiti ni jutarnju kafu a da drugima ne soli pamet o memoriji, pa do ručka zaboravi o čemu je govorio. O tome ovako zborim – sarkastično pa šta! – jer pamćenje je važno i poštaru, i vrtlaru, i frizeru, i lučkom radniku (što velim bez ikakva snobizma), koliko i svima koji misle ili zamišljaju da “rade samo glavom” (što mislim bez ikakve šale).

Od prve do posljednje stranice vraćala mi se misao da nema na svijetu ljudskog bića bez svog abecedarija lica (i stvari i pojava). Makar bio sav od slova bez reda, svaki lični je abecedarij kojim u sebi markiramo ili precrtavamo lica, pogotovo ona kojih više nema. Cijela je lepeza sredstava kojim se pri tome služimo, od ljubavi (ali i ostrašćenosti) do mudrosti (i ravnodušnosti), od oproštaja do osvetoljubivosti. To posebno važi, vjerujem, za stanovnike zemalja u kojim su se na krupnom planu, i ne samo u novijim vremenima, desili tragični sukobi i ništa manje tragične promjene, a u duši i svijesti individue i pravi kopernikaski obrati.

Od prve do posljednje stranice ove knjige drugovao sam sa olovkom i papirom. Uživam u čitanju djela koja prizivaju druga djela, zapamćene mi ili poluzaboravljene misli filozofa, pisaca, pjesnika i drugih umjetnika. Eto, Alfred de Mise je mislio da su dva uslova za sreću: zadovoljstvo i zaborav, Khalil Gibran je u zaboravu vidio formu slobode, a Fridrih Niče aktivnu moć. Koliko je teško i bez pomenutih zaključiti da je pamćenje identično težini, i da zaborav posjeduje moć? Znao je to i stari Pauzanija kad je tvrdio da je u Beociji naišao na ulaz u Had, a kraj ulaza dva izvora za silazeće duše: Mnemozinu (vodu pamćenja) i Letu (vodu zaborava).

Vraćala mi se misao i na Isidoru Sekulić. Kad su joj, u jeseni života, prijatelji predložili da napiše knjigu sjećanja, velika književnica – koja je cijelo svoje djelo posmatrala kao “šaku šodera bačenu u velike rupe naše nekulture” – na to se samo ležerno osmjehnula. Smatrala je da je već imala dovoljno protivnika i neprijatelja. Sjetio sam se Mirka Kovača, koji je u knjizi sjećanja “Vrijeme koje se udaljava” bio težak i zloban sudija mrtvom prijatelju Borislavu Pekiću, a Kiša je malograđanski opisao kao pijanicu. I Meše sam se sjetio. Kad je Selimoviću svojevremeno predloženo da napiše memoare, prihvatio je prijedlog ali pod uslovom da budu samo sjećanja. Autobiografska. Kojim je sebe objasnio drugima, i to još za života, tako da drugi mogu da mu odgovore, da jednostavno ne bude potrebno da se “u grobu živ jede” ako nešto nije dorekao, ako cijelu knjigu možda nije izveo do kraja.

Da, i Meša je u “Abecedariju”, i Sarajlić, i Jan Beran, i Duško Trifunović, i profesor Kasim Prohić, ali ima i onih koje možda nismo očekivali. Takve, snoboviski olako možemo “preskočiti” jer nisu ušli niti će ući u neki leksikon tipa “Ko je ko” (negdje). Pa tako ni jedan Fincijev teatarski garderober, ni knjižar Stipo Vilić, ni vlasnik jednog antikvarijata knjiga, ni jedan restorater… I oni su u ovom Fincijevom mentalnom leksikonu.

Zaborav bi Finciju, čini se, bio okov vlastite slobode, onog najdublje ličnog bez kojeg hroničar galerije likova rodnog grada ne bi bio svoj. Možda ima onih koji će se začuditi otkud toliko likova iz svijeta teatra i filma. U mladosti, Finci je želio da postane glumac. (Neću sada o njegovoj ulozi Principa u Hadžićevom filmu “Sarajevski atentat”). Želio, ali je nakon svog unutarnjeg puta u Damask, glumu odbacio, ali te godine i bliska mu lica nikad nije zaboravio.

Zamoljen da ukratko doda nešto bitno već objašnjenim razlozima nastajanja “Abecedarija bivšeg Sarajeva”, Finci mi je ljubazno odgovorio: “To je moja priča o ljudima kojih više nema i o idejama koje su u meni, a čijem ostvarivanju su i oni moji u knjizi spominjani prijatelji i znanci kao umjetnici doprinosili…” .

Evo ponešto za degustaciju “Abecedarija”, Fincijeve “šetnje kroz svijet”, na kojoj “stvaralaštvo nije izbor već sudbina”. Vjerujem da govori više od ovog i svakog drugog pogleda na ovo djelo.

………………….

