Srpski aktivisti su 2021. godine organizirali demonstracije i blokade puteva u raznim dijelovima zemlje u znak protesta protiv projekta rudarenja litijuma koji je najavili multinacionalna kompanija Rio Tinto u dolini rijeke Jadar, blizu rijeke Drine i grada Bijeljine u Bosni i Hercegovini.

Akcije solidarnosti održane su i na bosanskoj strani granice, u Bijeljini i Banjaluci. Početkom 2022. godine, ekološki aktivisti s obje strane Drine slavili su nakon odluke srpske vlade da obustavi projekat eksploatacije litijuma.

Ekološka organizacija Eko Put, sa sjedištem u Bijeljini, pomno je pratila proteste. Snežana Jagodić Vujić, predsjednica Eko Puta, prisjeća se kako je nastao transnacionalni pokret protiv rudarenja litijuma.

“Željeli smo poslati jasnu poruku: ako se zagađenje proširi u Srbiji, i mi [u BiH] ćemo osjetiti posljedice. Rudarski otpad završiće u Drini, potom u Dunavu, a na kraju u Crnom moru”.

U početku se činilo da je prijetnja izbjegnuta. Međutim, kako Snežana objašnjava, u septembru 2023. godine procurila je vijest da se nalazišta litijuma istražuju i u blizini Lopara, najvećeg grada na području Majevice. “Svi smo bili zapanjeni, stisnuti između dva opasna projekta, budući da se Bijeljina nalazi između planine Majevice i rijeke Jadar”.

“Područje planine Majevica obuhvata osam opština i gradova, uključujući Bijeljinu, u oba entiteta Bosne i Hercegovine”, objašnjava Snežana. “Tako smo počeli da se povezujemo i da mobilišemo cijelu zajednicu Majevice da se suprotstavi. Takođe smo stupili u kontakt sa stanovnicima Ozrena, koji su se borili protiv drugog rudarskog projekta. Pokazali smo da etnička pripadnost nije bitna. Stvorili smo mrežu protiv mržnje. Zašto bih ja, kao Srpkinja, mrzila nekoga samo zato što ima muslimansko ime? Svi dijelimo isti zrak, istu vodu i živimo na istoj zemlji”.

“Povezali smo aktiviste i zajednice, i to je iznerviralo političare u Banjaluci i Sarajevu”, naglašava aktivistkinja. “Iznerviralo ih je jer se hrane etničkom mržnjom. Zapravo, to su neuki i polupismeni ljudi, najgori kriminalni ološ. Već trideset godina muče stanovništvo, pokušavajući nas podijeliti stalnim medijskim manipulacijama”.

“Pitanje litijuma je važno jer je probudilo našu savjest. To je bila kap koja je prelila čašu, izbacujući na vidjelo svu gorčinu i tragediju koju smo doživjeli u posljednjih trideset godina”.

“Mladi ljudi su se probudili u Srbiji“, komentira Snežana i nada se da će se i mladi u Bosni i Hercegovini učiniti isto.

“Mislim da su mladi u BiH danas puni nade. Međutim, situacija u našoj zemlji je znatno drugačija od one u Srbiji. Ovdje je stanovništvo i dalje podijeljeno”.

Šta ujedinjuje ljude?

Istina je da su podjele između tri glavne etničke grupe tokom rata omogućile demagozima među političkim liderima da prodube nepovjerenje među stanovništvom u nastojanju da sačuvaju vlastitu moć i privilegije. Obični ljudi širom Bosne i Hercegovine znaju da su lokalni politički lideri korumpirani. Međutim, efikasno ujedinjavanje snaga radi prevazilaženja etničkih i teritorijalnih podjela i postizanja promjena pokazalo se izuzetno teškim.

Snežana Jagodić Vujić ističe da bi ekološki pokret mogao označiti prekretnicu. “Sada smo mi ekolozi – posebno žene – ti koji podstiču ljude da preduzmu akciju”.

Kada rijeke zagađene kadmijumom i drugim teškim metalima teku od rudnika Rupice prema Kaknju, ugrožavaju snabdijevanje pitkom vodom za četrdeset hiljada stanovnika grada – bilo da su oni Srbi, Bošnjaci ili Hrvati. Slična situacija je prisutna širom Bosne i Hercegovine, jer rijeke prevazilaze vještački stvorene etničke granice.

Razorni efekti eksploatacije ruda tako služe kao ujedinjujuća snaga između zajednica koje bi inače ostale u sukobu. “Kada Bosanci shvate da imaju zajedničkog neprijatelja, oni se ujedinjuju. Tada etnički identitet nije važan. Ljudi vide da njihovi susjedi imaju isti problem”, objašnjava aktivistkinja Hajrija Čobo iz Kaknja.

Aktivisti za zaštitu okoliša su obični ljudi, od kojih su mnogi iskusili užase rata devedesetih godina i ostali obilježeni ožiljcima traume, često i nepovjerenjem prema onima koji su bili s druge strane fronta.

Prisustvovao sam sastanku u Sočkovcu, na Ozrenu, gdje se nalazi sjedište organizacije Ozrenski Studenac. Tamo sam upoznao jednog Srbina srednjih godina koji je tokom rata izgubio nogu, kao i druge koji su se borili na srpskoj strani. Ali ovaj čovjek, zajedno sa svojim prijateljima aktivistima svih uzrasta, oslobodio se tereta prošlosti kako bi mogao surađivati sa svojim sugrađanima bez obzira na etničku pripadnost.

