U vremenu kada se na nepravdu sve lakše navikavamo, a šutnja često predstavlja najudobniji izbor, Internacionalni teatarski festival MESS insistira na pitanju: šta ćemo učiniti s onim što znamo? MESS je jedan od najstarijih i najuglednijih festivala u Jugoistočnoj Evropi, pokrenut 1960. godine. Za Nihada Kreševljakovića, direktora MESS-a i dobitnika evropske nagrade KAIROS za izuzetan doprinos evropskoj kulturi, umjetnost je, izneđu ostalog, mjesto susreta s odgovornošću. U razgovoru za OBCT Kreševljaković govori o festivalu koji odbija okrenuti glavu, slobodi umjetnosti i cijeni ravnodušnosti.

Ovogodišnji MESS, otvoren palestinskom predstavom „Ničija zemlja“, postavio je pitanje: „Znamo. Šta sad?“ U razgovoru za najstariji dnevni list u BiH „Oslobođenje“ rekli ste da odbijate ideju da je šutnja jedini mogući odgovor na ono što se događa u svijetu. Šta umjetnost može učiniti da saznanje o nepravdi ne ostane tek informacija koju ćemo sutra zaboraviti?

Mislim da je jedan od najvećih problema našeg vremena to što smo znanje gotovo potpuno odvojili od odgovornosti. Nikada nismo imali više informacija, a istovremeno kao da nikada nismo bili sposobniji nastaviti živjeti kao da se ništa ne događa. Rekao bih da je na sceni normalizacija nenormalnog. To navikavanje na ravnodušnost, čak i pred genocidom uživo, opasno je za čovjeka i civilizaciju kojoj pripadamo.

Ne mislim da pozorište može zaustaviti rat ili riješiti velike društvene probleme. Ali ono može učiniti nešto jako važno: vratiti čovjeka u središte našeg iskustva. Umjetnost nam omogućava da se barem na trenutak približimo iskustvu drugog čovjeka. Ne moramo do kraja razumjeti kako je nekome ko je izgubio dom, ko bježi od rata ili ko je izložen nasilju. Ali možemo razumjeti da se to događa i da nas se tiče.

Ne mislim da umjetnost treba publici govoriti šta da misli. Njena je snaga u tome što nas može natjerati da sami sebi postavimo pitanja koja bismo najradije izbjegli.

MESS je zauzeo jasan stav u vremenu kada je i samo imenovanje stradanja predmet osuda, prijetnji i kazni. U jednom intervjuu ste poručili: “Ako preživimo genocid, a ravnodušno posmatramo Palestinu, zapitajmo se čemu naše sjećanje služi”. Može li sjećanje na vlastito stradanje zaista postati univerzalna etička obaveza ili postoji opasnost da ga pretvorimo u dio vlastitog identiteta, bez spremnosti da prepoznamo patnju drugih?

Mislim da bi to morao biti jedan od najvažnijih smislenih ishoda našeg iskustva. Mi u Bosni i Hercegovini imamo posebno iskustvo rata, opsade, progona i genocida. Ali to iskustvo nam ne daje pravo da vlastitu patnju smatramo važnijom od patnje drugih ljudi. Naprotiv, trebalo bi nas učiniti sposobnijim da prepoznamo tuđu patnju. To je pitanje kojim se kroz Modul Memorije bavimo već tri decenije.

Kultura sjećanja ne bi smjela biti samo način da sačuvamo činjenice o onome što se nama dogodilo. Ona bi trebala utjecati na to kakvi smo ljudi danas i kako reagiramo kada se nepravda događa nekom drugom. Konkretno, ako smo iz vlastitog iskustva naučili prepoznati mehanizme dehumanizacije, progona i nasilja, onda ne možemo tvrditi da ih ne vidimo kada se događaju Palestincima ili bilo kome drugom u Sudanu, Kongu, Ukrajini…

Duboko vjerujem da sjećanje koje nas ne čini osjetljivijim na patnju drugih ostaje nedovršeno, pa čak i besmisleno.

Predstava “Sigurno mjesto” italijanskog kolektiva Kepler-452, nastala iz iskustva spašavanja migranata na Mediteranu, suočava nas s ljudima koji pokušavaju pomoći drugom unutar sistema koji sigurnost često podređuje političkim interesima. Može li pozorište razotkriti ono na šta smo se već navikli?

Mislim da je „Sigurno mjesto“ Keplera-452 jedan od najboljih primjera upravo toga. Veoma mi je bitno što smo imali tu predstavu. To je predstava koja nas suočava s jednom od najvećih moralnih kontradikcija savremene Evrope. S jedne strane evropski političari i dalje, poput papagaja, ponavljaju priče o ljudskim pravima, slobodi i dostojanstvu, a s druge žele da prihvatimo kao normalno to da se ljudi utapaju pokušavajući doći do sigurnog mjesta.

