“Racconti Edizioni” je ime male izdavačke kuće iz Rima koja je, očigledno, pokrenuta sa hrabrom namjerom da objavljuje samo knjige priča koje u Italiji nisu doživjele veliki komercijalni uspjeh. Upravo zahvaljujući ovoj izdavačkoj kući možemo pročitati fantastičnu zbirku priča Bosanca Karima Zaimovića, objavljenu u Italiji pod naslovom “Il segreto della marmellata di lamponi” [originalni naslov knjige je “Tajna džema od malina, a prvo izdanje je objavila sarajevska izdavačka kuća Zid 1997. godine, nakon čega je uslijedilo više reizdanja, op. ur.] s podnaslovom “Storie da una Sarajevo assediata” [Priče iz opkoljenog Sarajeva]. Knjiga je izašla iz štampe 20. maja ove godine, a za prijevod su zaslužni Enrico Davanzo i Dino Huseljić.

Da nije bilo ovog izdanja, ko zna kada bismo u Italiji upoznali djelo autora koji je, pogođen granatom 1. augusta 1995. godine u Kranjčevićevoj ulici, u centru Sarajeva, preminuo od zadobijenih rana 13. augusta. Imao je svega 24 godine. Karim nije uspio završiti posljednju priču u serijalu, čiji je glavni junak, paradoksalno, bio on sam. Kao da se stvarnost prelila u fikciju, ispisujući kraj priče umjesto autora. Ali on i dalje živi u svojim pričama i stripovima koje je crtao slijedeći stope Huga Pratta, čiji je rad veoma volio.

Tajna džema od malina © Racconti Edizioni

Njegove priče nisu pripovjetke u strogom književnom smislu, već tekstovi za emisiju koju je prenosio Radio Zid, a koje je – kako Enrico Davanzo objašnjava u pogovoru – Karim pisao uveče uz svjetlost svijeće ili rudarske lampe, da bi ih potom čitao na radiju u programu “Josif i njegova braća”, koji je osmislio s piscem Semezdinom Mehmedinovićem, a koji se emitovao u periodu 1993-1994.

“Tajna džema od malina” je naslov jedne od ovih priča, obilježenih apsurdnošću i ironijom, koje se, u svoj svojoj paradoksalnosti, izvanredno nadmeću sa stvarnošću. Toliko da su se, zahvaljujući preplitanju Karimove fantastične inventivnosti s preciznom dokumentacijom i navođenjem istorijskih ličnosti, mnogi slušaoci uključivali u emisiju uvjereni da su u pitanju istinite priče.

Džem od malina, na primjer, može se uporediti sa zabranjenom jabukom Adama i Eve, voćem čija je moć toliko velika da je – usred nestašice malina – postalo predmet tajne želje diktatora, od Hitlera do samog Tita. “I danas se pamte čuveni malinaški derneci na Dedinju kada je Tito svoje komunističke prijatelje obilato častio džemom od malina spravljanim u podrumu Bijelih dvora”, ali nakon njegove smrti “tajna opet bijaše izgubljena”. “U rasulu Titove Jugoslavije formula je kružila od republike do republike, a generali bivše JNA pokrenuli su vojnu mašineriju želeći da dobiju recept i tako postanu najmoćnija organizacija u Evropi, nešto kao četnička verzija templara”.

Sve priče imaju ovu satiričnu kvalitetu. “Nigel Breen”, koja otvara zbirku, toliko je apsurdna i realistična u isto vrijeme da tek čitajući je otkrivate obmanu. Ovo otkriće, u prvom momentu, izaziva divljenje prema autorovoj inventivnosti, koje se ubrzo pretvara u čistu zabavu. Zabava – i divljenje prema autoru – neće vas napustiti dok nastavljate čitanje “Čovjeka sa Šiljinim licem”: početak je toliko ozbiljan da vas tjera da odmahujete glavom zbog okrutnosti ljudske prirode, koja je dovela do rođenja djeteta, Jakoba Esalovića, s licem Disneyjevog junaka. Ali “zahvaljujući višemjesečnom istraživanju i uz svesrdnu pomoć upravnika Instituta za historiografsku analizu, dr Jašarija, u stanju smo da vam u ovom broju ponudimo nevjerovatnu slagalicu životnog puta Jakoba Esalovića, čovjeka koji se rodio i umro u ovom gradu. U Sarajevu”.

Sve ostale priče, jedna smiješnija od druge zahvaljujući ekstremnoj apsurdnosti, sigurno su pravile društvo mnogim slušaocima koji su, u opkoljenom Sarajevu, u njima pronalazili izvor zabave i smijeha, a oni previše naivni i dobronamjerni i podsticaj da zabrinuto reaguju, kako smo već spomenuli i kako objašnjava Davanzo, “na izmišljene događaje koje je Karim pripovijedao uživo, s prividnom ozbiljnošću i dokumentarnom strogošću”.