Komad sa pjevanjem Koštana postavljen je prvi put 1900, u Beogradu, na sceni Narodnog pozorišta. Mladi pisac nije dočekao kraj predstave. “Pobegao sam!”, izjavio je Bora onomad. Glumci i reditelj su u toj predstavi u četiri čina našli razlog da tugu i tragično okrenu na veselje, pjesmu i igru. Bora je više puta radio na izmjenama teksta Koštane, sve do definitivne verzije 1904. Znano je da njegova književna radionica nije bila svakodnevno otvorena, sve je radio kako mu je “dolazilo”. Tek kad bi osjetio da u sebi ima zaokruženu cjelinu, konačno je sjedao za stol i, zagrijavši pero, povezivao ili odbacivao zapisane fragmente.

Vraćao se tom komadu, ne samo zbog intervencija na autentičnom vranjskom govoru (pripada prizrensko-timočkom dijalektu), koji je takođe uticao da taj piece bude neponovljiv. Mislim da to nije činio kako bi se dopao šarolikoj publici u gradu sa kojim se nikad nije srodio. Jednostavno, morao je napraviti određene jezičke ustupke kako se drama ne bi posve zatvorila u dijalektalnoj leksici. Osjećao je da svi detalji iz prve i kasnijih verzija nisu dovoljno dramski duboki, da im nedostaje i pauza bez riječi, kad tišina ima veću ulogu od glasa i daje priliku glumcu da svojim licem kaže više nego riječima i pokretima.

Radnja Koštane je naizgled jednostavna (zar nisu jednostavne radnje svih najvećih opera na svijetu? Sjetimo se, recimo, Verdija). Odvija se, dramski vrlo moderno, tokom jednog dana, na Vaskrs, a svaki čin na drugom mjestu.

Koštana, mlada Ciganka, u Vranjskoj banji svojom je igrom i pjesmom zaludjela i staro i mlado. Ona je, doslovno, erotski eksploziv u društvu koje se oslanja na ustaljeni red i patrijarhalna pravila. Ali, Bora je osjetio i znao da razum nije brat ni srcu ni potiskivanom erosu.

Bora komad otvara scenom praznične atmosfere u kući Hadži-Tome. Sumnjam (iskrenije, nije mi poznato) da je Stanković čitao Ibzenovu Noru, u kojoj na početno praznično ubrzo pada teška sjenka činjenica. Prva u nizu bitnih koje utiču na dramski crescendo je gnjev Hadži-Tomin. Srdžbu tipičnog vranjanskog gazde, čuvara starog reda, izazvao je ljubavni zanos Koštanom sina mu Stojana.

Umjesto sinteze radnje: ako se za sat i pol izvučete ispod pritiska “pametnjakovića” u ruci (i glavi), evo prve među brojnim filmskim verzijama Koštane. Prema motivima Borine drame, 1953. je snimljen film Ciganka (scenarij: Aleksandar Vučo, režija: Vojislav Nanović).

Esencija tragičnog u Koštani

Borin Mitke nije kao svi drugi koji, uprkos zrelosti, u mehanu dolaze i zbog prikrivenih erotskih želja. U njemu je Koštanina pjesma oživjela “žal za mladost”, sentiment koji Bora varira i u svojim drugim djelima, a u ovom komadu ga prepliće sa narodnim pjesmama mnogo starijim od sebe i svojih likova.

Je li jednostavno razumjeti bol o kojem Mitke izgovara svoj monolog? Evo fragmenta njegovog “žala za mladost”: “Porasnaja sin… Došla snaga, mladost… Došle bašče, cveće, mesečina; Zamirisale devojke!… Sin poleteja. Sve što iskaja, sve imaja. Hatovi, puške, sablje, žene. Koju devojku nije pogledaja, samo njojne kose neje zamrsija i usta celivaja. Nijedna mu ne odreče, nijedna ga ne prevari; a on sve gi celivaja, sve varaja i – bolan, bolan bija. Bolan otkako se rodija. – To sam ja!… Pa od t’j bol, jad – dert li je, prokletija li neka – eve na nogu ginem. Idem, pijem, lutam po mejane, dert da zaboravim, s’n da me uvati. A s’n_me ne vaća. Zemlja me pije… Noć me pije… Mesečina me pije… Ništa mi nije, zdrav sam, a – bolan! Bolan od samoga sebe. Bolan što sam živ. Otkako sam na svet progledaja, od t’g sam još bolan…”.

