Poliziotti della RS
Na političkoj sceni Bosne i Hercegovine puno je probnih balona kojima se testiraju potencijalni partneri za stvaranje novih institucija vlasti. Ključeve cijele priče za sada, ipak, drži Milorad Dodik, predsjednik pobjedničke stranke u Republici Srpskoj. I Evropljani koji ga podržavaju i popuštaju mu
Postoji nekoliko izjava raznih ljudi iz vremena rata u Bosni i Hercegovini koje pamtim kao ključne riječi za razumijevanje svega onoga što nam se tada dešavalo. Jedna od njih, često je s razlogom ponavljam, jeste poruka Dobrice Ćosića Radovanu Karadžiću uoči početka opsade Sarajeva. Objašnjavajući zadatke bosanskom lideru velikosrpskog projekta rušenja države, beogradski duhovni otac Srpske akademije nauka koja je ovaj projekat osmislila, tada je poručio: "U Bosni treba učiniti sve da ono što je do juče bilo nemoguće sada postane moguće..."
Tako je i bilo. Vjekovna realnost ove države, mnogo starije od kasnijih državnih zajednica koje su tvorile Jugoslaviju, pokušavala se negirati i falsificirati. Krvavo nasilje nad tom realnošću, podjele, mržnja i nacionalizam, proglašeni su istorijskom konstantom, a suživot, multikulturalnost, multireligioznost, multietničnost - neodrživim ideološkim projektom. Pa ipak, ima istine u staroj mudrosti koja kaže da stalno ponavljana neistina jednom postane istina. Tako i ono što je oduvijek na ovim prostorima bilo nemoguće, polako ali sigurno postaje moguće. Nažalost, u priču o tome kako je u Bosni "sve moguće", uključuje se i međunarodna zajednica načinom na koji se pokušava raspetljati "Gordijev čvor" zavezan rezultatima parlamentarnih izbora. Politička mudrost iz inostranstva koja na različite načine brine o sudbini BiH danas je usmjerena na rješenja koja su se do juče činila nemogućim.
Tipični slučaj na kojem se jasno vidi kako predstavnici međunarodne zajednice pokušavaju riješiti krupna pitanja trulim kompromisima jesu dalje reforme u državi. Riječ je o reformama koje su identificirane kao uslov za dalje pregovore sa EU u procesu stabilizacije i pridruživanja Evropi. Najozbiljnije blokade stvorene su u reformi policije na državnom nivou i u reformi javnog TV servisa. Problem reforme policije je, ipak, mnogo složeniji.
Prevedeno na jednostavniji jezik, Milorad Dodik i partije iz Republike Srpske ne pristaju ni po koju cijenu na ukidanje entitetske policije i entitetskog ministarstva unutrašnjih poslova. Tri principa reforme predložena od EU i prihvaćena prije godinu dana od svih nadležnih parlamenata u BiH precizno su podrazumijevala i kraj entitetskih policijskih struktura u BiH. Ti principi traže zakonodavnu regulativu u vezi sa policijom samo na nivou BiH. Oni znače finansiranje policije takođe isključivo iz budžeta BiH. Na osnovu tih principa i profesionalno i funkcionalno organizovanje policije u praksi mora biti na nivou regiona čije se granice ne poklapaju sa granicama entiteta. Tu, dakle, nema mjesta za policijsku organizaciju i finansiranje unutar dva entiteta, Republike Srpske i Federacije BiH. Nema mjesta ni za ostanak entitetskih ministarstava unutrašnjih poslova. Dodik za to, kako kaže, neće ni da čuje "pa makar se zaustavio put BiH u Evropu". Još preciznije, ovih je dana lider iz RS izjavio da će "između Evrope i naše policije izabrati - policiju RS ".
Muka međunarodne zajednice u BiH je velika. Dodik je miljenik te zajednice. U pojednostavljenom a ponekad se čini i nedopustivo uproštenom načinu gledanja na stanje u BiH, on je prihvaćen kao "dobri momak" koji je skinuo sa scene stranku "lošeg momka" Karadžića. Priča, naravno, nije tako crno-bijela. Milorad Dodik se izuzetno uporno opire reformi policije zasnovanoj na evropskim principima iz dva suštinska razloga: Obećao je svojim biračima da neće dozvoliti "da im uzmu policiju" i na tom obećanju je dobio izbore. Drugo, ukidanjem "svoje" policije (nakon što je ukinuta entitetska vojska) on strahuje da će početi finalno urušavanje Republike Srpske kao "države". Prema toj logici, poslije vojske, policije, poreza, granične službe, carina i svega ostalog prenesenog iz entiteta na državni nivo, na red dolaze sudstvo i tužilaštvo.
Suštinskih razloga, međutim, ima još. Ni Dodik ni bilo koji drugi političar u Republici Srpskoj ne želi da bude upisan u mitsku istoriju srpskog naroda kao grobar ideje o "zajedničkim srpskim državama", pa tako i ideje o srpskoj državi unutar Bosne i Hercegovine. Otud i dramatična poruka - ne damo našu policiju ni po cijenu neulaska u Evropu!
Istina je, jasno, da politička nomenklatura Republike Srpske, podjednako kao i Federacije, ne želi da se odrekne presudnog političkog utjecaja na policiju. Novi posleratni lideri hoće kroz policiju da kontrolišu svoje dvorište i njegove granice. Ako se u to dvorište pusti policija "sa strane", može se lako otkriti puno toga što je tamo na razne nelegalne načine unešeno za vrijeme rata i pokradeno kroz skandaloznu privatizaciju poslije njega. Odbrana "grunta" zapravo je pravi razlog odbrane "vlastite policije".
U ovom času, ipak, veći problem ima međunarodna zajednica u BiH nego što ga ima Dodik. Evropljani moraju da pronađu ključ za pitanje kako postići "nemoguće": sa kojim argumentima pred svojom i ovdašnjom javnošću u isto vrijeme provesti reforme na vlastitim i objelodanjenim principima, a sačuvati onoga ko je protiv tih reformi a oni ga proglasili reformatorom. Kako objasniti da "svojim čovjekom i reformatorom" smatraju lokalnog političara koji otvoreno kaže da je protiv Evrope ukoliko je evropski princip protiv njegovog interesa! Među običnim svijetom već sada prevladava uvjerenje da će se Evropa odreći svojih principa i popustiti Dodiku. Mislim da su ti ljudi u pravu. Iskustva su bolna a percepcija sve preciznija. Ta ista Evropa zapravo nikada nije imala hrabrosti da do kraja dovede bilo koje svoje obećanje na Balkanu. Odsustvo koncepta i odsustvo konzistentnog projekta za ovaj, multinacionalni prostor, sve više postaje poslovična karakteristika klaustrofobične Evrope zasnovane na nacionalnom konceptu.
Mudri igrači u politici kažu da Dodika, zbog svega ovoga, po svaku cijenu treba dovesti u Sarajevo, na mjesto premijera BiH. Njegov pravi uspjeh - a Dodiku je do ličnog uspjeha uvijek veoma stalo - tada može zavisiti jedino od uspjeha Bosne i Hercegovine na evropskom putu. Reklo bi se, nemoguća misija. Ipak, ne treba zaboraviti Ćosićevo uputstvo sa početka teksta. Ovdje je danas moguće i ono što je do juče izgledalo nemoguće. To se u Evropi eufemistički zove, realpolitika. Kao da su svi već zaboravili šta je ta politika donijela na Balkanu prije petnaest godina.
