Neke priče pronađu put do srca, jer su iskrene, tople i ljudske. Takva je i priča o istinskoj sportskoj i ljudskoj zvijezdi Edinu Džeki i sedmogodišnjem Urošu iz Banje Luke.

Bosna i Hercegovina je zemlja koja, možda više nego mnoge druge, zna koliko su joj potrebni ljudi koji povezuju. Zemlja složene historije, različitih identiteta i rana koje još nisu potpuno zarasle, često je tražila malo prostora u kojem razlike prestaju biti važne, a ljudi mogu biti zajedno.

Edin Džeko je za gotovo dvije decenije reprezentativne karijere upravo to potvrđivao: bio je čovjek oko kojeg su se okupljali ljudi različitih generacija, gradova i identiteta. Najnoviji dokaz stigao je s jednom neočekivanom pričom, koja je zauzela udarno mjesto u medijima diljem BiH. Sedmogodišnji Uroš iz Banje Luke preplakao je oproštaj Edina Džeke drugog oktobra protiv selekcije Švedske (1:1).

Lekcija o ljudskosti

Tim povodom, Uroš je na času vjeronauke u Banjoj Luci, središtu političkog života bh. entiteta Republika Srpska, nacrtao svog idola. Na crtežu je Džeko prikazan kao osoba koja se krsti, a dječak je dodao srce. Uroševa majka objavila je crtež na društvenim mrežama i poželjela samo jedno: da priča nekako dođe do Džeke. Uključili su se ljudi širokih pogleda, tagovali Edina Džeku, a on…

Usrećio je dječaka za cijeli život. Uputio je video-zahvalnicu, koja doslovno glasi:

„Ćao Uroše, nadam se da si mi dobro“, počeo je Džeko u video-poruci.

Dječak je u prisustvu najbližih skočio na krevet i nastavio gledati s izrazom lica na kojem je teško opisati sreću.

Džeko je nastavio:

„Samo da te puno pozdravim, da ti se zahvalim. Vidio sam tvoj crtež, stvarno je prelijep i mnogo mi se sviđa. Nadam se da se uskoro vidimo na nekoj utakmici naše reprezentacije“, govorio je Džeko dok je dječak slušao i gledao.

Džeko je završio:

„Ljubim te puno i puno te pozdravljam. Ćao mali“, završio je Edin Džeko video poruku, naoko kratku, ali veću nego što se može zamisliti.

Dječak je tada pao majci u zagrljaj.

Za Uroša je to bio trenutak koji će vjerovatno pamtiti cijeli život. Za Džeku, možda samo nekoliko minuta jednog dana, ali upravo takve scene najbolje pokazuju zašto njegovo nasljeđe ne može biti svedeno na broj golova i osvojenih trofeja.

Edin Džeko je tokom svoje karijere zabijao golove na najvećim evropskim stadionima, osvajao prvenstva i igrao za neke od najvećih klubova kontinenta, a istovremeno je ostao čovjek koji razumije šta znači kada ga neko gleda kao uzora. Za dječaka, Džeko je jednostavno čovjek kojeg voli, a takvu vrstu priznanja ne donosi naslov prvaka.

Odrastanje u Sarajevu

Džekina priča počela je u rodnom Sarajevu. Bio je mlađi od Uroša kada je počeo rat. U Sarajevu je krenuo prema fudbalu, prvo kroz sarajevski Željezničar, a zatim prema Češkoj, gdje ga je pozvao Jiří Plíšek.

„Kada smo se prije više od dvadeset godina sreli u Željezničaru, Edin je bio mladić na početku svog puta. Imao je talenat i potencijal, ali prije svega nešto što se ne može lako izmjeriti – karakter, želju za radom, učenjem i stalnim napretkom. Naš zajednički put nastavio se iz Bosne u Češku, preko Ústí nad Labem i Teplica […] Hvala ti, Edine. […] I za prijateljstvo koje traje sve ove godine“, napisao je Plíšek povodom Džekinog oproštaja od reprezentacije.

