Ovog proljeća, nakon prezentacijâ jedne moje knjige priča, bilo je, kao i dosad, “slučajnih” pitanja. (Na “kakva je situacija u Bivšoj?” izbija mi kosa tamo gdje je nemam). Bilo je i drugačijih, čisto turističkih o Bosni i Hercegovini. Jeste, ne dolazi se na javne prezentacije samo zbog knjiga, treba spojiti i ugodno sa korisnim. Bilo kako bilo, odgovarao sam da tokom posjeta rodnom kraju posvuda nailazim na ljubazne, predusretljive ljude. I da sam tamo dobro osjećam. Istina, kao turista sa zadatkom, čisto ličnim: zapisuj o svemu u vidnom polju i kopkaj po vrtu sjećanja. Omače mi se kič?

Nego…

Zamislimo da ovog ljeta bude mira i benzina (to mi je odnekud poznato), a vi se zaželite putovanja. Ali ne tamo gdje hrli većina turista. Onda – zašto da ne? – krenite put Bosne i Hercegovine. Ne morate baš svi samo prema Sarajevu i Mostaru, kao ex Jugovići u Italiju, u turističkoj optici svedenoj na trapez Venecija – Verona – Firenca – Rim.

Bosna i Hercegovina obiluje mikrokozmima, uglavnom nepoznatim. Znajte da mogu biti zanimljivi posebno atipičnim putnicima. Koji, između ostalog, nisu opterećeni predubjeđenjem stranca da je sigurnije boraviti u većim mjestima.

Jedno od mjesta koje bih rado iznova posjetio je Bosanski Petrovac. Na ovim stranicama već sam pisao o Jovanu Bijeliću, slikaru koji je u gradu dobio svoj muzej.

Ovaj gradić zapadne Bosne smješten je u Petrovačkom polju. Da budem koristan onom putniku kojem je još uvijek važnija papirna geografska karta nego “pametnjaković”: mjesto se nalazi se na raskršću puteva Bihać-Jajce-Knin, između opština Bihać, Sanski Most, Drvar, Ključ i Bosanska Krupa. Uz savjete “pametnog” telefona lako se završi u polju kukuruza. Imam i svjedoke, ali oni sada nisu bitni.

Nemam namjeru da ikog podsjećam ni na drevnu ni na noviju istoriju (1992-1996) Bosanskog Petrovca. Mreža čitaocu nudi cijelu hrpu informacija, od rimskog pa do našeg doba. Ne daj bože da ih treba utrpati u neko vozilo, ne bi tu pomogle ni dvije dodatne prikolice. Možda nekom ne bi promakao ni podatak da je opština 1991. imala oko 15.000 stanovnika, a aktuelno manje od 8.000.

Zato, o ljepšim stvarima.

Putnika na prilazima mjestu dočekuju velike limene table (bilbordi, ali to mi ne klizi niz jezik), naslovljene: Bosanski Petrovac, grad velikana. Živopisno su ilustrovane sličicama u boji lokaliteta koje domaćini preporučuju za posjetu. U svim promocijama mjesta naglašen je značaj Grmeča, Osječenice i Klekovače, planina čije su staze idealne za pješačenje i zaborav pogleda na časovnik.

Sumnjam da vam može promaći poziv da posjetite Oštrelj, prevoj udaljen dvanaest kilometara od gradića, koji je, kao i cijeli teritorij, u drugoj polovini 1942. bio u sastavu Bihaćke republike (duge 250, široke oko 100 kilometara). Slobodne, partizanske, i onomad jedine u okupiranoj Evropi.

Znam, neće svima biti drago da čuju ni da je na Oštrelju boravio Tito, zajedno sa svojim štabom, od oktobra do početka zime 1942. Ali, boravio je i to je to. Tri zaplijenjena poštanska vagona tadašnje endehazijske željeznice služila su im za smještaj. Voz je i danas svojevrsni muzej i dokaz o postojanju jedine slobodne željezničke pruge onomad u Evropi.

Grad velikana? Jeste, ne radi se ni o kakvom provincijalnom uveličavanju ličnosti koje su “velike” do prve šljive mladice u susjednoj opštini.

U centru mjesta nakazi se spomenik četvorici Petrovčana: pjesniku Skenderu Kulenoviću (1910 – 1978), slikaru Jovanu Bijeliću (1884 – 1964), piscu za djecu Ahmetu Hromadžiću (1923 – 2003) i slikaru Mersadu Berberu (1940 – 2012).

Ako ste rođeni kad i autor ovog zapisa ili malo kasnije, a uz to ne vjerujete da je 1991. nulta godina, prije toga sve prazno i šuplje, možda ćete pomisliti da je to spomenik i jednom vremenu kad su svi pomenuti bili naši, bosanski i jugoslavenski umjetnici. Evropski su i danas, ali i petrovački – u pozitivnom kontekstu jednog impresivnog zapamćenja, svojevrsnoj zapreci poplavi zaborava kojom su u periodu takozvane tranzicije zapljusnuti (ne samo) bosanski gradovi.

Ako se odlučite za posjetu gradiću, preporučujem da se obratite Dušici Ćulibrk, direktorki Centra za kulturu i obrazovanje. Ljubazno će vas dočekati, zajedno sa svojim saradnicima Elmom Terzić i Adnanom Zeljkovićem. Prvo će vam pokazati eksponate sada već stalne izložbe “Šta smo započele, vi završite… AFŽ 1942”, otvorene koncem 2022.