Ono što me je posebno dirnulo jeste činjenica da nije u pitanju samo priča o ljudima koji traže spas. To je i priča o ljudima koji su odlučili pomoći. Za nas koji težimo Evropskoj uniji ovo je priča o ljudima zbog kojih još uvijek imamo razloga vjerovati u Evropu, jer današnja politika je vjerovatno najbliža najmračnijim danima njene suvremene historije.

Mi često govorimo o sistemima kao da su apstraktne sile na koje niko ne može utjecati, ali te sisteme čine ljudi. Ljudi donose odluke, provode pravila, a neki od njih odluče da neće okrenuti glavu. Pozorište može učiniti vidljivim upravo te ljudske odluke i podsjetiti nas da ono na šta smo se navikli nije nužno normalno, a još manje prihvatljivo.

“Ratnice”, predstava o ženama u BiH oboljelim od tumora, duboko je emotivno pogodila publiku. Te žene se bore protiv bolesti, ali i protiv sistema u kojem moraju tražiti liječenje, prava i dostojanstvo. Koliko znam, ideja je bila da nosioci vlasti dođu na predstavu. Jesu li došli? Ako publika plače, a sistem ostaje isti, šta pozorište još može osim glasnog krika?

Ta predstava reditelja Nermina Hamzagića realizirana je kao premijera i u našoj produkciji. „Ratnice“ su za mene možda i najkonkretniji odgovor na pitanje koje smo postavili ovogodišnjim MESS-om. Postoje strašne stvari koje se događaju u svijetu i na koje objektivno imamo vrlo malo neposrednog utjecaja. Ali ovo nije jedna od njih. Problem dostupnosti onkoloških lijekova, listi čekanja i birokratskih prepreka s kojima se suočavaju pacijentice u Bosni i Hercegovini nije nešto što je izvan naših mogućnosti da promijenimo. U suradnji s udruženjima koja se ovim bave vec više od dvije decenije pokazali smo da postoje institucije, zakoni, budžeti i ljudi koji imaju ovlaštenja da donesu odluke,da je suštinski doslovno potrebno da samo određeni broj ljudi u Parlamentu podigne ruku. Zato smo i govorili da je ova predstava prvenstveno namijenjena političarima, posebno onima koji će nakon izbora odlučivati o tim pitanjima. Koliko sam ja mogao primjetiti došla su dvojica: kantonalni ministar za boračka pitanja i premijer Kantona Sarajeva.

Ipak, ne bih uspjeh predstave mjerio samo time koliko je ljudi plakalo niti koliko je političara došlo. Mi ne možemo donijeti zakon ali predstava pokazuje snagu umjetnosti da te važne informacije dopru do ljudi. I da nešto što politika godinama tretira kao administrativni problem postane pitanjem ljudskih života i dostojanstva. Naše „Ratnice“ ne želim da ostanu upamćene samo kao vrhusnki performans o velikoj nepravdi već da jednog dana možemo reći da su bile dio promjene te nepravde.

“Pad Granade” nizozemskog kolektiva Hotel Modern i “Vjještice iz Salema” hrvatskog Kazališta mladih na različite načine otvaraju pitanja pripadanja i kolektivnog straha. Vi ste historičar, a upravo historija pokazuje kako se ljudi prvo proglašavaju prijetnjom, a zatim se njihovo isključivanje opravdava zaštitom zajednice. Može li umjetnik danas govoriti o njima, a da odmah ne bude proglašen političkim protivnikom?

Teško, ali mislim da to nije ni naročito novo. Historija umjetnosti puna je primjera umjetnika koji su proglašavani neprijateljima zato što su dovodili u pitanje ono što je u određenom društvu smatrano neupitnim. Kao historičaru posebno mi je zanimljivo koliko se određeni mehanizmi ponavljaju. Najprije se stvori osjećaj ugroženosti. Zatim se pronađe neko ko će biti proglašen odgovornim za tu ugroženost. Nakon toga se njegovo isključivanje počinje predstavljati kao nužna zaštita zajednice. Reditelj Oliver Frljić u svojim „Vješticama iz Salema“ govori upravo o tome koliko strah može biti efikasno sredstvo društvene kontrole. „Pad Granade“ od čuvene trupe Hotel Modern nas vraća u historijski trenutak u kojem se jedan složen svijet različitih kultura i religija nasilno preoblikuje prema ideji jedinstva zasnovanog na isključivanju.

Mislim da je opasno kada se umjetniku osporava pravo da o tome govori samo zato što njegove riječi imaju političke posljedice. Umjetnost nije dužna biti politički neutralna. Ali mora biti slobodna. To podrazumijeva i pravo umjetnika da govori protiv vlasti, protiv loše politike, protiv dominantnih društvenih uvjerenja, pa i protiv stavova koje dijeli većina publike.

Politika postoji zbog ljudi, a ne ljudi zbog politike. Umjetnost postoji zbog slobode, a ne zbog vlasti.

Ovogodišnji MESS pokazao je da pozorište može biti prostor otpora ravnodušnosti i društvenoj nepravdi. Gdje kao direktor osjećate najveći otpor prema festivalu koji zauzima stav: u politici, finansiranju ili kulturnoj sredini? I šta ste spremni rizikovati da bi MESS sačuvao pravo da bude kritičan, neugodan i društveno odgovoran?