Na velikoj evropskoj sceni

Upravo u Češkoj, Edina Džeku je primijetio znameniti Felix Magath, na putu koji će ga odvesti prema velikoj evropskoj sceni. Wolfsburg je bio trenutak kada je Džeko prestao biti samo talentovani napadač i postao važno evropsko ime. Kada se januara ove godine vratio u Bundesligu nakon petnaest godina, potpisom za Schalke 04, s puno poštovanja se oglasio upravo njegov prvi veliki klub.

,,Čuli smo glasine da se legenda vratila u njemački nogomet? Dobrodošao natrag u Njemačku, Edine Džeko! Puno sreće’’, objavio je Wolfsburg.

Januara 2011. godine potpisao je za Manchester City i tako postao dio generacije koja je promijenila historiju kluba. Jedna titula je nezaboravna: u posljednjem kolu sezone 2011/12, kada je City protiv Queens Park Rangersa bio na rubu gubitka, Džeko je pogodio za 2:2 i vratio nadu ekipi. Nekoliko trenutaka kasnije Sergio Agüero postigao je gol koji je postao simbol jedne ere. City je osvojio titulu, a Džekin pogodak ostao je zapamćen kao jedan od ključnih trenutaka najdramatičnije završnice u historiji Premier lige.

„Svi putevi vode u Rim“, izreka je dobro znana u svijetu, a svakako se odnosi i na Džeku.

Pamti se puno njegovih pogodaka za Romu, ali jedan je najupečaljiviji: čuveni volej protiv Chelseaja na Stamford Bridgeu, u Ligi prvaka 2017. Federico Fazio je sa svoje polovine poslao fantastičnu dugu loptu prema Džeki koji je utrčao iza odbrane, pratio loptu preko ramena i iz prve, lijevom nogom, opalio. Lopta je završila iza Thibauta Courtoisa.

„Kakav udarac Bosanca“, vrištali su oduševljeni komentatori. Pojedini naslovi su glasili: „Pogodak dekade“. Chelsea je vodio 2:1, a taj Džekin gol je poravnao na 2:2. Šest minuta kasnije Džeko je glavom zabio za 3:2, ali se Chelsea na kraju izvukao 3:3.

Inter je donio novu dimenziju Džekinoj karijeri. Tamo je pokazao da iskustvo može biti jednako vrijedno kao brzina i mladost. Nakon Intera uslijedili su Fenerbahçe i Fiorentina, a onda povratak u Njemačku.

Ipak, reprezentacija Bosne i Hercegovine je uvijek bila nešto drugo. Džeko je bio lice generacije koja je Bosnu i Hercegovinu odvela na Svjetsko prvenstvo 2014. godine u Brazil, a potom 2026. u Ameriku u onoj penal-seriji kada je izbacila Italiju na Bilinom Polju u BiH.

Emotivna poruka

I onda, došao je treći septembar ove godine i Džekina najava oproštaja.

„Ponekad sam se znao zapitati kada će doći ovaj trenutak… Ali nikada nisam mogao zamisliti koliko ću biti emotivan dok budem pisao ove riječi. […] Ništa u mojoj karijeri ne može se porediti s ponosom koji sam osjećao svaki put kada sam obukao taj dres. Ništa. […] Ako sam s reprezentacijom stigao do svoje 40. godine, onda je to zato što sam davao sve što sam imao. Svaki put. Sve. Igrati za svoju zemlju bila je najemotivnija privilegija koju mi je fudbal ikada pružio. […] Vidjeti moje ljude kako slave na ulicama naših gradova bio je još jedan nevjerovatan poklon koji mi je fudbal dao”.

Džeko ostaje simbol reprezentacije, ali i ljudskosti kao čovjek koji je učestvovao u projektima posvećenim djeci i mnogobrojnim humanitarnim akcijama. A poruka Urošu najbolji je kraj jedne velike karijere: nakon svih golova, svih trofeja, svih stadiona i svih velikih večeri, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih fudbalera još uvijek je čovjek koji ima vremena za jedno dijete.