Radu Iveković ne treba posebno predstavljati: filozofkinja, indologinja, feministkinja, spisateljica, prevoditeljica, sveučilišna profesorica, migrantica i još mnogo toga. „Moj problem je što sam eklektična”, kaže odgovarajući na jedno od brojnih pitanja u najnovijoj knjizi, koju je ove godine objavio talijanski nakladnik Ombre corte, u seriji ,,Femminismi”.

Okosnicu, koja obuhvaća otprilike tri četvrtine knjige, čini lijep i intenzivan intervju koji su Chiara Bonfiglioli, Stefania Maffeis i Mara Montanaro, urednice knjige i autorice zanimljivih eseja koji nas uvode u misao Rade Iveković, uradile prije nekoliko godina tijekom kratkog boravka u Parizu, u domu filozofkinje i njezina partnera Gorana Fejića.

Naslov je prikladan: ,,Život u prijevodu. Transnacionalni feminizam Rade Iveković”, a koautorice su vješto vodile intervju ističući intenzivne biografske trenutke, od djetinjstva do danas, koji se često odvijaju u pozadini povijesnih događaja od međunarodnog značaja, poput pada Berlinskog zida i raspada Jugoslavije, ili manje poznatog, ali za Radu i njezine suputnice vrlo važnog skupa ,,Drug-ca Žena”, održanog u Beogradu 1978. godine. U pitanju je prva međunarodna konferencija generacije drugog vala feminizma, koja nije imala podršku „službenih feministkinja”. (117)

Zahvaljujući susretu s talijanskim feministkinjama postala je svjesna da se pristupi razlikuju od zemlje do zemlje: u Italiji su se žene borile za pravo na razvod i pobačaj, dok su u Jugoslaviji to već bila stečena prava. Ono što je nova generacija jugoslavenskih feministkinja željela – kaže Iveković – „bila je demontaža hegemonijskog i nasilnog patrijarhata, nešto što nije bilo predviđeno projektom – koji su zamislili muškarci – našeg socijalizma”. (124)

Kako intervju odmiče, upoznajemo se s Radinom eklektičnom ličnošću, zajedno s ključnim konceptima koji prožimaju njezinu misao. Jedan od njih je nesumnjivo partage de la raison, u dvostrukom smislu podjele i dijeljenja. Ovu ideju Iveković je razvila tijekom devedesetih, razmišljajući prije svega o prevođenju, ,,u prevođenju uvijek se stvara treći prostor koji presijeca dva prostora, na primjer kulturni, koji su na izvjestan način međusobno povezani”.

U sredini je prevoditeljica, nevidljivi treći pojam. „Jer prevođenje se često smatra binarnom operacijom, s izvornim jezikom i ciljnim jezikom. Ali zaboravlja se stvarna prevoditeljica, ona koja je uvijek tu, koja se sama prevodi, a zatim mijenja tekst koji prevodi, u prijevodu, ali i original, jer baca drugo svjetlo na izvorni tekst”. Upravo polazeći od ovih razmišljanja, Iveković shvaća „važnost prevladavanja binarnih konstrukcija”. (169-170)

Njezin formativni put je nesvakidašnji: kreće od Indije, od staroindijske misli, da bi stigla do zapadne filozofije, do Wittgensteina, Derride, Deleuzea, Guattarija, Lyotarda, Balibara i drugih. Uči od njih, ali ih ne štedi oštrih kritika. Kritizira ih zbog njihove strukturne nesposobnosti da vide žensko. „Filozofija ostaje muška disciplina, u kojoj je bilo vrlo malo razmišljanja, posebno među muškarcima, o nejednakosti spolova”. Iveković je duboko svjesna što znači biti filozofkinja, što znači utjeloviti paradoks bivanja ženom, feministkinjom i filozofkinjom. „Nitko nije toliko egzistencijalno zainteresiran za filozofiranje kao žene”. (163)

Ali njezina kritika francuskih filozofa usmjerena je i na njihov orijentalizam. Tijekom svog francuskog razdoblja početkom devedesetih, kada je radila za časopis Transeuropéenes, razdoblja koje sama definira kao „zlatno“ za što prije svega zahvaljuje Etienneu Balibaru i Ghislaine Glasson Deschaumes, objavila je djelo Orients. Critique de la raison postmoderne (Orijenti. Kritika postmodernog uma). Bila je jedna od prvih koja je govorila o dekolonijalnim studijama u Francuskoj. Iveković, međutim, umanjuje važnost te činjenice: „Nisam shvaćala da sam bila među prvima koji su o tome govorili, i vjerojatno to ni nisam bila. Čitala sam engleski, Francuzi ga tada nisu puno čitali”. (172)

