Nijaz Skenderagić već decenijama stoji na liniji koja u Bosni i Hercegovini nikada nije bila laka: otvoreno brani antifašizam, građanski identitet i ideju društva koje odbija podjele. Zbog takvog stava doživio je ozbiljne pritiske i prijetnje, a nacionalističke strukture ga i danas smatraju protivnikom. Kao mladi političar na visokim funkcijama u Jugoslaviji krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, svjedočio je rastakanju, a potom krvavom raspadu svoje države. Danas je uspješan menadžer, ali i dalje je ostao javni glas koji se otvoreno suprotstavlja etnonacionalnim podjelama.

Direktni povod za razgovor je skandal koji je izazvao Staša Košarac, ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH. Košarac je Visokom predstavniku Christianu Schmidtu, diplomatu iz Njemačke, poslao nacistički vojni šljem uz poruku da je riječ o “ostavštini njegovih predaka”.

Košarac je istaknuti član Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), koji predvodi Milorad Dodik. U politiku Republike Srpske, manjeg entiteta u BiH, Dodik je ušao uz snažnu podršku zapadnih aktera, koji su ga predstavljali kao umjerenog reformistu, da bi se s vremenom pretvorio u najutjecajnijeg promotera nacionalističke politike u BiH, često povezanog s relativizacijom i veličanjem presuđenih ratnih zločinaca.

Kao antifašista, kako vi gledate na ovaj čin: politička provokacija, uvreda ili čista mržnja?

Ono što danas gledamo nije skup slučajnih incidenata. To je proizvod dugog, sistemskog projekta revizionizma. Kada najviši funkcioner pošalje nacistički šljem Visokom predstavniku i to nazove “naslijeđem njegovih predaka”, to nije gaf. Nije ni dosjetka za medije. To je dio političkog koncepta koji se godinama gradi u Republici Srpskoj, normalizacija ekstremizma, relativizacija zločina, delegitimisanje međunarodne zajednice i sistematska dehumanizacija Bošnjaka kao “drugih”.

Ta retorika nije došla u vakuumu. Ona je rezultat dugogodišnjeg usvajanja poruka iz ratnih ideologija: da je Zapad neprijatelj, da je BiH “država na silu”, da je svako ko insistira na vladavini prava neprijatelj “srpskih interesa”.

Kada to dovoljno dugo ponavljate, dobijete publiku koja ne samo da to prihvata, nego i očekuje.

U ovdašnjem političkom prostoru već godinama opstaje retorika vrijeđanja, ponižavanja i primitivizma? Kako objašnjavate činjenicu da taj diskurs ima publiku?

Postoji čitava generacija koja nikada nije upoznala normalnu političku komunikaciju. Rođeni u ratu ili odmah nakon njega, odrasli su uz naracije o opsadi, izdaji, neprijateljima, mržnji i strahu.

Kada odrastete u društvu u kojem su uvrede normalizovane, u kojem se negiraju presude međunarodnih sudova i u kojem se javne ličnosti nagrađuju za radikalne istupe, onda dobijete publiku koja takvu politiku smatra standardom.

Na to dodajte i obrazovni sistem koji je etnički podijeljen, medije koji funkcionišu kao propagandni aparati i crkvene strukture koje su često politički akteri, i dobijete zatvoreni krug.

Kako tumačite mlaku reakciju međunarodne zajednice? Je li u pitanju manjak političke volje, pogrešna procjena, zamor, strah od destabilizacije ili im odgovara ovakva postdejtonska BiH?

Međunarodna zajednica u BiH, posebno EU, odavno vodi politiku “upravljanja krizom”. a ne njenog rješavanja. Njima odgovara status quo: zemlja koja ne eksplodira, ali nikada ne postane funkcionalna. To je stabilnost bez razvoja.

Postoje tri razloga.

