Tek sam postao punoljetan kada je Sarajevo palo pod opsadu vojske bosanskih Srba, sa svim naoružanjem nekadašnje zajedničke i moćne Jugoslovenske narodne armije (JNA). U gradu nije bilo struje, vode, plina, hrane. Padale su granate, tukli su snajperi, a mi smo išli po vodu i humanitarnu pomoć, ali i u kina, pozorišta i na koncerte organizovane u zatvorenim i koliko-toliko sigurnim prostorima. Rizikovali smo doslovno živote radi predstava, filmova i muzike. I branili grad.

I tako smo radili svi zajedno, Bošnjaci, Hrvati, Srbi, bez razlike, kako smo zajedno i odrastali.

Zapamtio sam tada izgovorenu rečenicu srpskog generala Ratka Mladića: „Tuci Velušiće, tamo nema srpskog življa mnogo!“. Izgovorio je pogrešno taj dio Sarajeva.

Danas, više od tri decenije nakon rata, imam svoju djecu i istinsku zebnju. Svijet ostaje na mladima, ali pitanje koje danas mori Bosnu i Hercegovinu glasi: kakav svijet im ostavljamo i kakvi će mladi jednog dana odlučivati o njemu? Odgovor na to pitanje možda se najbolje vidi u načinu na koji nova generacija pamti rat, njegove žrtve i one koji su osuđeni za zločine.

Suprotstavljena sjećanja

Smrt Ratka Mladića, pravosnažno osuđenog za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, ponovo je otvorila upravo to pitanje. Dok jedni u njegovom odlasku vide kraj života čovjeka kojeg pamte kao krvnika, drugi, među kojima i mladi rođeni nakon rata, pale baklje, pjevaju pjesme i slave ga kao heroja.

Umro je čovjek, nije umrla ideologija, rečenica je u koju se mogu sažeti reakcije o Ratku Mladiću. Po gradovima i selima diljem bh. entiteta Republika Srpska odaje mu se počast, organiziraju okupljanja, uzvikuje njegovo ime, pale baklje. Društvene mreže preplavljene su video-sadržajima njegovih istupa u ratu, a komentari su istinski rat, srećom i za sada verbalni, za razlikiu od onog ranih devedesetih u bivšoj Jugoslaviji, sa najkrvavijim epizodama u Bosni i Hercegovini.

Ovi komentari zvuče zloslutno i zastrašujuće i za roditelje, Bošnjake, koji podižu djecu u Srebrenici, gdje je za sredu, 2. septembar, najavljeno javno odavanje počasti Madiću.

Reakcije

Davor Gjenero i Dragan Banjac, moji prijatelji iz Hrvatske i Srbije, znameniti su analitičari na Balkanu i šire. Razgovarali smo o reakcijama nakon smrti Ratka Mladića.

„Zaborav činjenica, manipulacija i nacionalizam, ali i zagledanost u Putinov režim koji se stalno predstavlja kao onaj koji je spreman ‘spašavati srpstvo’, a htio je i ‘spašavati Mladića’, stvorili su silno opasnu zapaljivu smjesu na Balkanu“, kaže Davor Gjenero, politolog i nezavisni politički konsultant u Hrvatskoj.

Brojni korisnici društvenih mreža u Hrvatskoj isticali su kako Ratko Mladić nikada nije odgovarao za zločine u Hrvatskoj, gdje je počeo njegov ratni put 1991. godine, kada je, kao komandant Kninskog korpusa JNA, predvodio operacije na području sjeverne Dalmacije, uključujući Zadar, Šibenik i zaleđe. Mladićeve snage učestvovale su i u napadu na Škabrnju i Nadin.

„Posve nelogično, u Hrvatskoj se iskorištava smrt Mladića da bi se tvrdilo kako je Haški tribunal bio političko sudište, koje je pokušalo, ali nije uspjelo pisati povijest ratova na području bivše Jugoslavije“, navodi Gjenero.

On ističe kako je šteta da i Mladićevi zločini u Hrvatskoj nisu obuhvaćeni presudom, ali da mu se i za njih pokušalo suditi, proces bi trajao bitno duže i bio bi znatno neefikasniji (a neefikasnost i sporost najveće su mane tog tribunala). Moglo se dogoditi ono što se dogodilo s Miloševićem, koji je umro neosuđen, prije donošenja presude.

Društvena i politička regresija

„Smrt Mladića samo je pokazala kako je elementarna politička kultura devastirana, a kako je rizik što ga izazivaju ovi odnosi, eksponencijalno narastao“, ukazuje Gjenero.

Problem je, prema njegovim riječima, to što se pokazalo da su društva u Srbiji i u Republici Srpskoj regredirala u prethodnih petnaestak godina. Mladić je uhapšen u Srbiji nakon više od decenije skrivanja, i to u mandatu proeuropske vlade Borisa Tadića.
„Regresiju Srbiji, u odnosu na stanje u vrijeme Tadićeve administracije, donijela je nacionalistička, populistička administracija Aleksandra Vučića, koja se na početku pretvarala da je zagovornik europeizacije Srbije, ali sada otvoreno blokira razvoj načela vladavine prava, usvajanja europskih vrijednosti i integraciju Srbije u Europsku uniju“, ističe Gjenero.