Njezino indološko obrazovanje, proučavanje rane Buddhine misli, vraća je u prostor tranzicije, prevođenja: Sartre i Lyotard s Radom Iveković postaju budisti. „Djelić egzistencijalizma apsolutno se može usporediti s filozofskim budizmom, pod kojim podrazumijevam prve Buddhine govore i svu Nāgārjuninu misao”, i dalje „Sve što se tiče jezika kod Lyotarda vrijedi i za budizam i za Nāgārjunu”. (186)

Među njezinim referencama, ne može izostati filozof Radomir Konstantinović, autor ,,Filosofije palanke”, eseja koji je postao poznat u Italiji upravo zahvaljujući objavljivanju knjige Rade Iveković ,,Autopsia dei Balcani” (Obdukcija Balkana). Palanka je simbol zatvorenosti, uskogrudnosti, nacionalizma i isključivosti. Pojava ovog fenomena, pretvaranje vlastite zemlje u palanku, natjeralo je Radu Iveković da odustane od povratka u Beograd, gdje je odrasla do srednje škole, ali i u Zagreb, gdje je studirala na sveučilištu, te da u 45. godini započne novi život u Parizu. ,,Nisam pobjegla iz straha; mogla sam ostati, ali sam otišla zbog radikalnog gađenja”. (str. 159)

Nacionalizam i patrijarhat povezani su crvenom niti, a Iveković ih shvaća upravo unutar intersekcionalne misli: „Ni patrijarhat ni nacionalizam nisu neovisni jedan o drugome, funkcioniraju samo zajedno, čak i s kastinskim i klasnim odnosima”. (208) Rada Iveković ne može a da ne bude naklonjena intersekcionalnosti kao mogućnosti ukrštanja više dimenzija. Cijela njezina biografija je kontinuirana oscilacija i kretanje, neprekidni trans, prelaženje. Od Jugoslavije do Italije, do Belgije i Francuske, do Indije i Južne Amerike.

Rada Iveković nikad ne miruje i vrlo je oprezna da ne hipostatizira koncepte i kategorije. Njezina filozofija je filozofija promjene, transformacije. Njezin pristup je transdisciplinaran, kroz jezike i geografije svijeta. „Svijet se mijenja, mislite li da se mi ne prevodimo?! Što se tiče epistemologije i znanstvene etike, pridržavam se trans perspektive, u smislu da imam, možda zato što sam se približila filozofiji s indijske, a ne grčke i zapadne strane, mnogo sumnji u ‘definitivno’ znanje, znanje koje se nameće kao ‘istinito’, u akademsku zajednicu, u ozbiljnost sveučilištâ i istraživanjâ, koja su u svakom slučaju danas u dubokoj krizi, kao institucije, i nisu se uspjela ponovno izgraditi na drugim principima ulaskom u globalizaciju, prihvativši biti dio kapitalističke utrke za uspjehom kroz novac i moć”. (211)

Njezin je život u prijevodu, u neprestanom ukrštanju jezika: sanskrt, pali, hindi, njemački, francuski, talijanski, engleski i naravno njezin materinski jezik, koji naziva zajedničkim, a u čiju je obranu, zajedno s mnogim jugoslavenskim intelektualcima i umjetnicima, potpisala ,,deklaraciju o zajedničkom jeziku”. Zovimo ga kako želimo, važno je da ostane opće dobro, jer je zapravo to oduvijek bio. (206).

Knjiga je obogaćena trima lijepim tekstovima koautorica, koji prethode intervjuu i uvode nas u njega, te nekolicinom eseja koje potpisuje Iveković, ovdje prvi put objavljenih na talijanskom jeziku. Svezak upotpunjavaju brojne bilješke, prepune uvida i bibliografskih referenci, te niz suvremenih i povijesnih fotografija. Na jednoj od njih, Radin otac, Mladen Iveković, sjedi za stolom s Miroslavom Krležom i Josipom Brozom Titom na otoku Brijuni 1950. godine.

Knjiga koju svakako vrijedi pročitati i vraćati joj se. „Ova knjiga”, pišu koautorice u predgovoru, „femmage je Radi Iveković: feministički hommage koji ne samo slavi, već priznaje, uzvraća i oživljava”. Uživajte u čitanju!