Na Zapadnom Balkanu postoji crvena, točnije plava nit koja povezuje mega-infrastrukture socijalističkog modernizma, krvave jugoslavenske ratove i kohezijsku politiku Europske unije. Ova nit ne zaustavlja se na vještački stvorenim granicama, već ih prelazi, vijugajući Dinarskim Alpama od Trsta do Sjeverne Makedonije.

U ovim krajevima, voda je aktivna sila koja oblikuje prostor i život ljudskih zajednica. Prepušta se vapnenačkim stijenama koje je “gutaju”, da bi potom ponovno izbila na površinu kilometrima dalje, stvarajući složen sustav površinskih i podzemnih vodnih tijela koji dubinski oblikuju krajolik. Dinarski krš nije samo geomorfološki proces, već svojevrstan fenomen propusnosti, koji čak i najčvršće granice čini poroznima, spontano potičući prekograničnu suradnju i čineći zajedničko upravljanje vodnim resursima neizbježnim.

Nemirnost i poroznost

Dženeta Hodžić, istraživačica na ISOE – Institut für sozial-ökologische Forschung (Institutu za socijalno-ekološka istraživanja) u Frankfurtu, opisuje ovu nepredvidljivost terminom ,,unruliness”.

,,Nemirnost je karakteristika svojstvena krškim podzemnim vodama, te je izuzetno teško predvidjeti njihov tok i ponašanje”, objašnjava. ,,Učinci klimatskih promjena dodatno kompliciraju situaciju”, naglašava, navodeći kao primjer ,,varijacije u količini oborina, koje mogu utjecati na protok vode na površini i pod zemljom”.

Rijeka Trebišnjica, koja teče kroz Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Crnu Goru, odličan je primjer. Izvire iz brzih podzemnih izvora (koji se i sami napajaju krškim potocima) u blizini Bileće u istočnoj Hercegovini, zatim se grana krivudajući kroz hercegovačko zaleđe, nekoliko puta nestaje i ponovno izbija na površinu, da bi se najzad ulila u Jadran na dvije lokacije, Slano i Komolac, u blizini Dubrovnika. Teče pod zemljom 90 od svojih 187 kilometara, što je čini jednom od najdužih ponornica na svijetu.

U hidrografskom smislu, sliv Trebišnjice čini jedinstvenu cjelinu sa slivom Neretve, koja teče sjevernije kroz bosanski teritorij, a u svom donjem toku presijeca hrvatski teritorij. Trebišnjica se spaja s Neretvom kod Čapljine, jugoistočno od Međugorja, kroz porozno krško podzemlje.

Jugoslavenski infrastrukturni gigantizam

Suradnja u vodoopskrbi na ovom području započela je šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada granice nisu razdvajale suverene države, već federalne republike socijalističke Jugoslavije. To je prvenstveno postignuto nizom velikih inženjerskih projekata na rijeci Trebišnjici za proizvodnju električne energije.

Prva brana izgrađena je 1965. u Gorici, blizu Trebinja. Dio prikupljene vode preusmjeren je u Dubrovačko-neretvansku županiju, najjužniji dio hrvatske Dalmacije, kako bi se napajala Hidroelektrana Dubrovnik, podzemna akumulacijska elektrana u mjestu Plat. Izgrađena između 1960. i 1965., HE Dubrovnik bila je opremljena s dvije turbine, koje su i danas u funkciji: jedna proizvodi električnu energiju za Hrvatsku, a druga za Bosnu i Hercegovinu.

Dolina Miruše poplavljena je 1967. godine branom Grančarevo kako bi se stvorilo akumulacijsko jezero Bileća, na granici između Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Od tada akumulacijsko jezero služi kao rezervoar za elektrane Trebinje i Plat a, zajedno s akumulacijskim jezerom Gorica, osigurava rezervu vode za piće i navodnjavanje.

Ovaj mega-infrastrukturni projekt – nazvan Donji Horizonti zato što je izgrađen uz donji tok rijeke Trebišnjice – dovršen je 1981. godine. Cjevovod, koji je prolazio kroz hrvatske Konavle, povezivao je Plat s Herceg Novim (u Crnoj Gori) kako bi ga opskrbljivao vodom iz Bileće, a još dvije hidroelektrane izgrađene su u Čapljini i Trebinju.

Integrirani hidraulički sustav savršeno je utjelovio duh koji je inspirirao jugoslavenski gospodarski i tehnološki razvoj. Katarina Kušić, izvanredna profesorica na Sveučilištu u Rijeci, opisala ga je za OBCT kao ,,modernizam usmjeren na poboljšanje zemlje, čineći je produktivnijom”.