Na kraju četvrtog čina posljednje riječi su Koštanine. Slijede nakon Mitketove opomene: “Ajde, Koštan! Digni se, rasvesti! Ajde, svatovi te čekav, mladoženja te čeka. Digni se! Ne plači! Suzu ne puštaj! Stegni srce i trpi! Bidni čovek; a čovek je samo za žal i za muku zdaden!”.

Samo prividno njeno, na kraju najednom spartanski kratko i gordo: “Sama ću!”, iz izvora je ženske duše, pomirene sa sudbinom: udaju je prisilno, za nevoljenog, i kako bi se varoš vratila u staro stanje reda.

Svi likovi u Borinom komadu na svoj način su sudbinski slični, niko u braku iz ljubavi, već dogovorno, po namjeri i želji starijih. Borino tragično u drami ipak nije kao kod još jedne poetske duše Juga, kod Lorke u Krvavoj svadbi (1931), u kojoj pada krv (ali se takođe uveliko igra i pjeva). Kod Bore se krvari isključivo iznutra, tako da sve ostaje bez vidljivih vanjskih tragova. I nije to sevdah, kao u Bosni, to je karasevdah. Neponovljiv, vranjanski.

Bora o sebi i drami

“Zameralo mi se što sam one tipove nazvao balkanskim a ne srpskim. Ja priznajem da sam oduvek, a ne tada, osećao da su u mojim radovima najviše usredsređene opšte karakterne crte ljudi i prilika Balkana. Jer da nema u njima nečega opštega, balkanskoga a ne sasvim provincijalnog, vranjskog, kao što jednako kritičari naglašavaju, otkuda da se Koštani sa istim oduševljenjem i razumevanjem, osećajući u njoj nešto svoje, rođeno, pljeska kako u Beogradu, tako i u Sofiji, Skoplju, Mostaru, Sarajevu, pa čak i u Splitu?”.

Imao je, uz manje znan komad Jovča, još jedno dramsko djelo, Tašanu. Rukopis se zagubio u ratnim zbivanjima. Pokušavao je da ga oživi prema nekim sačuvanim skicama i nesigurnim sjećanjima. Bio je protiv da se takvo, krnje, nedorečeno djelo pojavi na sceni. Sticajem okolnosti, pred autorovu smrt, postavljena je u Beogradu i ova drama. Igrana je uprkos Borinim riječima jednom sagovorniku: “Ne hvata se ptica kad jednom odleti…”.

Žanrovski, Koštana je realistički komad. Uostalom, kao i Borina proza koja u određenim segmentima naginje naturalizmu. O tome je svojevremeno izjavio: “Do realizma sam došao spontano, ne razmišljajući o tome. U to vreme nisam znao šta je to naturalizam, ili idealizam. Ja sam čovek koji se ne zanima teorijama ni intelektualnim konstrukcijama. Inteligencija ne stvara umetnička dela, ona može da razume ili da uglača što osećaji stvore. Moja koncepcija umetnosti je takođe prosta: jedna umetnost ako ne pokrene neka plemenita osećanja u vama, nije umetnost. Drugo, treba da čini da zavolite svoga bližnjeg”.

Opera Petra Konjovića

Koštana je, prema Jovanu Skerliću, “jedna od najlepših, nejpoetičnijih i najdubljih pesama cele naše književnosti. […] Nijedno književno delo naše ne iznosi bolje no Koštana tu osobitu zanosnu, fatalnu ljubav i malo je dela koja su u stanju da ostave tako trajan i dubok utisak”.

