Vode je oduvijek bilo u izobilju na području središnjeg i sjevernog Jadrana, između velikih krških izvora balkanske obale i bogatih vodonosnika sjeveroistočne Italije. Danas se, međutim, ovo obilje ne može više uzimati zdravo za gotovo. Vjekovni problem prekomjernog iskorištavanja posebno je izražen duž obala, preplavljenih tisućama turista tijekom ljetne sezone, kada su vrućine i suše češće. Iscrpljeni vodonosnici sve teže obuzdavaju prodiranje slane vode, što predstavlja ozbiljan rizik za poljoprivredu. Situaciju dodatno pogoršavaju zastarjela infrastruktura, rasipanje vode i neučinkovito upravljanje.

Europska kohezijska politika podržava brojne projekte u cilju rješavanja ovih izazova. Dok se pojedine inicijative usredotočuju na upravljanje i modernizaciju mreže, druge, poput projekta Blue Recharge, okreću se istraživanju i inovaciji, krećući od najvažnijeg mjesta za očuvanje vode: tla pod našim nogama.

Nadopunjavanje vodonosnika: podcijenjeno rješenje

Brane i rezervoari najčešći su način skladištenja vode, ali nisu jedini. Uz ove drevne i invazivne tehnike, postoji mnogo ekonomičnija i održivija metoda, takozvano kontrolirano nadopunjavanje vodonosnika (MAR). Princip je jednostavan: višak vode se pohrani pod zemljom tijekom određenih razdoblja u godini (na području Mediterana tijekom jeseni i zime), čime se stvara rezervu koja se može crpiti kada je voda oskudna, prije svega u proljeće i ljeto.

Vodonosnici se mogu nadopunjavati na različite načine. Infiltracijski bazeni su propusne površine, često prisutne u poljoprivrednim ili prirodnim područjima i presijecane kanalima koji omogućuju vodi da se polako infiltrira u podzemlje ili je prenose u namjenske spremnike. Ponekad se koriste sustavi bunara koji mogu olakšati infiltraciju vode iz rijeka ili omogućiti izravno ispuštanje u vodonosnik. Ovisno o karakteristikama područja, mogu se koristiti površinske vode, kišnica ili čak pročišćene otpadne vode.

Tehnika MAR poznata je od pedesetih godina prošlog stoljeća i široko se primjenjuje u zemaljama gdje je dostupnost vode od ključnog značaja, od Australije do Izraela. Na području Jadrana ova tehnika do sada praktični nije korištena (uz značajne iznimke u Italiji, u pokrajinama Veneto, Emilia Romagna i Toscana). Iza ovog “propusta”, kako je upozorio FAO još devedesetih, krije se paradoks: niski troškovi tehnike i relativna nevidljivost – što su i najveće prednosti MAR-a – čine je neprivlačnom za političare i tvrtke.

Cilj projekta Blue Recharge, koji se provodi u sklopu programa Interreg Italija-Hrvatska i traje od 2024. do ljeta 2026., jeste učiniti tehniku MAR učinkovitijom, ali i ekonomski održivijom. Ovaj projekt, s proračunom od 1,9 milijuna eura, koji predvodi grad Vodnjan u Istri, uključuje javne i privatne partnere iz obje zemlje. “Želimo stvoriti pozitivan primjer upravljanja vodama promicanjem MAR-a kroz dobrovoljne, ali poticajne procese”, objašnjava Sergio Calò, direktor mreže Venetian Cluster, projektnog partnera koji okuplja poduzeća i istraživačke institucije u područjima kulturne i ekološke baštine.

Potencijali i rješenja

S talijanske strane, pilot lokacija projekta je dolina Mezzano, bivše močvarno područje koje presijeca Canale Emiliano Romagnolo (CER), ključna infrastruktura za talijansku poljoprivredu i poligon za testiranje visokotehnoloških praksi navodnjavanja.

Istra je druga priča, s krškim terenom bogatim vodom, ali praktički bez rijeka, gdje stanovništvo raste ljeti zbog turista.