Opsada Dubrovnika

Zatim je uslijedila katastrofa. Rat, koji je izbio u ljeto 1991., zahvatio je regiju u rujnu. Jugoslavenska narodna armija (JNA) napala je Dubrovnik, ,,biser Jadrana”, 1. listopada, istovremeno nastavljajući s okupacijom Konavala. Na ovom bojištu voda je bila ključni strateški resurs i za napadače i za branitelje.

JNA se okomila na vodne resurse od prvog dana. Nakon što su srušili radio odašiljač na brdu Srđ (nad Dubrovnikom), jugoslavenski MiG-ovi 21 pogodili su transformatorsku stanicu Komolac, s druge strane grebena. Ova operacija odmah je lišila opkoljene struje i tekuće vode, jer je opskrba grada vodom gotovo u potpunosti ovisila o pogođenom objektu.

Tunel koji se proteže ispod brda Srđ u duljini od otprilike tri kilometra spajao je postrojenje Komolac – koje je crpilo ​​vodu iz krškog izvora Omble, jedne od najkraćih rijeka na svijetu (samo 30 metara), koju napaja Trebišnjica – s akvaduktom iz 15. stoljeća i, što je najvažnije, s rezervoarom koji je od 1964. godine napajao gravitacijski sustav crpljenja vode u administrativnom središtu Dubrovačke županije.

U noći s 10. na 11. listopad, tehničari Vodovoda Dubrovnik popeli su se tunelom i ručno pumpali vodu iz rezervoara Komolac u gradski rezervoar ispod. Ovaj ključni, iako rizičan potez spriječio je JNA da muči žeđu Dubrovnik tijekom osmomjesečne opsade.

Stanovnici grada i petnaestak tisuća izbjeglica, koje su pobjegle iz ruralnih područja, oslanjali su se, osim na humanitarne konvoje koji su povremeno probijali pomorsku blokadu, i na mrežu drevnih cisterni – desetak spremnika, uglavnom pod zemljom – među kojima je bila i Velika Onofrijeva fontana iz 1438. godine. Prema lokalnim kronikama, koje smo pregledali u Državnom arhivu u Dubrovniku, racioniranje je dopušalo maksimalno pet litara vode po osobi dnevno. No čim se dostupnost povećala, izvještava Dubrovački Vjesnik, svi su počeli ,,prekomjerno i nepromišljeno trošiti”, te je uslijedio poziv na ,,štednju vode kako biste je vi i drugi i dalje mogli imati”.

Na fotografijama iz tog razdoblja vide se dugi redovi za punjenje kanistera, poput onih sačuvanih u Ratnom muzeju smještenom u napoleonskoj utvrdi na brdu Srđ. Konačno, stanovnici su pitku vodu dobivali i iz oborina, skupljajući kišnicu i topljeni snijeg. Za ostale potrebe (poput ispiranja WC-a i gašenja požara) koristili su vodu iz Jadrana.

Konavle

Budući da je bila neovisna o hidrauličkom sustavu Omble, elektrana Plat nije bila izravno pogođena napadom na Komolac. Međutim, postrojenje je bilo oštećeno u borbama i ostalo je bez operatera (koji su pobjegli u Dubrovnik), te je zatvoreno u listopadu 1991.

Ovo nije imalo neposredne posljedice po vodoopskrbu Konavala, koja je ovisila o dva lokalna krška izvora (Duboka Ljuta i Konavoska Ljuta). Međutim, u još jednoj operaciji militarizacije vode, JNA je tijekom okupacije napala i ovu infrastrukturu.

Nakon višemjesečnih intenzivnih pregovora, zaposlenici Hrvatske elektroprivrede započeli su popravke termoelektrane Dubrovnik u veljači 1992. Elektrana se vratila u pogon sredinom travnja, ali je nastavila raditi s prekidima. Hrvatska vojska ju je ponovno zauzela krajem svibnja, a protok vode od Plata do Herceg Novog ostao je prepolovljen do kraja neprijateljstava, na oko 300 m3/s izvornih 600.

Promatrani u kontekstu upravljanja vodama, ovi tragični događaji navode na razmišljanje. Fragmentacija jugoslavenske mega-infrastrukture – s njezinim različitim komponentama u rukama suprotstavljenih zaraćenih strana – učinila je pregovore posebno delikatnima, ali je bila i jedan od razloga da se uopće sedne za pregovarački stol.

S obzirom na to da su kontrolirali akumulacijsko jezero Bileća, bosanski Srbi mogli su zaprijetiti prekidom opskrbe Plata i poplavom hrvatskih sela nizvodno od brane. S druge strane, Hidroelektrana Dubrovnik mogla je blokirati opskrbu električnom energijom samoproglašene Republike Srpske i crnogorske Dalmacije. Ova obostrana korist u izvjesnom smislu doprinijela je održavanju zajedničke infrastrukture i suradnje u vodoopskrbi između dviju frakcija, sprječavajući njihov potpuni prekid čak i tijekom najžešćih faza rata.