Iako mnoštvo političkih osjećaja, od nacionalizma do nepovjerenja prema etničkim grupama različitim od vlastite, još uvijek postoji u bosanskohercegovačkom društvu, danas se stanovništvo suočava s novom prijetnjom. Uz rijetke izuzetke, građani, bez obzira na svoje društveno i kulturno porijeklo, posvećeni su odbrani svoje zemlje od stranog osvajača. Ovaj osjećaj je raširen u cijeloj BiH.

Dvojica aktivista iz Federacije Bosne i Hercegovine – jedan Hrvat i jedan Bošnjak – odvezli su me na planinu Ozren da bih prisustvovao pomenutom sastanku. Danas, Hrvat Davor Šupuković iz Udruženja građana Fojnica sa sjedištem u Maglaju, Srbin Zoran Poljašević s područja Ozrena i Besim Gurda, Bošnjak iz Zavidovića, blisko surađuju kako bi spriječili devastaciju planine Ozren i cijelog područja centralne Bosne.

Posvećenost zajedničkim ciljevima

Pitao sam Davora Šupukovića kako ekološki aktivisti u Bosni i Hercegovini pokreću inicijative protiv rudarenja.

“Situacija se razlikuje od područja do područja. Mi prvenstveno koristimo društvene mreže za širenje informacija o ekološkim prijetnjama”, kaže Davor. “Postoje nevladine organizacije, poduzetnici, svećenici i poljoprivrednici, svi posvećeni borbi protiv političara koji samo pokušavaju privući strana ulaganja. Čak su i imami uključeni. Neki od njih su izjavili da je zaštita okoliša dužnost propisana islamom”.

Robert Oroz, aktivista za odbranu rijeka, opisuje strategije koje koristi ekološki pokret.

“Imamo tri resursa: medije, advokate i sopstvena tijela”. Pored korištenja raznih oblika javne komunikacije, aktivisti pribjegavaju i pravnim radnjama, o čemu svjedoči Grupa za pravnu pomoć Aarhus. Ova organizacija, između ostalih inicijativa, uspješno je promovirala moratorij na izgradnju malih hidroelektrana u Federaciji BiH.

Kada zakonska sredstva nisu dovoljna, lokalne zajednice se organizuju kako bi spriječile izgradnju malih hidroelektrana koje su štetne za okoliš, kao što se dogodilo u Gotuši, u dolini rijeke Željeznice, gdje je stanovništvo godinu dana blokiralo izgradnju mini hidroelektrane.

Zašto se boriti?

Zamolio sam nekoliko ekoloških aktivista da mi kažu nešto više o svojim ciljevima.

Azra Berbić iz Fondacije Atelje za društvene promjene u Sarajevu sažela je ekološke ciljeve na sljedeći način: “Borba za naš okoliš je crvena linija. Za ljude Balkana, zaštita prirodnih bogatstava je najvažnija stvar. To nam daje snagu i jedinstvo. Nije u pitanju samo bitka za rijeke, zrak i zemlju, već i borba protiv nacionalizma. Borba za zaštitu okoliša znači zaštitu dostojanstva, socijalne pravde, klasne pravde i suprotstavljanje neokolonijalizmu. Ne znaju svi šta je neokolonijalizam, ali ga osjećaju”.

Svjetlana Nedimović, aktivistkinja iz Sarajeva, dodatno proširuje političku perspektivu. “Konačno se otvara prostor za antikapitalistički narativ. Građani se slažu da imamo zajedničkog neprijatelja: kapitalističku moć”.

Govoreći o investitorima koji uništavaju Bosnu i Hercegovinu ne mareći za okoliš, Snežana Jagodić Vujić kaže da je “jedina logika koju poznaju profit”.

“Dakle, ono što nam je potrebno jeste transformacija društvenog sistema koja bi ljude stavila na prvo mjesto, umjesto da ih tretira kao robu”.

Borci za zaštitu okoliša u Bosni i Hercegovini traže da se njihova dragocjena zemlja pretvori u prirodne rezervate, a ne u otrovne deponije. Promoviraju med, jagode i rakiju s planine Majevice, kao i biljne čajeve i organsko voće s područja Ozrena. Zalažu se za razvoj turizma na ovim prostorima, uključujući kristalno čiste vode Jajca i Jezera, kao alternative uništavanju drevnih spomenika bagerima u korist švicarskih i britanskih multinacionalnih kompanija.

Da bi se ovaj cilj ostvario, potreban je ekološki pokret sposoban za provođenje kampanja velikih razmjera. Tihomir Dakić, direktor Centra za zaštitu okoliša sa sjedištem u Banjaluci, smatra, međutim, da u Bosni i Hercegovini ima premalo ekoloških aktivista.

“Proaktivni građani Bosne i Hercegovine mogu stati u jedan autobus. A koliko nivoa vlasti imamo, koliko ministarstava, koliko kantona, koliko ljudi je spremno podržati geološka istraživanja?”, komentira Dakić.

Ali sjetimo se riječi antropološkinje Margaret Mead: “Nikada ne sumnjajte da mala grupa savjesnih, predanih pojedinaca može promijeniti svijet. Ustvari, svijet je uvijek mijenjan samo na taj način”.

Posmatrajući situaciju iz ove perspektive, Davor Šupuković predviđa da bi, suočeni s neposrednom prijetnjom po okoliš na lokalnom nivou, građani, umjesto da ostanu po strani, pokazali spremnost da se masovno pobune.

“Nekada je to bilo nezamislivo, ali danas, zahvaljujući aktuelnim lokalnim i regionalnim inicijativama u raznim područjima, postoji otpor. Samo je potrebno između deset i pedeset ljudi, u koordiniranom naporu, da bi se zaustavilo uništavanje”.

“Dakle, možemo birati hoćemo li živjeti zarobljeni između rudničkih bušotina ili ćemo se organizirati i poduzeti akciju”, zaključuje Šupuković.