Tragikom ljepote i pjesme dubok utisak je ostavila i na srpskog kompozitora Petra Konjovića. Borin komad je osnov libreta i muzike njegove opere Koštana, premijerno izvedene u Zagrebu, 1931. Prije premijere je izjavio da je komad već odavno nosio u sebi i snivao “tople vranjske motive i mirišljavu atmosferu” u kojoj bi se mogla izvesti “neka nova Karmen”.

Po mnogima, to je u Evropi najpoznatije južnoslavensko djelo. Tih godina postavljena je i u Brnu i Pragu, što je, sa likom Romkinje u glavnoj ulozi, doživljeno kao znak otpora nadirućem nacizmu koji je Rome odredio kao nižu rasu. O tim operskim izvedbama se pisalo vrlo pozotivno i u Austriji.

Novija postavka premijerno je izvedena 15. juna 2019. na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu, u režiji Juga Radivojevića. U jesen iste godine, izvedbom ove opere ponovo je otvoreno Pozorište Bora Stanković u Vranju. (Zgrada najpouzdanijeg čuvara Borinih drama izgorjela je 2012, potom je uspješno renovirana.)

Stvarna Koštana

Kao i Borin Mitke – bila je stvarna ličnost. (Stvarni Mitke se ubio misleći da je ubio svoju suprugu. Njegov grob je blizu Stare crkve u Vranju – usamljen, za samoubice). Stankoviću se činilo da je nadimak Koštana došao od njenih krupnih očiju, “kao u košute”. Ali, u vranjskom govoru koštan je kesten. Mlado stablo mu je vitko, treperavo.

Zvala se Malika Eminović. Bora je tvrdio da ju je samo jedanput vidio i čuo njenu pjesmu u jednoj mehani Vranjske banje, i to nakon prvih izvedbi svog komada. (Neki misle da se Bora “prebacio”u sjećanju, da ju je i vidio i čuo još kao gimnazijalac). Bilo ovako ili onako, nije ju doživio kao zavodnicu, već kao simbol vitalnosti igre i pjesme, pa je tako i predstavio ovaj tragični lik. I u stvarnom životu je bila nasilu udata i protjerana iz mjesta.

Drugi put se stvarno oglasila u autorovom životu kad ga je, na nagovor svog muža Maksuta, tužila da nije vidjela ni dinara od svih tantijema za teatarske predstave. Spor je na sudu dobio Bora, u proljeće 1927. Umro je u jesen, iste godine.

Zanimljivo je da se jedan novinar Politike, pred sam Drugi svjetski rat, sjetio da je Malika živa. Reportaža o Maliki je doslovno izbila nedavno, ispod prašine vremena. Naime, to je broj Politike od 6. aprila 1941, kad su avioni Trećeg Rajha bombardovali Beograd. Nikad nije stigao do čitalaca. Evo odlomka iz zapisa tog novinara.

“A kada je pridobijete priča vam sve mnogo, mnogo… Cigareta i koji dinar tu mnogo pomažu. Možda bi htela da vam sve ponovi, da još jedanput zapeva i prstima zatrese daire, ali ne može. Sve je prošlo. Njenim bićem gospodare starost i beda. Jedino rakijom, kada je ima, greje staračku dušu, a Maksut je za to kori, što pije. Na njegove prekore ga ona molećivo gleda sa zatupelim sjajem u očima kao da bi mu htela reći: ‘Ne diraj me, još to mi je ostalo’”.

Ako vam je stalo do potresno tužne fotografije ostarjele Koštane, zbog koje je svojevremeno i kralj Milan Obrenović posjetio mehanu u kojoj je pjevala, i darovao je dukatima, nađite je sami. Prema nesigurnin sjećanjima savremenika, umrla je vjerovatno 1945, u Vranjskoj banji.

Za kraj, nešto ljepše. Tri glumice pjevaju u ulozi Koštane: Maja Odžaklijevska, Usnija Redžepova i Snežana Savić.