Od 1993. do 2000. godine, talijanski i slovenski stručnjaci radili su na izradi jednog teksta o odnosima između dvije zemlje. Prošlo je osam godina, ali rad te Komisije još nije dobio širi publicitet

22.04.2008. -  Chiara Sighele

Prevođenje za Osservatorio Balcani: Aleksandra Šućur

27. lipnja 2000. godine u Udinama, 14 članova mješovite Komisije jednoglasno su usvojili Završno zajedničko izvješće o talijansko-slovenskim odnosima (za razdoblje 1880.-1956.). U svojoj zadnjoj knjizi Nestala granica , povjesničar Raoul Pupo opisuje kako je inicirano i koje je ishode imalo to značajno iskustvo Talijansko-slovenske povijesno-kulturne komisije.

Krajem '80-tih godina, nakon desetljeća „zamračenja", na talijanskoj državnoj razini ponovo se probudio interes za istočnu državnu granicu, a naročito za one događaje koji su je morili za vrijeme Drugog svjetskog rata i u razdoblju odmah nakon njega. Pad komunizma i obnovljeno približavanje od strane bivših komunističkih zemalja koje je uslijedilo otvorili su prostora - u historiografiji, javnom mnijenju i talijanskoj političkoj klasi - zahtjevu da se raščiste računi s prošlošću, a posebno s događajima kao što su to bile foibe i egzodus iz Istre i Dalmacije, do tog trena teme samo užih krugova unutar julijanskog područja.

Odbivši poziciju krajnje desnice koja je tražila osnivanje jednog parlamentarnog istražnog odbora koji bi identificirao, nakon 50 godina, osobe koje snose odgovornost za foibe, prihvaćena je ideja da jedan povijesni problem trebaju riješiti povjesničari i tako je tema povjerena konsolidiranim metodama ukrštavanja izvora i suradnje među znanstvenicima.

"24. rujna 1990. godine, Općinsko vijeće Trsta... jednoglasno je izglasalo... zahtjev za utemeljenjem jedne talijansko-jugoslavenske komisije sačinjene od povjesničara dvaju zemalja sa zadatkom da pojasne problem foiba. Talijanska vlada je tu ideju posvojila i, shodno tomu, otpočela pregovore s Beogradom.", sjeća se Pupo. Uslijed raspada Jugoslavije, pregovori su nastavljeni odvojeno s Ljubljanom i Zagrebom. Tako je došlo do prve razmjene diplomatskih nota između tri ministarstva vanjskih poslova koji su, u listopadu 1993. godine, utemeljili dvije mješovite povijesno-kulturne komisije.

Talijansko-hrvatska komisija se nikad nije sastala, bez obzira što nikad nije bila raspuštena. Talijansko-slovenska pak, nakon sedam godina zajedničkog rada, privela je svoj posao kraju i u srpnju 2000. godine, predala je slovensku i talijansku verziju zajedničkog teksta svojim ministarstvima vanjskih poslova.

Međutim, Završno je izvješće dobilo vrlo skromni publicitet i gotovo ni jedna od mjera javnog oglašavanja koje su predložene od strane dvaju su-predsjednika Komisije, profesorice Milice Kocin-Wohin i prof. Giorgia Conettija, nije usvojena: niti jedna službena prezentacija nije bila organizirana pri sveučilištima, temeljne studije nisu nikad objavljene i nije uslijedila bilo kakva institucionalna distribucija Izvješća po srednjim školama. U proljeće-ljeto 2001. godine Izvješće su integralno objavili glavne dnevne novine iz Ljubljane i Trsta, te poneki furlanski i slovenski povijesni časopisi. Jedinu izdavačku iznimku predstavljala je izdavačka kuća Instituta za suvremenu povijest iz Ljubljane, koja je u jedinstvenom izdanju sabrala slovenski i talijanski tekst, uz prijevod na engleski jezik, a s predgovorom tadašnjeg slovenskog Ministra vanjskih poslova, Dimitrija Rupela.

A ipak je onih sedam godina intenzivne suradnje dovelo do puno pozitivnih rezultata, koji su nemalo iznenadili podjednako i same institucionalne naručitelje - koji su se možda nadali „smrzavanju" pitanja - i zainteresirane povjesničare koji su se bojali da pritisaka, bilo u korist uzajamnih „domoljubnih kompromisa" ili pak, sasvim suprotno, za jednu „službenu pomirljivu povijest".

Nesumnjiva je vrijednost iskustva bilateralne Komisije, ponajviše na razini metode. Dijalog i uzajamni pristup arhivama su bili u mnogočemu olakšani i ta činjenica je imala veliki blagotvorni učinak na odnos dvaju historiografija - talijanske i slovenske, koje su sigurno dobili, po Pupu „naviku da se konfrontiraju i da surađuju, što je bilo apsolutno nezamislivo samo nekoliko godina ranije, i što može predstavljati temelj... za iznalaženjem još inovativnijih istraživačkih trasa".

Lokalna povijest, u centru sedmogodišnjeg razmatranja Komisije - o regionalnom području Venecije-Julije ili Gornjeg Jadrana - poprima, po svojoj jasnoj dimenziji „granične povijesti", i nacionalni i međunarodni značaj i može ju se pojmiti, kako se o njoj efikasno izrazio Franco Cecotti iz IRSML iz Trsta, kao "didaktički laboratorij kompleksnosti".

Djelatnost Komisije je omogućila da izrone na površinu i ova kompleksnost, kao i običaj dijaloga između različitih nacionalnih historiografija. Na taj način je jedno iskustvo, još uvijek ukorijenjeno u optici nacionalne historiografije - ma koliko mogla biti bilateralna - otvorilo put potrebi za jednom post-nacionalnom historiografijom, u skladu s putovima drugih europskih graničnih historiografija i s onim što Vijeće Europe već godinama realizira u cilju jedne europske historiografske perspektive.

Posljednjih se godina u Europi širi ideja da podučavanje povijesti treba provoditi po školskim udžbenicima napisanim od strane povjesničara različitih nacionalnosti. Najpoznatiji dosadašnji povijesni priručnik je udžbenik francusko-njemačke povijesti za srednje škole kojeg su lansirali Schröder i Chirac 2006. godine, Histoire - Geschichte , ali izgleda da neće ostati usamljeni slučaj: u Grčkoj je History Joint Programme realizirao jedan udžbenik za srednje škole Jugoistočne Europe koji je preveden na sve jezike regiona. U Mađarskoj se postavlja pitanje da li je moguće ugledati se na francusko-njemačku inicijativu u odnosima sa Slovačkom i Rumunjskoj, a i u Italiji ima ljudi koji se nadaju realizaciji jednog talijansko-slovenskog udžbenika.

Međutim, bez obzira što povijesna analiza zamračenih dijelova prošlosti - posebice vlastite - jest passage oblige kojeg obvezno treba proći, srž problema se nalazi negdje drugdje. U predgovoru, slovenski ministar Rupel izjavljuje: "... Slovensko-talijanski odnos u prošlosti je dokument namijenjen budućnosti. U onome što poručuje je svijest da se kontrasti kojih je bilo u povijesti ne smiju pretvoriti u nesuglasice sadašnjosti i njima opterećivati odnose budućnosti ...".

Kao što zastupa Pupo, iako se ukazuje potreba da se nastavi na oba plana - i prošlosti i budućnosti - red prioriteta treba obrnuti. Kritičku elaboraciju prošlosti treba povjeriti i prepustiti znanstvenicima. U društvu i u institucijama treba govoriti o drugim stvarima: budućnosti i osmišljavanju zajednički usuglašenog sutra.