Prvi je geopolitički pragmatizam. Zapad ne želi otvarati novo krizno žarište dok se bavi Ukrajinom, Bliskim istokom i globalnom konkurencijom sa Kinom.

Drugi je umor od Balkana. Region više nije prioritet, postao je “dosadan problem”.

Treći se odnosi na lične interese međunarodnih činovnika. Mnogi karijeristi u misijama i kancelarijama u BiH neće riskirati svoju poziciju jasnim potezima.

Ipak, kada žele, mogu napraviti promjenu. Dakle, problem nije moć, nego volja.

Kao aktivni politički sudionik događaja iz vremena raspada Jugoslavije, možete li objasniti šta se tada dešavalo? Kako biste vi saželi ključne trenutke i osjećaje, budući da ste bili jedan od najmlađih članova Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije?

Raspad Jugoslavije nije bio neminovan. To nije bio sudar naroda, nego sudar ambicija.

Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i ostale nacionalističke elite vidjele su historijsku šansu da postanu apsolutni vladari nad etnički homogenim teritorijama. To je bio kraj jugoslovenskog projekta, ne zato što je bio loš, nego zato što je bio prepreka njihovim ambicijama.

U Centralnom komitetu se vidjelo kako se sistem raspada iznutra: širenjem straha, kreiranjem unutrašnjih neprijatelja, manipulacijom ekonomskom krizom, medijskim fabrikovanjem mržnje.

Jugoslavija je bila mnogo naprednija nego što današnje generacije mogu zamisliti.Energoinvest, Šipad, Famos, Gorenje, Iskra, Rade Končar, INA… To su bile firme svjetske klase. A onda su došli ljudi koji su htjeli male etničke dvorove umjesto velike zajedničke države.

Izjavili ste da ste u to vrijeme dobijali ozbiljne prijetnje koje su kretale od tadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, koji je kasnije umro u pritvoru Haškog tribunala…

Bile su vrlo ozbiljne. Razne službe i ekstremne grupe tada su imale dozvolu da prate, zastrašuju i eliminišu političke protivnike. Nekoliko puta sam imao jasne signale da se želi moje političko i fizičko uklanjanje.

Ali istina je jednostavna: autoritarni sistemi ne trpe ljude koji ne pristaju na poslušnost.

Osjećate li strah od današnjih ekstremista koji vas napadaju?

Reći ću ono što sam im i ranije poručio: Džubrad fašistička, ne bojim vas se.

Ne zato što sam hrabar, nego zato što mržnja mora imati granicu. Ako se povučemo pred ekstremizmom, onda pobjeđuju upravo oni koji žele da se plašimo.

Kažete da pripadate posljednjoj generaciji koja je “odgajana da služi sistemu, a prvoj koja je morala preživjeti bez sistema”. Tokom, ali i nakon rata, uništene su brojne velike bh. kompanije, neke ste nabrojali. Vaš uzor je, ako se ne varam, Emerik Blum, tvorac giganta “Energoinvest”. Koje ste lekcije iz tog perioda primijenili u svom životu i biznisu?

Emerik Blum je bio lider svjetskog formata. Energoinvest nije bio samo firma, to je bila škola modernog menadžmenta, inovacija, rada sa svjetskim partnerima, tehnološkog razvoja i poštovanja stručnosti.

Najvažnije lekcije koje sam ja naučio, a koje bi se trebale kontinuirano primjenjivati ne samo u biznisu, već posebno u politici jesu: timati viziju, okružiti se pametnijima od sebe, jer samo tako se gradi napredak; ne donositi odluke iz straha, jer strah stvara greške, a hrabrost stvara razvoj; stručnost iznad politike, zato je Energoinvest postao globalna firma.

Kako biste opisali razlike između tadašnjeg i novog svijeta?

Kontrast sa današnjim vremenom je brutalan: danas dominira filozofija ko će koga prevariti, ko će više uzeti iz javnog sektora i ko će preko stranke dobiti poziciju.