U Bosanskom Petrovcu, u tom istom zdanju, 6. decembra 1942, održan je osnivački kongres Antifašističkog fronta žena Jugoslavije, na tada jedinoj slobodnoj teritoriji u Evropi. Na kongres je onomad stiglo 166 žena. Najavile su svoju borbu ne samo za bolji i slobodni svijet, već i za ženska prava. Izložba, koju je Udruženje “Crvena” organizovala zajedno sa Centrom kulture, nije imala očekivani odjek ni u medijima u BiH ni u Regionu. Ali, koga bude zanimala, stalna je, a na istoj možete vidjeti vez na kojem je radilo dvadesetak žena iz Sarajeva i Berlina. Naziv nije slučajan: “AFŽ, nezavršen rad”.

Sa direktorkom Centra ćete saznati sve bitno o Muzeju Jovana Bijelića i njegovom životu, vidjeti izložena djela, vjerujem i osjetiti značaj rekonstrukcije tipičnih enterijera tog kraja te saznati ponešto o izradi ćilima tipičnim za taj teritorij.

Centar gradića je nevelik, brzo ćete stići do sjedišta opštine. Na prvom spratu je izložena Berberova slikarska kompozicija “Put svile”, autorov poklon gradu 2009. godine. Slikar je počasni građanin Bosanskog Petrovca. Šteta što pred djelom nema stolica ili klupa, da se sjedne i natenane uživa sve što slikarske metafore otvaraju u posmatraču. Ako nadležni ovo pročitaju, možda ću sljedeći put zateći nešto zgodno za sjedenje.

U Spomen-biblioteci “Skender Kulenović” ljubazno će vas dočekati upravnik Renato Mehičić. Primijetna je nijansa ponosa u upravnikovom glasu dok objašnjava posjetiocu glavne stvari o biblioteci. Zaista, ova biblioteka nije kao sve druge. Osim spomen-sobe posvećene Skenderu, na istom, prvom spratu objekta otvorenog 1986, jedna je posvećena Ahmetu Hromadžiću, bosanskom Andersenu (o njemu drugi put, akobogda).

U Skenderovoj sobi, osim medalja, zahvalnica i originalnih rukopisa, nalaze se brojni predmeti. Oni jednostavni, koji život znače – od otomana do lampe. Ponajviše ih je poklonila pjesnikova supruga Vera Crvenčanin-Kulenović (1920-2013). Nije bila poznata samo kao pjesnikova supruga nego i kao filmska i pozorišna rediteljka i scenaristkinja. (U mreži nalazim pogrešan podatak da je bila prva jugoslavenska rediteljka, prva je bila Soja Jovanović, ali neka se ispravkom bave mrežisti). Sa jedne od poklonjenih porodičnih fotografija, snimljene u jednom primorskom mjestu, posmatra nas Skenderova porodica. Njegov sin Vuk (kompozitor, rođen u Sarajevu 1946, umro u Bostonu 2017, iz Beograda je emigrirao u SAD 1992, u znak neslaganja sa Miloševićevim režimom).

Bio mi je zanimljiv pjesnikov ribarski pribor. U bosanskom geografskom kontekstu Bosanski Petrovac je područje bez rijeka, dakle na svoj način endemsko u zemlji koja je, prema nekim ekspertima, dobila ime prema drevnoj indoevropskoj riječi bos, što znači voda). Bistre vode Lašve i Bile, po predratnom preseljenju begovske porodice Kulenovića u nekad vezirski Travnik, privukle su mladog Skendera za odlaske u ribolov. Kažu da je onomad sam pravio mamce od pijetlovog perja i svilenog konca kojim je na đerđefu vezla njegova sestra Čamka. Napisao je tri priče o ribolovu, malo poznate. Kad god je imao vremena, i kasnije je odlazio u ribolov.

U spomen-sobi je i jedan slikarski rad Skenderovog brata Muhameda (1902-1941). Autoportret ili portret jednog od njegove braće? Skenderov ili Muzaferov? Samo je brat pjesnik preživio rat. Muzafera (rođen 1917), poznatog beogradskog fudbalera, koji je bio komunista kao i braća, likvidirali su koncem 1942. nedićevski stražari u logoru Banjica. Na samom početku režima NDH ustaše su ubile Muhameda.

Zar maločas ne obećah da ću o nečem drugom, ljepšem?

U to ime preporučujem da odsjednete u seoskom domaćinstvu Čardaklije. Nalazi se na putu Bihać – Bosanski Petrovac, u selu Vrtoče. Nisam vješt za opise turističke ponude (sve bitno naći ćete ovdje i ovdje). Reći ću samo da smo se moja bolja polovina i ja tamo osjećali dobro. Zaklinjem se jutarnjim pijetlovim kukurikom, podnevnim mukanjem krava i sutonskim rzanjem konja da govorim istinu i samo istinu.

Dodajem, laka srca, da mi se učinilo da jedan pijevac ponosno stoji na ogradi baš kao Generalićev na krovu kolibe. I da su leptirovi divni kao da su pobjegli sa slika Zuzane Halupove, umjetnice iz čuvene Kovačice. (Naivci i naivni stvarni prizori). I da je nas dvoje starih samo naša pozapadnjačena agenda precizno naznačenih posjeta drugdje opomenula da tamo ne ostanemo duže. I napomenuti moram iznova: Bosna je puna divnih malih svjetova, ali i sposobnih, radinih i uz to ljubaznih ljudi.