Ne znaju šta hoće

Mnogi danas u BiH smatraju da "svijet", a pogotovo Evropa, zapravo ne zna šta želi u ovoj zemlji. Ta se uvjerenja kreću od toga da je većina u svijetu odustala od koncepta izgradnje građanske, multinacionalne i multireligijske države koji se najavljivao nakon Dejtona, do uvjerenja da za realizaciju tog koncepta Evropa nema snage, volje ni vizije

Kada je prije 11 godina potpisan Dejtonski sporazum o Bosni i Hercegovini, situacija je bila prilično jasna: Završen je rat i svi su se zaklinjali da će na temelju bolno kompromisnog sporazuma početi da grade mir. Prema šifri da niko nije ni dobio ni izgubio rat, da su svi na podjednaki način krivci i žrtve, započet je veliki posao koji nije imao mnogo šansi da uspije. Istina, stvari danas nisu onakve kakve su bile početkom 1996.godine, a oni koji nakratko dođu u Bosnu kažu da se u međuvremenu "desilo čudo" . Na drugoj strani, većina onih drugih koji tu žive smatraju da je ukupni napredak u BiH, na ekonomskom planu, na planu izgradnje državnih institucija i mnogih drugih reformi daleko ispod onoga što je bilo moguće učiniti. Opao je i optimizam u vezi sa očekivanjima od međunarodne zajednice. Mnogi danas u BiH smatraju da "svijet", a pogotovo Evropa, zapravo ne zna šta želi u ovoj zemlji. Ta se uvjerenja kreću od toga da je većina u svijetu odustala od koncepta izgradnje građanske, multinacionalne i multireligijske države koji se najavljivao nakon Dejtona, do uvjerenja da za realizaciju tog koncepta Evropa nema snage, volje ni vizije.

Opšte je uvjerenje u BiH i da je međunarodna zajednica utvrdila drugačije prioritete na Balkanu. Nova, najznačajnija opsesija Evrope na Balkanu je Srbija. Ta činjenica bitno utiče i na stvaranje drugačije percepcije globalnih obaveza u Bosni. Ukupni "zamor materijala" koji iz Evrope zrači prema Balkanu snažno se osjeća u Sarajevu.

U ovakvoj situaciji nedovoljno izbrušenih ciljeva i analiziranih posljedica ne tako davno donesena je i veoma ishitrena odluka međunarodne zajednice da OHR napušta BiH 30. juna ove godine. Ovu je odluku pratila, ništa manje nesmotrena izjava aktuelnog Visokog predstavnika Kristijana Švarc Šilinga kako je on "posljednji Visoki predstavnik u BiH". Druga izjava bila je možda još gora. Šiling se pohvalio "kako on u svom mandatu neće primjenjivati bonske ovlasti".

U mentalnom sklopu predstavnika međunarodne zajednice obje ove izjave zvučale su kao sasvim respektabilne, ohrabrujuće i pune komplimenata za "zrelost" domaćih političara. Nažalost, pokazalo se još jednom da ljudi iz svijeta katastrofalno loše procjenjuju mentalni sklop balkanskih političara. Kao posljedica pomenutih izjava proradila je kod lokalnih moćnika stara logika koja je u više navrata u prošlosti bila čak i javno potvrđivana: Kada nismo mogli realizirati što smo htjeli pored OHR, sada ćemo sačekati njihov izvjesni i skori odlazak da nastavimo sa politikom kakva nam odgovara. Posebno je ohrabrujuće bilo to što za opstrukciju Bosne nema smjena!

Šta se desilo ? Kristijan Švarc Šiling jeste došao u Sarajevo sa namjerom da ostane samo do 30. juna ove godine i to je u više navrata ponovio. Istu priču pričali su u međuvremenu na sav glas mnogi ambasadori evropskih zemalja u BiH. Carstvo balkanske politike ubrzo je uzvratilo udarac: na političkoj sceni BiH počele su najgrublje opstrukcije čak i onoga što je već bilo proknjiženo kao uspjeh. Prvo su propale već dogovorene ustavne promjene. Njima je, konačno, trebao da se po prvi put otpakuje Daytonski sporazum koji je, bez imalo dileme, poguban okvir za pravljenje bilo kakve normalne države.