Ne bih rekao da postoji jedan centar otpora prema MESS-u. Mislim da je problem mnogo složeniji i možda najopasniji upravo onda kada nema otvorenog sukoba. Naravno da postoje političke i ideološke razlike, ali najveći problem vidim u odsustvu ozbiljnog razgovora o tome šta nam kultura znači i kakve institucije želimo imati. Kada se smanjuju programska sredstva jednog međunarodnog festivala, a da pritom ne postoji jasna kulturna strategija niti ozbiljna rasprava o posljedicama takvih odluka, to je zabrinjavajuće. Ne zato što mislim da je MESS nedodirljiv, nego zato što institucije koje su građene decenijama ne možemo posmatrati samo kao neku stavku u budžetu.

Pri tome, moram reći da je po mom mišljenju MESS, ne samo bosanskohercegovački, već evropski fenomen. Djelovanje Festivala MESS u periodu opsade smatram fenomenom evropskog nasljeđa o kome se ne govori zbog evropske uloge u mrcvarenju Bosne i genocidu koji su mirno promatrali. Ako Evropa to i ne prepoznaje, logično bi bilo da su ovdje toga svijesni. Ipak u proteklih par godina s obzirom da smo neskriveno od početka prepoznati kao Festival koji ne žele okretati glavu od onog što se događa u Palestini, znali smo da će nam to zatvoriti mnoga vrata i kod međunarodnih organizacija. Srećom, stanje se čini mi se malo popravlja sada.

Uz sve to ima i treća stvar koju smatram važnom. Ne mislim da mi koji radimo u kulturi trebamo svu odgovornost prebaciti na politiku. Moramo stalno preispitivati vlastiti rad, otvarati prostor novim umjetnicima i dokazivati da ono što radimo ima smisla. Što se rizika tiče, ne mislim da festival mora proizvoditi sukobe kako bi dokazao da je važan. Ali ako bismo zbog finansijske sigurnosti ili nečijeg političkog zadovoljstva počeli odustajati od umjetnika, tema i predstava u koje vjerujemo, onda bismo možda sačuvali instituciju na papiru, ali bismo izgubili razlog zbog kojeg ona postoji. Kroz to trenutno prolazi najveći teatarski festival u Srbiji.

Uglavnom, MESS nema obavezu da bude ugodan vlasti. Ima obavezu da bude odgovoran prema umjetnosti, publici i društvu u kojem djeluje.

Govoreći o ovogodišnjem festivalu, naveli ste da su programska sredstva u dvije godine smanjena za više od 200.000 maraka. Upozorili ste na opasnost da MESS ne nestane odjednom, nego da se postepeno prazni: da gubi predstave, međunarodni značaj i publiku, dok njegovo ime ostaje. Upravo, Sarajevo je tokom opsade pokazalo da je kultura jedan od načina da se sačuvaju ljudsko dostojanstvo, sloboda i nada. Šta se od tada promijenilo?

Mnogo toga, ali možda je najtužnije što smo neke stvari koje smo tada razumjeli danas gotovo zaboravili. Tokom opsade Sarajeva kultura nije bila važna zato što je mogla riješiti naše egzistencijalne probleme. Nije mogla zaustaviti granatiranje, donijeti hranu ili vratiti vodu i struju, ali je ljudima omogućavala da u okolnostima u kojima je gotovo sve bilo podređeno preživljavanju sačuvaju osjećaj da su više od ljudi koji samo pokušavaju ostati živi. Ne bih idealizirao to vrijeme. Kultura je i tada nastajala zahvaljujući ljudima koji su vjerovali u njen smisao, često uprkos okolnostima. Ono što me danas zabrinjava jeste što živimo u miru, a sve češće govorimo o kulturi kao o nečemu što dolazi na red tek kada se riješe svi drugi problemi. A svi znamo da se ti drugi problemi nikada neće do kraja riješiti.

U dvije godine programska sredstva MESS-a smanjena su za više od 200.000 KM sto je skoro polovica programskog budžeta. To je bio zaista jak udar, a naš odgovor je bio da u u uvjetima u kojim smos e našli pokušamo pronaći najbolje rješenje. Moram priznati da nam je u tome da napravimo festival iznad očekivanja pomogla cijela umjetnička i kulturna zajednica.

Ovogodišnji MESS pokazao je koliko ljudi još uvijek vjeruje u ovaj Festival. Pune sale, reakcije publike, solidarnost umjetnika, kulturnih institucija i naše festivalske ekipe podsjetili su nas da MESS nije samo institucija koju neko finansira. MESS postoji zahvaljujući ljudima kojima je važno da postoji. Zato smo ove godine kolektivni Zlatni lovorov vijenac dodijelili upravo našoj publici. Definitivno da ono što smo stvarali devedesetih uprkos ratu, danas ne bismo dopustiti da izgubimo u miru.