Svako jednom, posebno u odmakloj dobi svoje u sebi, za sebe raspoznaje, nekad i drugima o tome kazuje. I sam sam imao nekoliko takvih, važnih trenutaka, koji su mi označili život. Bilo je i lijepih i teških dana na intimnom planu, a i na profesionalnom. Danas mislim da mi je posebno važno bilo moje studiranje filozofije, a u toku studija razvijani afinitet prema estetici i estetičkim pitanjima, što me potpuno usmjerilo i odlučilo u izboru mog budućeg zanimanja, odvojilo od mojih mladalačkih teatarskih i filmskih ambicija i moj duhovni interes sasvim okrenulo ka filozofiji, odnosno estetici i filozofiji umjetnosti (…) U naše vrijeme kao da više ništa ne traje, a zaborav sve brzo prekriva. Zaboravljaju danas velikane scene i filma, klasike književnosti, slavne slikare i kompozitore. Tješi me pritom ovo: zaboravljaju ljudi u umjetnosti i o umjetnosti ono što im nije blisko, što ne cijene, što ih ne zanima, a i ono što im je bilo samo trenutna senzacija … (Uvod)

…

Novi sineasti su sve više raskidali sa sluganskim mentalitetom, gajili sve više kritičnosti, sve jasnije pokazivali da je film i vještina duhovne provokacije i ujedno sve naglašenije svoje filmove oblikovali shodno zahtjevima sedme umjetnosti: kao umjetnost montaže i vizualno pismo. A sve je počelo sa “malim”, nepretencioznim filmovima, poput Crnih bisera, onim filmovima koji su zavirili u rubne fenomene društvene stvarnosti, filmovima koji su dokazali – gle čuda! – da i domaći film može biti zanimljiv. I da može biti više od propagandnog plakata, jer je u svojoj suštini i sam otkrivanje slojevite strukture ljudskog bića, koja upravo u filmu može biti prikazana u svim svojim vidovima. Može, jer je film sinteza svih naših osjetilnih moći. Film je ono što Platon u Timaju veli za vrijeme: pokrenuta slika vječnosti. (O Tomi Janiću)

…

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Karanana je bio jedan od najpoznatijih sarajevskih gradskih luđaka, od onih ubogih stvorova koje su djeca zadirkivala, slabići ismijavali, a dobri ljudi pazili.

…

Živio je sirotinjski, često ni za tramvajsku kartu nije imao (“Ne čitam u tramvaju, moram da pazim da ne naiđe revizor”), na duže relacije putovao pješke, jedva ikada imao za piće (“A i što će mu, on je od sebe pijan”, govorili njegovi znanci), kazivao da mu je u doba rata humanitarna pomoć poboljšala životni standard, ali su ga ipak najviše uznemiravala “metafizička” pitanja. Kroz takva je došao od pobožnosti do ateizma, od ateizma do nekog svog Boga i u sebi izgradio vjeru koja je bila neopoziva, možda, a samo njegova, sigurno. U njegovim stalnim raspitivanjima i cjelokupnom životnom držanju bilo je nečeg istovremeno naivnog, šeretskog i ciničnog, što je činilo da ga je malo tko, zadugo, kao pjesnika, a i čovjeka shvaćao ozbiljno. On je i sam svesrdno pripomagao takvom mnijenju o sebi samom. Sve mislim da je to pripadalo njegovom “lukavstvu uma” da bi ga ostavili na miru, jer nije htio biti u službi bilo kakve politike, mode ili trenda. Nije bio oportunist, posebno ne od onih koji “iz najdubljih uvjerenja” uvijek slijede pobjednika. Oportunist je osoba koja se udvara vladajućem da bi ugodila sebi; istinoljubiv – a u takve spadaju i autentični stvaraoci – bori se za svoja najdublja uvjerenja, a time i za sebe. Ilija se nikome nije htio prikloniti. Jednom ga iz nekih razloga upitah piše li on na srpskom ili hrvatskom. “Ja pišem pjesme”, odgovori on onako kako mu je dolikovalo. (Ilija Ladin)

…

Prvi je, koliko se sjećam, objavio karikaturu Josipa Broza Tita (“Zar drug Tito karikatura? Zar on uopće može biti karikatura?”), svrstavši se u one rijetke koji su shvaćali destruktivnu i oslobađajuću snagu humora. Kroz humor se može i smije reći i nedopušteno, probiti snaga tabua, dirnuti u neprikosnoveno. Superiornost humora u odnosu na totalitarnu politiku očituje se u njegovoj nadpolitičkoj snazi. Izmiče vlasti, ruši moć smijehom. Humor je superioran čak i u odnosu na svu životnu ozbiljnost, onu patetičnu posebno, jer duhovitost može nadići ideja o ljudskoj bezizlaznosti i shvatiti relativizam vlastitog udesa. A kada je Mulabegović sa potpisom Adi u pitanju, onda imam u vidu i da je on spadao u one koji su iznad svega bili ljubitelji lijepog života. Takvi se životu nikada ne rugaju. “Karikatura nije ruglo.” Samo čovjek može postati svoja karikatura. A to postaje kada ne shvati prirodu humora. (Adi Mulabegović)

…

Živio je u svom svijetu i za svoj svijet. Taj je svijet odlično poznavao i jedino ga je on uistinu još zanimao. Jedne večeri mi je ispričao što se desilo sa njegovom porodicom – ocem, majkom i bratom – u nacističkom zatvoru: ustaše su ih ispeglale na njegove oči. On se spasio skočivši kroz prozor. Pobjegao je u partizane, a tamo ga ovi htjedoše strijeljati zbog njegovog njemačkog prezimena. Od tada mi je bila jasna njegova nevjerica u Čovjeka (“Sve je savršeno u mikro i makro svijetu. Samo u ovom našem ništa ne valja”), njegova senzibilnost u kojoj nije bilo mjesta sentimentalnosti, njegova ljubav prema Bachu i Mozartu (“Imate pravo. Muzika nije nikakva umjetnost”, reče jednom intelektualnom klipanu, “ona je sedam puta iznad svih umjetnosti”), čak i njegovo nastojanje da dokaže da ništa ne postoji (“ali tada ne bi postojala ni moja kćerka, a to ne bih otrpio”). (Ivan Focht)