Potom je počelo rušenje svih drugih reformskih procesa, od reforme policije pa dalje. U Republici Srpskoj očigledno je usvojen stav da ništa što makar samo i liči na prenošenje entitetskih nadležnosti na državni nivo - ne smije da prođe. U Federaciji su zakočeni svi procesi ekonomskih reformi i privatizacije koja je trebala da obezbijedi ekonomsku osnovu za razvoj. Kroz predizbornu kampanju uzajamna politička retorika dovedena je do skandaloznih granica, do vulgarnosti i nepristojnosti. Posljedica je bila - pobjeda krajnje suprodstavljenih političkih blokova i prosti rat za funkcije bez ikakve želje za utvrđivanjem interesa države i njenih građana. Visoki predstavnik je u međuvremenu istrajavo na odluci da u ovom haosu ne primjenjuje tzv. bonske ovlasti koje mu daju za pravo i da smjenjuje neodgovorne i one koji opstruiraju sistem. Bahatost političara uzela je maha.
Evropa i njene institucije, potpuno opsjednuti izborima u Srbiji i predstojećom odlukom o Kosovu, otvoreno su digli ruke od svakog pokušaja da se u slučaju ovih događanja u Bosni postave kako je to bilo neophodno, odlučno, principijelno i sa vizijom.

Ukratko, cijela politička konstrukcija zasnovana na naivno, prerano i netaktički iskazanoj spremnosti da OHR pokupi stvari i ode iz Bosne, ustupajući mjesto potpuno nedefiniranoj misiji "pojačanog nadzora EU" - propala je. Kao rezultat ponovo se i nepotrebno gubi vremena u raspravama : Treba li OHR do 30. juna da ide, ili ne treba. Može li Švarc Šiling još malo da ostane ili ne može. Pri tome su motivi i onih koji su za produženje mandata OHR-a i onih koji su za odlazak politrički sasvim jasni. Ujedno, argumentacija u oba slučaja je potpuno pogrešno apostrofirana.

Ogromna većina onih koji bi da što prije ugledaju leđa međunarodnoj zajednici u Bosni pozivaju se na doista principijelni motiv, ali taj motiv nije ono što ih istinski motiviše da ga ističu: Vječitim prisustvom (polu)protektorata BiH nikada neće politički odrasti i sazrijeti za odgovorno bavljenje vlastitom sudbinom. To nije put u Evropu.

Sve ovo zvuči lijepo i tačno ali, domaćim protivnicima OHR nije do Šilingovog odlaska iz ovih razloga. Oni naprosto znaju da bi odlazak OHR-a, uz postojeći ustav koji dozvoljava sve moguće blokade sistema, Bosnu i Herrcegovinu definitivno sveo na političkog bogalja sa kojim se može raditi šta ko hoće. Sve do ukidanja.

Mnogi koji su za ostanak OHR, na drugoj strani, u značajnoj mjeri u njemu traže alibi za nespremnost da se odgovorno pozabave budućnošću zemlje i da preuzmu na svoja leđa zadatke koje su im donijeli izbori.

Kako sada stvari stoje, jasno je da rješenje postoji ali je pitanje da li postoji snaga, motiv i odlučnost da se ono realizuje onako kako to do sada nije moglo. Da bi postala na bilo koji način samoodrživa država, BiH mora promijeniti ustav, i mora potpisati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU. To sama teško može, osobito ovo prvo. U ozbiljnoj mjeri za tu njenu nesposobnost računi se mogu ispostaviti i međunarodnoj zajednici.

Znači, da, OHR jeste predugo i skoro nepotrebno dugo u BiH i dobro je da ide što prije da bi konačno započeo pravi proces odrastanja države i društva. Ali, da bi se to desilo, mora se doći do ustava koji neće omogućavati ucjene i blokade onima koji zbog toga guraju OHR van iz BiH. Ako se do takvog ustava dođe sutra, OHR može ići sutra uveče. Ako toga ne bude ni za deset godina, međunarodna zajednica će morati biti na straži ovdje još deset godina.

Može i drugačije, naravno, ali je to sasvim drfuga priča sa dramatičnim posljedicama.