Ono što se dogodilo u manjem BiH entitetu daleko je, kako kaže, grotesknije od procesa u Srbiji, jer „vlast je ostala nepromijenjena, a ključni akter vlasti, Milorad Dodik, koji se nekoć zalagao za izručenje Mladića, sada se predstavlja kao vatreni zagovornik njegova lika i nedjela”.

„Odnos prema Mladiću pokazuje da je u dominantnoj političkoj kulturi u Srbiji i manjem bh. entitetu uspostavljena svojevrsna dehumanizacija, prije svega Bošnjaka, čime je omogućeno da se govori samo o teritoriju, a ne i o ljudima koji su surovim akcijama protjerani ili pobijeni kao ‘nacionalno nepoželjni’”, upozorava Gjenero.

Ukazuje na primjer nedavne inicijative studenata koji se odupiru Vučićevu autoritarnom režimu, a koji su objavili ,,Memorandum” o Kosovu. Bilo je očito da su od nacionalističke Srbije preuzeli obrazac dehumanizacije Albanaca, a odnos prema „Mladićevu povijesnom doprinosu” pokazuje da taj obrazac vrijedi i za ostale, prije svega za Bošnjake.

„Ti mladi ljudi ni za što od toga nisu krivi, jer su sustavno obrazovani u takvim ‘vrijednostima’ i nisu ni upoznali alternativno mišljenje. Nažalost, stanje odnosa prema BiH danas je gore nego što je bilo devedesetih, kad je na dio ljudi još uvijek utjecao tip socijalizacije iz prethodnog razdoblja, u kome je uz sve mane tog razdoblja, dehumanizacija cijelih nacionalnih zajednica bila neprihvatljiva“, ističe politolog.

Ukazuje na nekadašnju nadu da će Haški tribunal svojom judikaturom pozitivno utjecati na suočavanje s posljedicama rata na području bivše Jugoslavije, ali „čini se da tog povoljnog utjecaja nije bilo, a kao da svi pokušavaju poništiti svaki trag pozitivnog utjecaja ovog međunarodnog tribunala”.

„Ne zato što će se sutra ponovo dogoditi rat. Niko to ne može znati. Zastrašujuće je zato što se u ovom trenutku, tri decenije nakon kraja rata, još uvijek proizvodi generacija kojoj se ratni zločin može predstaviti kao junaštvo, a ratni zločinac kao uzor“, navodi Davor Gjenero.

Stavovi Dragana Banjaca

Čuveni beogradski novinar Dragan Banjac izvještavao je tokom karijere iz ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, uvijek stavljajući istinu na prvo mjesto, s prezirom prema propagandi.

U našem razgovoru prisjetio se jednog detalja iz Sarajeva pod opsadom kada je razgovarao sa Robertom Frowickom, nekadašnjim šefom OEBS-a, u prisustvu visokih bosanskih funkcionera Harisa Silajdžića i Ejupa Ganića. Navodno su Evropljani molili Slobodana Miloševića da interveniše u oslobađanju evropskih ljudi u bijelom (UNPROFOR) koje su bosanski Srbi vezivali za bandere i mostove.
„Obećao im je to, a zauzvrat je tražio da malo ‘stisne’ nezavisne medije. Bilo je i malo neprijatnih reči. Smirili su me Silajdžić i Ganić“, prisjeća se.

„Da stvar okrenemo naglavačke: znam da je to nemoguće, ali zamislite da Bošnjak u Srbiji napravi genocid i nakon što ga međunarodni sud osudi za to zlodelo, odrapi 15 godina u tamnici i tamo skonča, a Sarajevo ga sahrani uz najviše državne počasti i slavi ga. Ne, to nije moguće“, navodi Banjac.

Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, izjavio je nakon Mladićeve smrti da njegov odlazak ne vraća mrtve, ne čisti masovne grobnice i ne mijenja presudu. „Najteži dio posla“ tek ostaje, rekao je, aludirajući na činjenicu da istina, odgovornost i sjećanje ne nestaju zajedno s Mladićem.

Zato vrijedi podsjetiti na Mladićeve riječi iz jula 1995. godine. Nakon što su njegove snage ušle u Srebrenicu, pred televizijskim kamerama rekao je: ,,Uoči još jednog velikog srpskog praznika poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Došlo je vrijeme da se poslije bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru”. Memorijalni centar Srebrenica navodi ove riječi u svojoj dokumentaciji, kao i brojni izvori koji su analizirali sudski utvrđene činjenice o genocidu.

Pretvaranje zločina u mit

Nakon pada Srebrenice uslijedila su sistematska ubistva više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Rat može završiti potpisom na papiru, može proći deset, dvadeset ili trideset godina, mogu se promijeniti generacije, političari i čitavi sistemi. Ali ako djeca koja su rođena poslije rata odrastaju uz slavljenje ljudi koji su osuđeni za najteže zločine, rat nije zaista završio u glavama onih koji će jednog dana odlučivati o budućnosti ove zemlje. Govorimo o generaciji koja rat uči kao mit.

U Sarajevu se po zidovima slave pjevači, umjetnici i sportisti. U dijelovima Republike Srpske i Srbije na zidovima, stadionima i ulicama se pojavljuje lik Ratka Mladića. Ovo govori o dvije potpuno različite predstave budućnosti. Nije poenta u tome da se Sarajevo predstavi kao savršeno društvo niti da se pravi jednostavna podjela: ovdje su dobri, tamo su loši. Ali razlika postoji.

Ratovi ne počinju uvijek puškom. Počinju riječima i pretvaranjem zločina u mit.