Budući da voda teče kroz frakturirane stijene, a ne kroz rastresita tla koja je mogu filtrirati, rizik od onečišćenja je uvijek prisutan, te su bila potrebna detaljna istraživanja. “Nakon brojnih testova trasiranja kako bi se provjerila stopa infiltracije i kontakt sa stijenom”, objašnjava istraživačica Bojana Hajduk Černeha, “možemo reći da je ponovno nadopunjavanje sigurno ako je potkrijepljeno rigoroznim analizama”.

Dakle, postoji mogućnost strateške upotrebe tehnike MAR u ovom području, prije svega za suzbijanje problema prodiranja morske vode, sve češćeg kod vodonosnika iscrpljenih prekomjernom apstrakcijom i porastom razine mora. “Dokazali smo da tlo pročišćava vodu, čak i pročišćenu otpadnu vodu, u dovoljnoj mjeri da bi se povećao tlak podzemnih voda i spriječio ovaj fenomen”, uvjerava Hajduk Černeha.

“Jedan od glavnih izazova leži u činjenici da koncept MAR-a nije izravno prepoznat u hrvatskom zakonodavstvu, ali već smo započeli razgovore s nadležnim institucijama kako bismo razjasnili regulatorni okvir”, objašnjava voditelj projekta Saša Moharić iz općine Vodnjan.

Među implementiranim rješenjima je sustav kanala s filterskom podlogom, koji omogućuje povećanu infiltraciju tijekom oluja i jakih kiša. U okviru projekta, kako ističe Moharić, upravljanje vodama mora se nadopuniti drugim prirodnim rješenjima. Stoga je predviđeno obnavljanje tridesetak lokvi, tradicionalnih bazena s glinenim dnom koji su služili za stvaranje malih bazena u krškom krajoliku.

Plavi krediti

Kako bi potaknuo uporabu tehnike MAR, Blue Recharge radi na tržišno utemeljenom sustavu kredita sličnom ugljičnim kreditima: jednostavno rečeno, jedan “plavi kredit” mogao bi odgovarati jednom kubnom metru vode ponovno uvedene u podzemne vode. Međutim, u praksi to nije jednostavno. “CO2 je jedan faktor i relativno ga je lako izračunati, ali voda uključuje nekoliko sektora: poljoprivredni, industrijski i civilni, s više operatera i nesistematiziranim podacima”, komentira Calò.

Stoga, Blue Recharge nastavlja višegodišnje napore poduzete u sklopu drugih projekata, poput LIFE Svolta blu, radeći na naprednim sustavima certificiranja kako bi kvantificirao stvarne koristi pojedinačnih projekata punjenja.

Pozitivni učinci MAR-a nisu ograničeni samo na skladištenje vode: pretvaranje poljoprivrednog polja u infiltracijsku močvaru ili šumu stvara staništa bogata bioraznolikošću i ugodna za ljude, a poticanje spore infiltracije može smanjiti onečišćenje. Ove popratne koristi, kako objašnjava Calò, mogu učiniti kredite privlačnijima na tržištu od jednostavne tehničke operacije ispumpavanja u bunar.

Kako bi ih kvantificirali, partneri nastoje razviti cijeli tehnološki proces, od hidrogeološke i ekološke analize do umjetne inteligencije i blockchain tehnologija. Potonje imaju za cilj osigurati potpuno praćenje svakog kredita, s dodijeljenim jedinstvenim kodom, čime se sprječava greenwashing putem dvostruke prodaje ili prekomjernog brojanja.

Platforma za razmjenu plavih kredita već je testirana u Italiji. “Sada”, dodaje Cosima Trevisanello iz mreže Venetian Cluster, “pokušavamo prenijeti to znanje i na nacionalnoj i na međunarodnoj razini”. Talijansko-hrvatski projekt izradio je smjernice za replikaciju na europskoj razini, s ciljem stvaranja zajedničkih standarda za buduće vodne politike EU-a.

Međutim, izazovi su brojni. “Tijekom energetske krize ne možemo očekivati ​​da će takvi mehanizmi postati obvezni: oni bi podrazumijevali nove, neprihvatljive troškove, stoga se moramo pozabaviti poticajima”, ističe Calò, dodajući da će, nakon završetka projekta, to biti glavni fokus na kojem će grupa nastaviti raditi.